Operacijom „Bljesak“ Hrvatska je izvojevala dotad najveću pobjedu u Domovinskom ratu. Postalo je jasno da je Hrvatska tijekom četiri godine izgradila respektabilnu vojnu silu koja je predstavljala važan čimbenik u daljnjim pregovorima.
Sarajevsko primirje zaustavilo je početkom 1992. ratne sukobe (barem u intenzivnijem obliku), a na području Hrvatske uskoro su raspoređene mirovne snage UN-a. Njihov zadatak bila je provedba Vanceova plana, koji je trebao omogućiti stvaranje uvjeta za postizanje dogovora o političkom rješenju. Međutim, tri godine kasnije Hrvatska nije bila ništa bliže rješenju problema okupiranih područja. Većina odrednica Vanceova plana nije provedena, a umjesto toga na područjima pod zaštitom UN-a izrastala je država pobunjenih Srba.
Početkom 1994. godine hrvatske vlasti odlučile su aktivnije krenuti u proces pregovora s pobunjenim Srbima oko rješavanja pitanja okupiranih područja. Okolnosti su bile nešto povoljnije nego dotad; Hrvatska je tijekom prethodne dvije godine vojno i politički ojačala dok je RSK bila pred gospodarskim kolapsom, a s druge strane, Slobodan Milošević i međunarodna zajednica zahtijevali su od vlasti u Kninu da pregovara sa Zagrebom. Međunarodna zajednica priznavala je teritorijalni integritet Hrvatske u njezinim međunarodno priznatim granicama, no inzistirala je na mirnoj reintegraciji okupiranih područja. Vijeće sigurnosti UN-a priznalo je neuspjeh u provedbi Vanceova plana, ali je istovremeno odbijalo vojnim putem prisiliti pobunjene Srbe na njegovu provedbu. S druge strane, protivilo se i povlačenju mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR-a) iz Hrvatske, smatrajući da bi takav scenarij doveo do ponovne eskalacije sukoba.
Tuđman za političko rješenje
Hrvatska je, teško podnoseći dugogodišnju okupaciju trećine svog teritorija, iskazivala sve veću nestrpljivost za opipljivim rezultatima prisutnosti mirovnih snaga UN-a na njenom području. Predsjednik Franjo Tuđman prednost je davao političkom rješenju, normalizaciji odnosa i uspostavi gospodarske suradnje s okupiranim područjima, posebice u smislu prometnog povezivanja, nadajući se da će se na taj način uspjeti provesti mirna reintegracija. Mirna reintegracija okupiranih područja predstavljala je tijekom 1994. i početkom 1995. godine najvažniji cilj hrvatske politike, no Tuđman je bio svjestan da će mirovni proces biti dugotrajan i mukotrpan te da možda neće dovesti do željenih rezultata.
Provedba mirne reintegracije za Hrvatsku bi predstavljala veliki uspjeh i značila bi da vraćanje okupiranih područja neće podrazumijevati daljnje ljudske žrtve niti daljnju gospodarsku devastaciju ratom razorene države, no Tuđman je bio svjestan da će, ne uspiju li pregovori, Hrvatska možda biti prisiljena na vojnu opciju oslobađanja svojeg teritorija. Stoga je u kolovozu 1994. donio odluku o pripremi vojne opcije oslobađanja okupiranih područja ukoliko za time bude potrebe. U hrvatskom se vrhu smatralo da je Hrvatska dovoljno ojačala da može vojnim putem osigurati oslobađanje okupiranih područja, a ta je činjenica predstavljala i važan čimbenik u pregovorima s pobunjenim Srbima i međunarodnom zajednicom.
„Posljednji pokušaj“ mirne reintegracije okupiranih područja trebalo je provesti mjerama jačanja povjerenja između Zagreba i pobunjenih Srba, postupnim „otvaranjem“ RSK hrvatskim vlastima kroz gospodarsku suradnju i infrastrukturno povezivanje te, u konačnici, političkim dogovorom između Zagreba i Knina. Može se zaključiti da je tijekom 1994. godine vrh Republike Srpske Krajine, predvođen premijerom Borislavom Mikelićem, bio spremniji za pregovore s hrvatskim vlastima nego prijašnje vodeće političke grupacije pobunjenih Srba.
Međutim, pregovori su Kninu trebali poslužiti za daljnje ustrojavanje Republike Srpske Krajine i za jačanje njezine međunarodne pozicije, dok kompromisi, koji bi u konačnici mogli dovesti do političkog rješenja mirnom reintegracijom okupiranog područja u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske, za pobunjene Srbe nisu dolazili u obzir. Većina političkih snaga u RSK nepopustljivo je odbijala prihvatiti bilo koju mogućnost osim nezavisne Republike Srpske Krajine. Iako je Knin načelno prihvatio pregovore s Zagrebom, bilo je očigledno da je Republika Srpska Krajina, umjesto prema mirnoj reintegraciji, krenula drugim putem, odlučivši se za ujedinjenje s Republikom Srpskom.
