Kolumne Janja Sekula Gibač Povijest

Škabrnja 1991. godine – dokumenti o zločinu

skabrnja zrtve

U daljnjem tekstu objavljujemo dokumente JNA o zločinu koje su srpske snage počinile u Škabrnji.

Sjeverna Dalmacija predstavljala je središte srpske pobune od njezinih početaka. Srpska demokratska stranka, kao politički predvodnik i jedan od organizatora pobune na ovom je području (i području Like) imala najjače uporište 1990. godine. Na području sjeverne Dalmacije započeli su i prvi okršaji pobunjenih Srba s hrvatskom policijom.

Odmah po dolasku novoizabranih hrvatskih vlasti, predvođenih HDZ-om, na čelo države, „milicioneri“ na području Like i sjeverne Dalmacije otkazuju im poslušnost i najavljuju pobunu protiv „obnovljene NDH“, kako ju nazivaju. Uskoro na ovom području započinje oružana pobuna protiv hrvatske države i novoustrojenih i demokratski izabranih hrvatskih vlasti, poznata „balvan revolucija“, tijekom koje su pobunjeni Srbi i policajci srpske nacionalnosti barikadama na cesti onemogućili djelovanje hrvatskih institucija u Kninu, a srpsku pobunu u Kninu potpomogla je i Jugoslavenska narodna armija. 

Tijekom druge polovine 1990. i prve polovine 1991. godine stanje se na području sjeverne Dalmacije i Like sve više zaoštrava. U Kninu stoluje Milan Babić, koji pomoću Srpske demokratske stranke radi na političkom organiziranju pobunjenih Srba i stvaranju srpske paradržave na području sjeverne Dalmacije i Like, te na ostalim područjima Hrvatske naseljenim srpskim stanovništvom.

Krajem 1990. osnovana je SAO Krajina (godinu dana kasnije ovo je područje pod okupacijom JNA i pobunjenih Srba koji proglašavaju srpsku paradržavu, Republiku Srpsku Krajinu). Odmetnuti policajci srpske nacionalnosti na ovom području postepeno organiziraju srpsku miliciju, čije je formalno ustrojavanje završeno 1. siječnja 1991. osnivanjem Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine (SUP SAO Krajine), na čelu kojeg se nalazio Milan Martić.

S treće pak strane, na ovom su području bile raspoređuju snage 9. korpusa JNA, čiji je zapovjednik bio general-major Vladimir Vuković, a načelnik štaba pukovnik Ratko Mladić. Važno je napomenuti da su pobunjeni Srbi osnovali u ljeto 1991. godine i Teritorijalnu obranu SAO Krajine, koja se temeljila na strukturi dotadašnje TO na okupiranim područjima; ona je postala dijelom jedinstvenog sustava Oružanih snaga SFRJ. Postrojbe TO SAO Krajine bile su operativno podređene zapovjedništvu JNA.

Škabrnja i Nadin nalazili su se na području koje je, od višestranačkih izbora i dolaska demokratski izabranih vlasti na čelo Hrvatske, bilo centrom pobune protiv stvaranja samostalne hrvatske države, područja na kojem su se gomilale srpske snage i na kojem su vlast obnašali ratni zločinci protiv kojih su se kasnije vodili (ili se vode) procesi na Haškom sudu.

U kasno ljeto 1991. započinju napadi srpskih snaga i JNA potpomognutima zrakoplovima, tenkovima i artiljerijom na dalmatinska sela i gradove. U listopadu JNA započinje snažne napade na grad Zadar, koji se ubrzo našao u vrlo teškoj situaciji te je 7. listopada potpisano primirje nakon čega su započeli pregovori o odlasku postrojbi JNA iz Zadra. Nakon povlačenja iz Zadra, snage JNA započele su s daljnjim napadima na zadarskom području, u okviru kojih je 18. studenoga napadnuta i osvojena Škabrnja, a dan kasnije, 19. studenoga Nadin.

Područje Škabrnje nalazilo se u zoni odgovornosti 180. motorizirane brigade JNA čije se zapovjedništvo nalazilo u Benkovcu, a u napadu su sudjelovale i snage TO SAO Krajine, kao i dobrovoljačke skupine iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Srpske snage raspolagale su značajnim pješačkim, oklopnim i topničkim naoružanjem te zrakoplovima i helikopterima. U napadima na Škabrnju i Nadin sudjelovala je i milicija pobunjenih Srba, na čelu koje se nalazio Milan Martić, kojeg je za ovaj zločin, kao i za mnoge druge Haški sud osudio na 35 godina zatvora. U presudi Martiću stoji kako je zločin u Škabrnji i Nadinu počinjen u okviru udruženog zločinačkog pothvata čija je namjera bila prisilno uklanjanje većeg dijela hrvatskog, muslimanskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorija Hrvatske i velikih dijelova Bosne i Hercegovine, s ciljem da ta područja postanu dio nove države pod srpskom dominacijom.

