Kolumne Janja Sekula Gibač

Zaštita hrvatskih interesa? Ne hvala

udrugafranak
Napisao/la Braniteljski

Ono što zabrinjava u cijeloj priči je činjenica da pojedine ključne državne institucije nisu stale iza svojih građana koji ih plaćaju. Velik broj građana je prevaren dobivši od ozbiljnih bankarskih institucija lihvarske kredite (koji sudeći po situaciji posljednjih godina jednostavno nemoguće ikada otplatiti po sistemu što više plaćaš sve si dužniji), financijske institucije nisu reagirale kada se to događalo, a prijevaru ne žele ni naknadno sankcionirati.

Posljednja kriza, takozvana “švicarac” kriza, duboko potresa hrvatsko društvo koje se ponovno polariziralo i podijelilo na dva tabora. No začudo, ovaj se put rascjep između suprotstavljenih strana ne nalazi na staroj nam i dobro poznatoj liniji pod nazivom “ustaše – partizani”, nego na liniji “banke – dužnici”. Naime, kao posljedica prestanka umjetnog kontroliranja tečaja švicarskog franka koje je provodila Švicarska, njegova vrijednost je drastično skočila i ponovno u prvi plan izbacila probleme stambenih ali i ostalih kredita u ovoj valuti.

Ne radi se o ničemu novom, ovaj je problem od njegove eskalacije 2011. godine kada je vrijednost franka naglo porasla, godinama tinjao u pozadini i čekao kada će ponovno dospjeti u prvi plan. Niti jedna vlast otad nije se ozbiljnije pozabavila njegovim rješavanjem, problem se unatoč njegovoj težini i ozbiljnosti gurao pod tepih i ostavljao za rješavanje nekoj drugoj vladi, a donosile su se samo privremene kozmetičke mjere kako bi se primirili sve očajniji dužnici u francima. Zapravo, agoniju je privremeno prekinula Švicarska odlukom o kontroli tečaja “švicarca”. I tako smo, u potpunom blaženstvu i bezbrižnosti, nekoliko godina kasnije dočekali i ono što je prije ili kasnije bilo neupitno – odluku Švicarske narodne banke o prestanku sprečavanja jačanja CHF. 
 Iako se Vlada odlučila za zamrzavanje tečaja franka, radi se o privremenoj mjeri koja bez daljnjeg rješavanja problema neće značiti ništa. Navedena je mjera u uglavnom  posljedica najava prosvjeda Udruge Franak, kao i činjenice da smo ušli u izbornu godinu, što nas pak upućuje da bi pitanje “švicarca”, kao i uopće valutne klauzule, moglo ostati na tome. 
 
Ono što zabrinjava u cijeloj priči je činjenica da pojedine ključne državne institucije nisu stale iza svojih građana koji ih plaćaju. Velik broj građana je prevaren dobivši od ozbiljnih bankarskih institucija lihvarske kredite (koji sudeći po situaciji posljednjih godina jednostavno nemoguće ikada otplatiti po sistemu što više plaćaš sve si dužniji), financijske institucije nisu reagirale kada se to događalo, a prijevaru ne žele ni naknadno sankcionirati. Štoviše, svojski se trude zaštiti interese onih koji su  proveli ovakve financijske makinacije. Primjerice, kada se guverner Vujčić konačno oglasio o gorućem problemu “švicarca”, neupućeni čitatelj zaključio bi da se radi o predsjedniku udruge stranih banaka u RH, a ne guverneru Hrvatske narodne banke. Guverner Vujčić nastavlja posao guvernera Rohatinskog i tu nema nikakve promjene. Financijske institucije u tome imaju i punu podršku pravosudnog sustava. Hrabru presudu sudca Radovanića protiv banaka drugostupanjski je sud vrlo brzo vratio na “pravi kolosijek”; odbačena je presuda o ništetnosti valutne klauzule koja je oslobađala korisnike kredita od dužničkog ropstva, a presuda u korist banaka zakamuflirala se odlukom o ništetnosti
promjenjivih kamata. No, banke su dio presude koja nije išla u njihovu korist jednostavno odbacile uz obrazloženje da ju one drugačije tumače. Toliko o pravnoj državi.
 