Naime, krajem 1994. godine snage pobunjenih Srba iz Hrvatske su zajedno s bosanskohercegovačkim Srbima pokrenule operaciju osvajanja Bihaća, iznimno strateški važnog područja (koje je bilo pod zaštitom UN-a), čijim bi osvajanjem Srbi ostvarili objedinjavanje područja koje su držali pod kontrolom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Vojno, gospodarsko i političko povezivanje Republike Srpske i Republike Srpske Krajine dovelo bi Hrvatsku u daleko nepovoljniji strateški položaj što bi se neposredno odrazilo na njezin politički položaj u daljnjim pregovorima s Kninom. Najbolje je to oslikavala izjava supredsjedatelja Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, lorda Davida Owena, jednom od hrvatskih pregovarača sa srpskom stranom, Hrvoju Šariniću:
„Nemojte se nadati da ćete za zelenim stolom dobiti ono što niste kadri obraniti na vojnom planu“.
Svi Srbi u jednoj državi
U proljeće 1995. godine postalo je očigledno da proces normalizacije odnosa, koji je trebao prethoditi pregovorima o političkom dogovoru i mirnom rješenju, nema budućnosti. Glavne odrednice hrvatske politike i one krajinskih Srba kretale su od potpuno suprotstavljenih polazišnih točaka; s jedne strane pobunjeni Srbi stabilizaciju situacije planirali su iskoristiti za jačanje srpske paradržave na okupiranom hrvatskom teritoriju, a s druge strane hrvatske vlasti normalizacijom odnosa željele su stvoriti uvjete za postepenu reintegraciju područja pod srpskom kontrolom u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske.
Pobunjeni Srbi pak nisu bili sposobni ili nisu željeli uvidjeti promjene u stavovima međunarodne zajednice prema krajinskom pitanju te hrvatsku odlučnost da provede reintegraciju okupiranih dijelova svoga teritorija. U tom kontekstu treba promatrati i srpsko odbijanje novog plana međunarodne zajednice o rješavanju krize u Hrvatskoj početkom 1995. godine, Plana Z-4. Plan Z-4 rješavao je pitanja na kojima je inzistirala hrvatska vlada (suverenitet, teritorijalni integritet, povratak izbjeglica), a istodobno je predviđao visoku razinu političke autonomije Srba u Hrvatskoj (potrebno je pripomenuti da je planom bio nezadovoljan i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman). Predstavnici međunarodne zajednice pokušali su početkom 1995. godine Plan Z-4 predstaviti krajinskom rukovodstvu, međutim, predsjednik RSK Milan Martić, predsjednik Vlade RSK Borislav Mikelić i ministar vanjskih poslova Milan Babić Plan Z-4 nisu htjeli niti primiti na razmatranje. Na zatvorenoj sjednici Skupštine RSK, održanoj 8. veljače 1995. u Kninu, Martić je izjavio da „međunarodna zajednica svojim planom Z-4 nije dala pravo srpskom narodu u RSK da živi u jednoj državi“, zaključivši da je Plan Z-4 neprihvatljiv za RSK, ali da treba prihvatiti daljnje pregovaranje „sa ravnopravnih pozicija“. Vrh RSK time je ponovno jasno pokazao da rezolutno odbija bilo kakvo političko rješenje. Sve radikalniji stavovi pobunjenih Srba prisiljavali su hrvatski vrh na razmišljanje o vojnoj opciji oslobađanja okupiranih područja Hrvatske.
Huškačka politika
Nekoliko dana prije početka operacije „Bljesak“ okupirani dio zapadne Slavonije, gradove Okučani i Stara Gradiška te dio Pakraca pod srpskom kontrolom, posjetili su Milan Martić i zapovjednik Srpske vojske Krajine Milan Čeleketić. Poruke koje su tijekom posjeta poslane srpskom stanovništvu na okupiranom području važan su pokazatelj stavova čelnika pobunjenih Srba uoči početka oslobađanja okupiranog teritorija. Već u pozdravnom dijelu govora tijekom posjeta Gavrinici (okupiranom dijelu grada Pakraca) Martić najavljuje razlog svoga posjeta:
„Svrha mog dolaska među vas, među svoje zajedno s generalom Čeleketićem, jeste, da damo do znanja svim špekulantima i svim emisarima ovog svijeta koji kažu da ovaj teritorij mora da se vrati u Hrvatsku, da kažemo da od toga nema ništa. I zato jesam ovdje, da vam ulijem nadu i samopouzdanje. I naš cilj koji smo zacrtali, a to je da svi Srbi žive u jednoj državi, a u koju ja iskreno vjerujem da će se ostvariti, a ostvarit će se uz vašu podršku i i vjeru da ćemo uspjeti.“
U nastavku govora Martić se jasno opredijelio za ratnu opciju i odbacio mogućnost političkog dogovora s hrvatskim vlastima:
