Obrana nacionalnog identiteta u Domovinskom ratu kroz umjetnost

Pred i tijekom Domovinskog rata, hrvatski građani našli su se u teškim, nesvakidašnjim vremenima, protkanim patnjom, strahom i neizvjesnošću. Proživljavanje tih emocija i svjedočenje ratnom teroru, ujedinilo je hrvatsko stanovništvo te u njemu razvilo nacionalni identitet iz kojeg se crpila hrabrost i izdržljivost. Osim brojnih vojnika i policijskih službenika, koji su se odazvali izravno braniti hrvatski integritet, mnoge društvene skupine također su na svoje načine doprinosile širenju istine o ratnim zbivanjima te uspostavi mira.

Ratna događanja na području Republike Hrvatske od 1991. – 1995. malo koga su ostavila ravnodušnima. Unatoč teroru i strahu koji je rat donio, Domovinski rat ujedinio je hrvatski narod u obrani svoje domovine.

^{Rat i egzistencijalna ugroženost hrvatskog naroda devedesetih godina prošlog stoljeća bili su tipičan „dramatični kontekst“ koji je doveo do eksplozije nacionalnih osjećaja i ponovnog „otkrića“ hrvatskog nacionalnog identiteta kod mnogih ljudi koji su se do tada smatrali „Jugoslavenima“ ili „građanima svijeta.}

^{dr. sc. Vlatka Kalafatić}

Osim osvajanja teritorija, vojno-politička taktika agresora bila je uništiti sve tragove hrvatskog identiteta. Tako su oštećivani sakralni objekti, muzeji, knjižnice, arheološka nalazišta, gradske jezgre, kulturni krajolici i dr. To potvrđuje i Završno izvješće o ratnim štetama na spomenicima kulture iz 1999. godine, prema kojem su tijekom rata oštećena 2.423 spomenika nepokretne kulturne baštine, od čega je najviše uništeno civilnih (72,6%) i sakralnih (20,4%) spomenika.

^{Uništavanjem spomenika i drugih nositelja kulturnog identiteta hrvatskog naroda, neprijatelj je želio uništiti ne samo fizički, već i onaj dublji, duhovni i simbolički identitet. Dakle, kulturna baština nije stradala kao slučajna posljedica borbi niti kao kolateralna žrtva ratnog sukoba, već je u njemu namjerno i sustavno uništavana.}

^{dr. sc. Vlatka Kalafatić}

Takve okolnosti potaknule su na stvaranje simbola nacionalnog identiteta, kako onih temeljenih na hrvatskoj tisućljetnoj tradiciji, tako i novonastalih simbola – lokalnih, regionalnih i nacionalnih, različitih društvenih skupina. Posebnu vrstu nacionalnog identiteta stvaraju hrvatski umjetnici koji svojim djelima nastoje ovjekovječiti nasilje i teror koji su se događali na hrvatskom prostoru te širiti istinu o tome kako bi i javnost izvan Hrvatske bila upoznata s ratnim zbivanjima. Umjetnici su se izražavali putem raznih medija, od publicistike, glazbe, do fotografije.

^{Jedan od njihovih odgovora na agresiju bio je osnivanje Zbora hrvatskih umjetnika u listopadu 1991. (kasnije poznat kao Satnija hrvatskih umjetnika) pod zapovjedništvom književnika Josipa Palade. Pristupnicu je potpisalo gotovo 250 umjetnika i to bez pribrojanih glazbenih umjetnika. Njihova je uloga bila, raspoređeni u nekoliko manjih skupina u cijeloj Hrvatskoj, pomaganje civilima i redovnim vojnim postrojbama na terenu u vidu psihološko-moralne potpore, ali i u dopremi hrane i opreme. […] Druga vrsta djelovanja umjetnika u ratu sastojala se u upućivanju poziva svjetskoj javnosti da se aktivno uključi u zaustavljanje rata u Hrvatskoj. […] I europski intelektualci predvođeni piscem Eugeneom Ionescom zgroženi zbivanjima u Hrvatskoj uputili su početkom prosinca 1991. poziv brojnim europskim političarima da priznaju neovisnost hrvatske države,12 a hrvatska znanstvenica dr. sc. Greta Pifat-Mrzljak, potaknuta tekstom apela američkog nobelovca Linusa Paulinga, pokrenula je akciju potpisivanja apela za Hrvatsku među laureatima Nobelove nagrade. Tijekom te akcije koja je trajala od rujna 1991. do veljače 1992. godine svoj glas za Hrvatsku dalo je 127 nobelovca.}

^{dr. sc. Vlatka Kalafatić}

Na području književnosti među autorima se pojavljuje potreba da o ratu i njegovim posljedicama govore iz prve ruke, stoga nastaju brojni autobiografski i dokumentaristički tekstovi pisaca, amatera i onih obrazovanijih, temeljenih na prikupljenim svjedočenjima, intervjuima, dnevničkim zapisima i pismima, stvarnih sudionika ratnih događaja. Jedna od najznačajnijih knjiga tih vremena je dokumentarna monografija Hrvatsko ratno pismo 1991./1992., autorice Dubravke Oraić Tolić, koja sadrži tri vrste tekstova: „apele protiv rata koje su pojedinci, razna društva i ustanove slali u svijet; mišljenja i iskaze o Domovinskom ratu hrvatskih i svjetskih intelektualaca, 228 nobelovaca, hrvatskih građana, te pjesme koje su nastale kao neposredna reakcija na rat“. Ono što knjigu razlikuje od ostalih iz tog razdoblja je što se u njoj nalaze i tri teksta iz Republike Srbije koji predstavljaju tri različita mentalna koncepta poimanja rata u Hrvatskoj od strane odgovornih za njega. Jedan od rijetkih srpskih intelektualaca koji se ogradio od osvajačkog rata Srbije jest Mirko Kovač.

