Navedena rasprava vodi se pod krinkom zaštite ljudskih prava, što je posebno začuđujuće u cijeloj priči, jer je već mnogo puta dokazano da se u pozadini kriju čisti politički i/ili osobni interesi ključnih zagovornika navedenih teza.
Posljednjih je dana mnogo toga izrečeno i napisano o samoj provedbi operacije Oluja i ključni podaci o njezinu početku, provedbi i rezultatima uglavnom su poznati hrvatskoj javnosti. Sjećanje na događaje otprije 20 godine, kao i obilježavanje oslobađanja okupiranog hrvatskog teritorija, koje je Hrvatskoj donijelo dugo očekivani mir i stabilnost, popraćeno je i medijskom kampanjom kojom se u centar diskursa umjesto proslave završetka Domovinskog rata pokušava nametnuti teza o zločinačkom pothvatu hrvatske države protiv srpskog stanovništva u istoj.
Akteri su poznati i čini ih malen broj ljudi koji već godinama zastupaju iste stavove, a ogorčenje većine hrvatske javnosti izazivaju potpuno neutemeljene teze koje se baziraju na lažnim podacima i gotovo nikakvim argumentima. Navedena rasprava vodi se pod krinkom zaštite ljudskih prava, što je posebno začuđujuće u cijeloj priči, jer je već mnogo puta dokazano da se u pozadini kriju čisti politički i/ili osobni interesi ključnih zagovornika navedenih teza.
Primjerice, intendant riječkog HNK Oliver Frljić povodom oslobađanja 10.500 km² okupiranog hrvatskog teritorija priprema javnu tribinu na kojoj će svoja svjedočanstva iznositi pet žena protjeranih tijekom operacija Oluja. Na stranu što je do sada objavljen čitav niz dokumenata koji svjedoče da su Srbi u RSK odbijali živjeti u „Tuđmanovoj državi“, da su planirali i zatim pokrenuli evakuaciju nakon početka oslobađanja teritorija, da je predsjednik Tuđman srpsko stanovništvo pozivao da ostane u svojim domovima, a pojedinci iz Srpske vojske Krajine napadali Srbe koji se nisu priključivali izbjegličkim kolonama (da ne spominjemo srpske tenkove koji su gazili narod koji se povlačio), da su mnogobrojni pripadnici Srpske vojske Krajine i milicije s razlogom strahovali od mogućih zatvorskih kazni zbog počinjenih ratnih zločina 1991. i kasnije te su stoga odlučili pobjeći u Srbiju.
Zanemarimo li i da je na temelju svih ovih činjenica u konačnici i Haški sud zaključio da krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih od nezakonito ponašanje od strane hrvatskih vlasti (ranije navedenih), još uvijek se nameće jedno očito pitanje. Zašto Oliver Frljić, koji skup predstavlja kao afirmaciju kulture mira, što je svakako hvalevrijedan cilj, slične manifestacije ne organizira povodom početka rata i srpske agresije u Hrvatskoj, koja je odnijela 15.000 ljudskih života. Nisu li mnogobrojni zločini srpskih snaga koji su počinjeni uz asistenciju snažne jugoslavenske vojske tijekom 1991. godine nad nezaštićenim stanovništvom u selima Banovine, istočne i zapadne Slavonije, Dalmacije; masakri, silovanja, logori, također povod za organizaciju manifestacije koja će upozoriti na strahote rata i potrebu afirmacije kulture mira. Ubijanje 294 zarobljenika iz vukovarske bolnice je zločin teško usporediv s ičime što se u Europi dogodilo nakon Drugog svjetskog rata, no Frljić ne smatra da bi se njime trebalo upozoriti na potrebu očuvanja mira.
I ponovno dolazimo do brojeva i golih činjenica. Jedna od njih je obim zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom u Oluji. Tijekom suđenja generalima Markaču i Gotovini u Hagu pokazalo se da su brojke o ubijenim Srbima i uništenim kućama tijekom Oluje, kojima se u hrvatskoj javnosti neprovjereno i olako baratalo, daleko manje. Broj ubijenih ljudi svakako nije nešto čime treba licitirati, no prilikom analize pojedinih događaja potrebno je baratati točnim podacima.
Haški sud dokazao je (a to su potvrdili i zagovaratelji ako ne i autori spornih brojaka) da tijekom Oluje nije ubijeno 600 osoba srpske nacionalnosti, nego se sa sigurnošću potvrditi 44 ubijene osobe srpske nacionalnosti tijekom i nakon Oluje. Riječ je o drastičnoj razlici. Drastična je razlika i u određenim krugovima službeno prihvaćenoj brojci od 22.000 spaljenih srpskih kuća (prema tvrdnjama HHO-a) i 22.000 promatrane kuće i objekta na području sektora Jug o kojima je svjedočio zapovjednik UN-ovih snaga u Kninu kanadski generala Alain Forand. Jesu li ovo bile slučajne pogreške i previdi ostaje nam za saznati, a o tome nam dosta govore i pojedina svjedočenja na suđenju generalima Markaču i Gotovini. No nama trenutno važnije od toga je zašto pojedini političari, poput primjerice Milorada Pupavca ili čelnice udruge Documenta – centar za suočavanje s prošlošću i dalje tvrde da je tijekom i nakon Oluje ubijeno 667 civilnih osoba, pozivajući se pritom na izvješće HHO-a koje su pobili i proglasili netočnim i sami njegovi članovi?
