Svakog studenog hrvatska javnost prisjeća se turobnih, strašnih i neizvjesnih događaja iz Domovinskog rata, vremena kada su napadi agresora bili sve učestaliji, a pojedina područja trpjela velike štete, kako u vidi ljudskih žrtava, tako i one materijalne. Ove godine, studeni je obilježilo i otvaranje vukovarskog Vodotornja – simbola hrvatskog zajedništva, nakon 29 godina od njegovog oštećenja i tri godine obnove. Svečani čin otvorenja građani su mogli pratiti na lokalnim televizijama, novinskim portalima i društvenim mrežama, a program je otvorila klapa Hrvatske ratne mornarice izvodeći himnu Republike Hrvatske.
U članku Obrana nacionalnog identiteta u Domovinskom ratu kroz umjetnost spomenuli smo kako je tijekom rata oštećeno 2.423 spomenika nepokretne kulturne baštine s ciljem uništavanja hrvatskog identiteta, od čega je najviše razrušeno civilnih spomenika, njih 72,6 posto. Najveća ratna razaranja zasigurno su se dogodila na području grada Vukovara kojem je kompletno uništena gradska jezgra i okolni krajolik. Time je Vukovar kao grad već 1991. godine postao simbol rata, stradanja i otpora – svakog Vukovarca i branitelja tog područja. Od strane srpskih paravojnih formacija i vojske JNA, razrušeni su stambeni i sakralni objekti, infrastruktura, državne institucije te kulturno-povijesni spomenici, poput dvorca Eltz i vodotornja.
Vukovarski vodotoranj građen je od 1963. do 1968. godine, u tadašnjem gradskom perivoju Najpar bašće na ulazu u vukovarsko naselje Mitnica, kao zamjena za stari vodotoranj iz 1913. koji se nalazio u središtu grada. Izgrađen je u visini od 50 metara i s kapacitet rezervoara od 2.200 kubnih metara čime je u ono vrijeme bio među najvećim europskim građevinama te vrste. Tijekom prve godine Domovinskog rata, u vrijeme bitke za Vukovar, vodotoranj je pogođen sa 640 izravnih pogodaka iz neprijateljskih projektila, pretrpio je teško razaranje, no održao je otpor. Sve do pada grada 18. studenog, s vrha tornja vijorila se hrvatska zastava koju je svakodnevno tijekom ratnih dana, unatoč granatama, podizao Ivica Ivanika, a kasnije mu se pridružio Hrvoje Đalto. Time je vukovarski vodotoranj postao kulturno-povijesnim spomenikom suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta.
Vukovarski vodotoranj kao simbol nacionalnog identiteta u ratu se odbio srušiti, a u miru je bio prepušten zubu vremena. Ipak njegov položaj u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda nije slabio. Naprotiv, vodotoranj je iz godine u godinu bio sve izraženiji simbol Domovinskog rata kroz koji je Hrvatska, uz veliku žrtvu, izborila slobodu i samostalnost.
Borna Marinić, povjesničar
Vodotoranj i ostatak grada Vukovara su dugo vremena nakon rata ostali u ruševnom stanju, a neki dijelovi grada su i dandanas. Obnovu vukovarskog vodotornja prvi je inicirao pokoji predsjednik Franjo Tuđman još 1997. godine. Tada je dogovoreno da će svaka županija obnoviti jedan javni objekt komunalne ili socijalne infrastrukture u Vukovaru, a obnova tornja dopala je Zadarsku županiju. Međutim, kako su godine prolazile, odgovornost restauracije prebacivana je s jednog ministarstva na drugo, da bi na kraju projekt obnove došao pod upravu vukovarskih vlasti 2017. godine. Idejno rješenje projekta izradili su 2007. godine arhitekti zagrebačke „Radionice arhitekture“, a radovi su započeli u svibnju 2017. te potrajali do kraja listopada ove godine. U obnovu je uloženo skoro 47 milijuna kuna, od kojih su 39 milijuna donacije od oko 7.000 donatora iz Hrvatske i inozemstva, a preostali iznos uložila je vlada RH.
Razrušeni vodotoranj novim projektom zamišljen je kao svima dostupno područje koje povezuje grad Vukovar i rijeku Dunav. U podnožju tornja posjetioci mogu uživati u uređenom okolišu, dječjem igralištu i amfiteatru s tribinama, kao slobodnim mjestima za komemoraciju i kontempliranje. U obnovu samog tornja utrošeno je oko 160 tona čelične konstrukcije, 84 tone čelične armature te 500 kubika betona. Do vrha, s kojeg se proteže panoramski pogled na Vukovar i rijeku Dunav, može se doći dizalom ili preko dvjestotinjak stepenica koje idu kroz unutrašnjost. Prolazeći Memorijalnom stazom koja simbolizira težak put vukovarskih branitelja, dolazi se do prostora nekadašnjeg spremnika za vodu gdje je sada Memorijalna soba. Memorijalni dio opremljen je bogatim multimedijalnim sadržajem – videima, fotografijama, glazbenim spotovima i animiranim povijesnim kartama, namijenjenim da posjetitelje informira o ratnim zbivanjima u Vukovaru devedesetih godina. Tako će se prikazivati povijest vodotornja, vukovarska bitka, stradanje grada, simbolika hrvatske zastave, vukovarski branitelji, audio snimke Siniše Glavaševića i sličnih koji su izvještavali o opsadi gradi i dr. Autori scenarija i kronologije multimedijalnog sadržaja Vodotornja su naš urednik Borna Marinić, Ivica Nevešćanin (viši kustos Hrvatskog povijesnog muzeja), Vladimir Brnardić (rukovoditelj Odjela Dokumentarni sadržaji HTV-a), Darijan Zeko (direktor Vukovarskog vodotornja – simbola hrvatskog zajedništva d.o.o.) i Mladen Palić (Nikmon produkcija). Marinić je istaknuo kako otvaranjem spomenika nije naglasak samo na njegovom povijesnom značaju, već da se prikaže i Vukovar danas.
Ono što je vrlo bitno, žrtva koju je podnio Vukovar mora biti zalog za budućnost. Taj grad je zasigurno može imati. Na glavnom i najvećem ekranu kojeg će posjetitelji imati priliku vidjeti na vrhu vodotornja prikazan je prekrasan predratni Vukovar, tu sliku idile, zamijenile su bombe i granate. Ipak, Vukovar se vratio kući, a uz njega je cijela Hrvatska. Osobito to vidimo u paljenju lampiona u gotovo svakom mjestu, ali i u natpisima koje sa sobom nose ljudi koji dolaze odati počast žrtvi Vukovara svake godine 18. studenoga. Tako se i cijela Hrvatska uključila u obnovu vodotornja koji će biti jedan od “aduta” iz bogate turističke ponude koju taj grad ima, a i onda je prikazana na tom ekranu.
Borna Marinić, povjesničar
Vukovarski vodotoranj svečano je otvoren 30. listopada 2020., a zbog pandemije koronavirusa svečanosti je bila zatvorena za širu javnost koja je ovaj veliki trenutak mogla popratiti putem prijenosa. Povodom otvorenja, državni stijeg na vrh vodotornja podigao je Krešimir Đalto, sin pokojnog Hrvoja koji je s pokojnim Ivicom Ivanikom naizmjenično podizao hrvatsku zastavu devedesetih godina.
FOTOGRAFIJE – VUKOVARSKI VODOTORANJ
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