^{[…] ovo je genocid nad kulturom, ovo je želja da se jedan narod uništi, uništavanjem njegovih svetinja i njegove kulture… To je apsolutno, po mom shvatanju, jedan nezapamćeni zločin, a doživljavam ga kao neku vrstu poraza srpskog duha. Međutim, ne može se kultura jednog naroda uništiti. Može na dno mora da potone, pa ipak neće je nestati.}

^{Mirko Kovač (u Hrvatsko ratno pismo 1991./1992.)}

Tih godina objavljeni su još: roman 707 dana pakla (1994.) novinara Branka Vrbošića, Anđeo moga rata (1992.) napisan pod pseudonimom Bernarda Jana, Tamo gdje nema rata (1993.) osječke ratne radijske novinarke Nade Prkačin, ratni memoari Glasom protiv topova vukovarske ratne reporterke Alenke Mirković, Priče iz Vukovara (1992.) autora Siniše Glavaševića, te Dnevnik smrti (1991.) Zorana Filipovića.

^{Dok sam stajao zabezeknut u maloj kamenoj stražarnici na tvrđavi i dok su preko mene letjeli projektili, dogodila mi se vizija. Nisam bio pod lukom duge, nego pod lukom smrti, smrti i sramote, i otvorila su mi se vrata spoznaje. Vidio sam da s ovim granatama koje padaju po Dubrovniku, Vukovaru, Zadru i tu razaraju, pale i ubijaju ljude, padaju paralelno i nevidljive granate po Beogradu, Nišu, Šapcu, Podgorici. Za razliku od ovih koje padaju po mojoj domovini i skrnave tijela, nevidljive granate ubijaju, uzimaju dušu. Ne vidi se kada one padnu, ne čuje se nikakav strašni udarac. One padaju tiho i ubijaju tiho i sve više mrtvih duša, živih leševa, zombija, hoda ulicama Beograda, Kraljeva, Kragujevca. I svakim se danom zemlja Srbija pretvara u zemlju utvara. Kada to shvate, i ovaj će rat prestati. Mi ćemo tada obnoviti našu zemlju. Podići ćemo ponovo Vukovar, obnoviti Nuštar, Pakrac i Gospić, zaliječiti Vinkovce i Osijek, a kako će oni? Kako će oni vratiti ono što su u ovom ratu izgubili, a nitko im to nije srušio, nitko zapalio? Ono što su oni izgubili, to se ne da ni obnoviti ni zaliječiti.}

^{Zoran Filipović (u Dnevnik smrti)}

U domeni glazbene umjetnosti najznačajnije pjesme ratnog razdoblja bi bile: Gospodine generale zapamtite Vukovar koju pjeva Vladimir Kočiš Zec, zatim Stop the war in Croatia Tomislava Ivčića, skladba Bože čuvaj Hrvatsku Đanija Maršana na tekst, Sloboda i mir u izvođenju Josipe Lisac, te Od stoljeća sedmog Dražena Žanka. Najveći glazbeni uspjeh pripisuje se pjesmi Moja domovina, za koju su tekst i glazbu napisali Zrinko Tutić i Rajko Dujmić, u izvođenju Hrvatskog Band Aid-a, velikog zbora koji je okupljao gotovo sve tadašnje izvođače zabavne glazbe.

S druge strane, umjetnost fotografije prenosila se putem raznih medija i stvarala se u raznim oblicima – klasične fotografije, plakati, razglednice i ostalo. Fotografije poznatih fotoreportera – Josipa Bistrovića, Renata Branđolice, Roberta Šipeka i dr., prenosile su se putem dnevnog tiska do šire javnosti. U Zbirci razglednica iz Domovinskog rata u Hrvatskom memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata (HMDCDR) nalaze se 72 razglednice darovatelja Zlatka Ivkovića – rekla je Josipa Maras Kraljević.

Plakati su bili prikazivani na izložbama, a jedna od prvih bila je Za obranu i obnovu Hrvatske, održana u Zagrebu početkom studenog 1991. Na izložbi je predstavljeno 168 radova napravljenih različitim stilskim sredstvima od strane 78 umjetnika. Ističu se i četiri plakata koje su izradili učenici Ekonomske i birotehničke škole u Bjelovaru, uz pomoć ravnatelja škole

Vojislava Kranželića i profesora Krešimira Ivančeka. Plakati su prenosili antiratne poruke te simbole hrvatske tradicije opstojne od 7. stoljeća. Danas su dio Stalnog postava Domovinskog rata u Gradskom muzeju Bjelovar.

Unatoč izazovima koje rat donosi, hrvatski umjetnici putem svojih radova nisu prenosili mržnju već su apelirali na humanost i mir. Ova djela, osim što označuju početak hrvatskog suvremenog umjetničkog stvaralaštva i dokumentirane hrvatske povijesti, materijalizirala su sjećanja na ratna zbivanja koja se na ovaj način nikada neće zaboraviti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.