Metode provođenja projekta „Srbi u jednoj državi“ bile su progon hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva, ubojstva, zatvaranja, mučenje i okrutno postupanje, a sudionici projekta ili „udruženog zločinačkog pothvata“ su, prema presudi Haškog suda, uz već spomenutoga Martića, bili Slobodan Milošević, Milan Babić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Jovica Stanišić, “Frenki” Simatović, te drugi imenovani i neimenovani pojedinci. U Hrvatskoj su mnogi od njih imenovani, njihova imena i prezimena su poznata, no nažalost, protiv mnogih od njih nikada podignuta optužnica.

Jedan od primjera realizacije projekta „Srbi u jednoj državi“ je i zločin koji su srpske snage počinile u Škabrnji i Nadinu. Usprkos otporu hrvatskih branitelja, nadmoćne srpske snage osvojile su Škabrnju i Nadin i zatim, ubivši velik broj ljudi, ponajviše civila, uglavnom žena i staraca (samo u napadu na Škabrnju ubijeno je 48 civila i 15 branitelja), počinili jedan od najtežih ratnih zločina u Domovinskom ratu, a svakako najveći na području sjeverne i srednje Dalmacije.

U daljnjem tekstu objavljujemo dokumente JNA o zločinu koje su srpske snage počinile u Škabrnji. O brutalnosti i nečovječnosti srpskog agresora najbolje svjedoče izjave pripadnika JNA koji su sudjelovali u napadu, od kojih su poneki bili zgroženi događajima djelovanjem teritorijalaca i srpskih dobrovoljaca, no dio ih je i sudjelovao u iživljavanjima nad civilima u Škabrnji. Dokumenti se čuvaju u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata.

Dokumenti

Ubijanje u s. Škabrnja,
izveštaj.-
Dana 23. 11. 1991. godine oko 10 časova u mojoj kancelariji razgovarao sam sa vojnikom Mitrović Draganom vozačem BOV-a vojne policije koji je učestvovao u toku izvođenja borbenih dejstava u s. Škabrnja i koji je video ubistvo civila od strane pripadnika TO i dobrovoljaca u tom selu.
U razgovoru izneo mi je sledeće detalje:

”Kada smo skrenuli prema Škabrnji putem video sam iz BOV-a jednog mrtvog pripadnika ZNG ali pored njega je bila PAP. Kada smo ušli u selo iz jedne kuće teritorijalci i dobrovoljci (ovi drugi su bili u ”šarenoj” uniformi i bili su namazani po licu) koji sebe nazivaju četnicima iz jednog podruma su izveli grupu oko 20 civila. Jedan od njih je imao PAP. Njega su odmah odveli iza BOV-a i ”streljali” ga. Ispred BOV-a su doveli jednu staricu i 2 starca legli ih na zemlju i pucali im u potiljak.
Iz jedne od kuća u selu izveli su 3 muškarca od kojih je jedan imao oko 35 godina a ostala dvojica oko 45. Njih su u dvorištu malo ispitivali i onda ih streljali.
Čuo sam po nekim pričama da su ubili i neku ženu od 19 godina sa detetom od 8 meseci ali to lično nisam video.

Iz podruma jedne kuće izveli su curu i oca i kćer. Oca su joj odmah ubili iz AP. Nju su oborili na zemlju povukavši je za kosu i rekli joj ”Hoćeš da prođeš kao otac”. Viknuo sam ”ne pucaj” i uperio sam pušku u njega. Tu curu smo posle doveli u komandu. Video sam da su grupu od 5 civila teritorijalci vodili ispred sebe a onda ih stavili ispred tenka da bi pokazivali put i služili kao ”štit”. Kada smo išli prema Nadinu video sam da su ”teritorijalci” zarobili nekog civila. Sa njim je razgovarao Dražić (načelnik SJB) ali sam potom čuo od nekih da su i njega ubili.”

NAPOMENA:
Iz podataka koje je dostavio vojnik Mitrović vidi se da su pojedine grupe teritorijalaca više delovali kao ”banda” nego kao vojska. Ovakvo ponašanje i njihov odnos izazvao je revolt kod vojnika koji su skoro dolazili u otvoren sukob sa njima da bi zaštitili neke civile Hrvatske nacionalnosti.

Ubijanje civila u s. Škabrnja,
izveštaj.-
Dana 22. 11. 1991. godine obavio sam razgovor sa vojnikom Živanović Nenadom iz bataljona vojne policije u vezi ubijanja civila u s. Škabrnja. Događaji su se odvijali u toku 18. 11. u toku napada na selo. U toku razgovora Živanović je bio dosta uzbuđen (razgovor smo vodili u mojoj kancelariji) i nerado se sećao detalja jer tvrdi da je sve to bilo grozno. U razgovoru je izneo sledeće:

”U posadi BOV-a smo bili ja, vodnik Travica, desetar Pejaković, vojnici Mitrović Dragan, Živanović Predrag, Nikčević Miloš i Radovanović Goran. Dok su bila borbena dejstva bili smo iza oklopnih transportera.