I zašto ih nitko od službenih hrvatskih institucija nije upozorio da iznose neistine? Nismo li naučili lekciju u prošlom ratu – preuveličavanje broja srpskih žrtava u Drugom svjetskom ratu (službene brojke u SFRJ o 700.000 ili milijun ubijenih Srba u Jasenovcu koje su se pokazale barem deset puta manje) poslužile su tvorcima velikosrpskog projekta za mobilizaciju srpskog stanovništva u Hrvatskoj za rat 1991. godine. Stvara li se na ovaj način podloga za jedan novi ratu u budućnosti kojim će se pokušati povratiti teritorij „okupirane Republike Srpske Krajine“?
Treća stvar koja je svakako interesantna je proklamirana ideja zaštite ljudskih prava pod kojima navedeni političari, aktivisti i kulturnjaci prozivaju hrvatsku državu za fašizam. Načelno, s idejom će se zaštite ljudskih, manjinskih ili bilo kojih drugih prava određenih skupina stanovništva više-manje većina nas poistovjetiti i složiti. No problem se javlja već nakon drugog pogleda na djelovanje navedenih aktivista i njihovu zalaganju za ljudska prava. Naime, iako se brojkom ubijenih Srba očito manipulira u političke svrhe, činjenica je i dalje da ih je određen broj stradao tijekom operacije Oluja i svakako bi žrtvama stradalim tijekom oslobađanja Hrvatske, bez obzira na njihovu nacionalnost, trebalo odati počast. I većina u Hrvatskoj bi se bez problema složila s akcijama Vesne Tešelić, Olivera Frljića i Milorada Pupovca da nije jedne sitnice.
Ideja poštivanja i obilježavanja žrtve potpunosti pada u vodu kada se radi o „žrtvama druge strane“. Ideja suočavanja s prošlošću nikada nije primijenjena na istraživanje zločina „njihove“ strane. Primjerice, organizira li Documenta ikakve skupove, tribine, plakate, publikacije itd. povodom Dana oslobođenja grada Zagreba? Većini nam je poznato da su brda oko Zagreba ali i u daleko široj okolici puna jama i masovnih grobnica u kojima su skončale žrtve partizanskih jedinica pri kraju ali i nakon završetka Drugog svjetskog rata. To je svakako tema o kojoj se tijekom komunističkog sustava nije smjelo govoriti, a kamoli istraživati i činjenica je da dio hrvatske javnosti doista nema dovoljno spoznaja o tome i smatra da se radi o „ustaškoj propagandi“.
Dio pak onih koji su upoznati s time, smatra da se o tome ne treba govoriti, naravno ni istraživati. Neki pak namjerno rade na zataškavanju ovih zločina, a njihove istraživače proglašavaju fašistima. Nije li upravo ovdje nužna aktivacija Centra za suočavanje s prošlošću koji bi dijelu hrvatskog društva, pogotovo onog koji je bio duboko involviran u strukture komunističke vlasti, pomogao da se suoče sa prošlošću i onime što se događalo za vrijeme njihove vlasti?
No svi navedeni akteri vrlo su angažirano uključeni u osuđivanje svih pokušaja rasvjetljavanja ovog dijela hrvatske povijest. Upravo na tome dijelu u potpunosti padaju u vodu teze o humanizmu, antifašizmu, razvoju civilnog društva i sličnim pričama. Upravo nam na ovaj način pokazuju da iza navedenih optužbi, i raznih aktivističkih poduhvata stoje neke vrlo jasne političke ideje, a nikako humanizam i antifašizam. Radi se vrlo jednostavno o političkim akcijama kojima se pokušavaju nametnuti određene političke ideje i ostvariti određeni politički ciljevi.
U ovom slučaju izjednačiti krivnju, izravnati žrtvu i agresora u zločinu i brojevima ubijenih (koji se, sada je već jasno, uvijek slučajno povisuju za jednu stranu a za drugu negiraju) i u konačnici dokazati da su sve strane podjednako krive za ratove koji su poharali bivšu Jugoslaviju, a uzrok svemu je „ostrašćeni nacionalizam“ koji je uvijek tinjao u pozadini, a branu mu je predstavljalo jedino bratstvo i jedinstvo socijalističke SFRJ. Jer radi se naravno o dogovorenom ratu Tuđmana i Miloševića, čije su najveće žrtve na kraju Srbi u bivšoj Jugoslaviji. Kada nam se tako činjenice serviraju, istina je vrlo jasna.