No, još je veći problem što je dio hrvatske javnosti stao iza interesa banaka umjesto u obranu svojih prevarenih sugrađana, ne shvaćajući da se nefunkcioniranje državnih institucija danas prebilo preko leđa dužnicima u francima, sutra će preko dužnika u eurima, a prekosutra se isto može dogoditi bilo kome trećem. Spin mašinerija banaka odradila je velik posao, građani su zastrašeni sa “sigurnim bankrotom države” ukoliko se izvrši konverzija kredita u kune ili čak samo zamrzavanje “švicarca”, a dužnici proglašeni bahatom razmaženom bagrom koja je kreditima kupovala drugu ili treću nekretninu, iphone, plaćala skijanja itd. Umjesto dužnika koji su svakodnevno suočeni s deložacijama, bankrotom te sve više i bolestima i samoubojstvima, banke postaju žrtve, iako je dokazano (navedeno u prvostupanjskoj presudi sudca Radovana Dobronića) da se banke uglavnom uopće nisu zaduživale u francima, stoga nemaju nikakve gubitke nego samo ekstraprofit koji zarađuju guleći velik broj hrvatskih građana. Potpuno se zanemaruje i da bi novac koji bi građani uspjeli preoteti i povratiti iz ruku stranih banaka ostao u Hrvatskoj i ojačao hrvatsko gospodarstvo!
 
Druge su države zaštitile svoje građane na vrijeme ili su sanirale prijevaru i natjerale banke na vraćanje otetih novaca. No ne i naša. I na sam spomen primjerice “mađarskog modela”, guverner Hrvatske narodne banke potpuno odbacuje takvu mogućnost, opet plašeći baukom bankrota države i strašeći narod da će oni otplaćivati dugove dokonih razmaženih bogataša koji ne žele platiti svoj dug. Udruga Franak i dužnici traže da trošak rješavanja “švicarca” plate banke, a ne državni proračun, no za našeg je guvernera to očito daleko manje prihvatljivo nego da to plate građani. Ništa po tome pitanju nije učinio ni bivši predsjednik države tijekom svoga mandata; njegov opsežan program nove pravednosti  nažalost nije uspio riješiti ovaj problem. Kao niti jedan drugi. 
 
U hrvatskoj se javnosti antagoniziraju dužnici u francima, proglašeni su rak-ranom i utegom hrvatskog društva. Kao i određen broj hrvatske sirotinje u blokadama kojoj će država oprostiti (ionako zbog siromaštva nenaplative) dugove. Kao i branitelje, koji suočeni s dugogodišnjim omalovažavanjem, kao i ukidanjem i smanjivanjem prava, traže pravo na dostojanstvo i priznanje. Očito je da u Hrvatskoj, iako godinama svi konstatiraju da je stanje neizdrživo, da pravo i pravda ne funkcioniraju, kao i da institucije države ne obavljaju svoj posao, nego gotovo u pravilu rade protiv svojih građana, svaka pobuna protiv takvog neodrživog sustava naiđe na zid i osudu. Umjesto podrške u zahtjevima za smjenom državnih dužnosnika koji ne obavljaju svoj posao nego rade za raznorazne interesne skupine, od političkih do ekonomskih, hrvatska javnost uvijek je spremnija osuditi žrtvu. Status quo je apsolutan prioritet, a onoga koji se usudi dignuti glavu pokušava se diskreditirati na sve načine. A umjesto toga, svima bi nam bilo puno korisnije kada bismo svakog državnog dužnosnika koji ne radi svoj posao za koji ga MI plaćamo, nego zastupa interese nekoga drugoga, javno osudili i time prisilili da pošteno radi ili odstupi, odnosno podnese ostavku. Bez takvog opće prihvaćenog stava, agonija u kojoj se ova država nalazi nikada neće završiti, a funkcionalna pravna država nikada neće zaživiti.