Kod prvih kuća u s. Škabrnja ”teritorijalci” (bili su namazani imalinom da bi izgledali strašnije i na uniformama su imali znak odnosno zastavu Srbije bez petokrake) izveli su 3 civila bez oružja. Postrojili su ih ispred i onda su počela puškaranja tako da sam i ja dejstvovao pa na njih nisam obraćao pažnju. Uglavnom kada sam prekinuo vatru video sam ih da leže mrtvi i po ranama sam video da je sigurno pucano iz male daljine.

Malo dalje izveli su iz jedne kuće troje dece. Mi iz VP smo tražili da ih preuzmemo ali nam ih nisu dali. Ponovo su ih uveli u kuću (sve troje) i iz nje izveli samo dvoje. Dali su to treće dete ubili nisam video ni čuo jer pucanje nismo mogli čuti od opšteg meteža ali kuća je potom gađana ”Zoljama” i potom je planula.
Nešto dalje došlo je do izvođenja jedne grupe civila iz jedne kuće. Teritorijalci su izdvojili četvoricu muškaraca iza kuće i streljali ih. Video sam i da su jednog starca udarili kundakom u glavu, on je hodao oko 20 metara onda ga je teritorijalac ranio iz AP u noge tako da je pao a onda ga ubio metkom u glavu. Čuo sam ali nisam video da su jednog pripadnika ZNG, iza neke kuće su ga streljali a onda mu odrezali uho.

Gledao sam kada kada su izveli jednog muškarca i devojčicu (sigurno oca i kćer). Teritorijalac je rekao devojčici ”Gledaj kučko kako ti ubijam oca” i pucao je muškarcu u usta.
kada sam ovo video ja sam bacio opasač i rekao sam da neću da se borim na takav način i da ću mu sasuti metak u čelo ako ubije tu devojčicu. Devojčicu sam uveo u transporter da bih je spasio od njih.”

NAPOMENA:
Navode vojnika ću proveriti preko ostalih vojnika koji su učestvovali u ovoj akciji (vojnika iz jedinice VP).
Slušao sam lično pripadnike ”dobrovoljce” iz jedinice TO kako se hvale kako su jednog streljali tako što su mu stavili pištolj ispod brade. Ovo su pričali u hirurškoj ambulanti u Benkovcu.
Sugerisao sam komandantu da ove jedinice više ne vodi kada se krene u sledeće akcije jer na ovaj način samo brukaju JNA i pod ”zaštitom” naših tenkova i transportera vrše zločine.
RB/RB
______________
Izvornik, strojopis, latinica
HR-HMDCDR, 2., kut. 299.

Ubijanje civila u s. Škabrnja,
Izveštaj.-
Dana 25. 12. 1991. godine kontaktirao sam sa IS “Beograd-1” u vezi njegovih saznanja o ubijanju civila u s. Škabrnja.
IS mi je u vezi toga iznio sledeće:
“Danas je ovde dolazio Opačić Goran (pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac). Pričao je pred svima nama u kancelariji da je bilo ubistava civila, uglavnom žene i staraca u Škabrnji. U tom ubijanju posebno se istakao “dobrovoljac-četnik ” izvesni “Jaro-Jare” (poreklom iz s. Prebilovac u Hercegovini), njegov prijatelj iz iste jedinice izvesni Ljubiša.

Istakao je i to da je sa njima bio i neki aktivni vojnik koji se stalno kretao u borbenom stroju sa njima. Naime dok je jedan starac bežao taj aktivni vojnik je skinuo “Zolju” sa ramena i pitao “četnika ” “Mogu li da ga fotografišem” i pogodio ga sa RRB. Goran Opačić tvrdi da nikad nije vidio grozniju sliku u životu jer je starac raznešen tako da mu je u blizini ostala samo noga.

Još sam čuo da je tu veče Zorić (ime mu ne znam) koji je negde u JTO išao po gradu i pokazivao kesu sa ljudskim ušima. Takođe ušao je u kafe-bar “7 ” i provokativno pozvao konabaricu da vidi prljavu čašu. Kada je došla pokazao joj je čašu u kojoj je bilo ljudsko uho.”
NAPOMENA:
IS sam uputio na to da sazna imena i prezimena “Jare ” i Ljubiše, a ja ću operativnim putem da dođem do podataka o “aktivnom vojniku” koji bi najverovatnije morao biti iz m/č okb 221. mtbr.
RB/RB
______________
Izvornik, strojopis, latinica
HR-HMDCDR, 2., kut. 299.

O autoru

Janja Sekula