„Mene kao čovjeka pogađa, a vjerujem i vas, raznorazna tumačenja po sistemu mir nema alternativu, ja vas uvjeravam da i ja i dr. Karadžić (predsjednik Republike Srpske op. a.) apsolutno jesmo za mir i da bi sutra svi jedva čekali da nastupi mir. A ko ima pravo da danas pogazi sve one žrtve koje su dali živote za ovu otadžbinu i stane na pola puta i prihvati takav mir u kojem bi Srbi bili vraćeni u Alijinu državu ili mi u Tuđmanovu državu, ja za takav mir nisam.“
Osvrćući se na dotadašnje rezultate normalizacije odnosa Martić nastavlja:
„Ja tvrdim da bi bilo bolje da nemamo ni to malo nafte što nam oni daju, ako treba da oremo ponovno sa konjima i volovima i to je bolje nego da prihvatimo ovo što nam sada rade i da fino ideja o suživotu prolazi. Suživot za vas znači nepostojanje ni vas u životu ni postojanje vaših teritorija za koje kažemo da su apsolutno srpske.“
Odbacujući ideju suživota s Hrvatima Martić je čak nagovijestio i mogućnost daljnjih srpskih osvajanja u zapadnoj Slavoniji:
„Moja razmišljanja su usmjerena samo na to kako da povratimo i ono što je sada privremeno okupirano a bilo vekovno naše.“ […]“Vjerovati u mirovne snage, u nekakav UNPROFOR, Savjet bezbjednosti i da dokazujemo da je to naše, da će nam to vratiti, od toga nema ništa.“ […]“Mi razmišljamo kako da sačuvamo ovo što je naše, a ukoliko nas ovi zlotvori napadnu kao što prete, onda moramo naći načina da vojnički vratimo ono što je naše bilo vjekovno a siguran sam da ovdje među vama ima onih kojima su kuće ostale tamo.“
U konačnici, Martić je zaključio da je proces normalizacije odnosa zapravo podvala hrvatskih vlasti i UNPROFOR-a Srbima u Republici Srpskoj Krajini. Kao i mnogo puta dotad, predsjednik države pobunjenih Srba odbacio je mogućnost mirnog rješenja koje bi podrazumijevalo suživot s Hrvatima i „vraćanje u „Tuđmanovu državu“, nagovijestivši čak mogućnost daljnjih vojnih osvajanja i proširenja područja pod srpskom kontrolom.
Teška i osjetljiva odluka
Sudbonosno, ovaj govor je održan 26. travnja 1995., dva dana prije nešto što se dogodio incident na autocesti u zapadnoj Slavoniji koji je u konačnici rezultirao početkom oslobađanja okupiranog teritorija. Niz ubojstava, najprije osobe srpske nacionalnosti na slobodnom dijelu zapadne Slavonije, nakon kojeg su uslijedila ubojstva nekoliko Hrvata na dijelu autoceste Zagreb – Lipovac (Beograd) koja je prolazila kroz okupirano područje zapadne Slavonije, te zatim zatvaranje autoceste koja je kao važna prometnica poveznica, sukladno dogovoru s pobunjenim Srbima, otvorena za promet nekoliko mjeseci ranije, uvjerili su hrvatski vrh da mirovne inicijative te pokušaji normalizacije odnosa s Kninom nisu doveli do željenih rezultata, odnosno do početka provedbe procesa mirne reintegracije okupiranih područja. Radikalni stavovi pobunjenih Srba i višegodišnje odbijanje dogovora o mirnom rješenju političkim dogovorom o reintegraciji, hrvatski su vrh doveli do jedinog mogućeg rješenja – odluke o vojnoj opciji oslobađanja zemlje.
Odluka o pokretanju vojne operacije „Bljesak“ bila je politički vrlo osjetljiva. Naime, nekoliko mjeseci ranije, kada je Tuđman donio odluku o prestanku mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj, iz međunarodne su zajednice stigle optužbe kako ova odluka može izazvati rat, a u konačnici je Tuđman zbog pritisaka morao pristati na ostanak mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj, iako doduše s nešto izmijenjenim mandatom. Odluka o pokretanju vojne operacije na području koje je bilo sastavnim dijelom hrvatskog teritorija, ali se nalazilo pod zaštitom mirovnih snaga UN-a, stoga je bila vrlo teška i zahtijevala je vrlo pažljiv odabir trenutka, kao i vrlo brzu i efikasno izvedenu vojnu operaciju. Zahvaljujući upravo tome, operacija „Bljesak“ nije doživjela velike osude i Hrvatska vojska nije prisiljena na povlačenje s oslobođenog teritorija.
Velika hrvatska pobjeda
Važan čimbenik pri planiranju i pokretanju oslobodilačke operacije bila je tadašnja politika Slobodana Miloševića. Naime, pritisnut sankcijama koje su Saveznu Republiku Jugoslaviju bacile na koljena, Milošević se nalazio u teškoj poziciji i nastojao je pred međunarodnom zajednicom pokazati novi miroljubivi pravac svoje politike koji se uglavnom svodio na ulogu posrednika između vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Zagreba. Tuđman je stoga smatrao da se Milošević, u sklopu njegove tadašnje politike, kao i zbog teške gospodarske situacije u Saveznoj Republici Jugoslaviji, neće odlučiti na slanje vojske u pomoć krajinskim Srbima. Tuđmanova procjena pokazala se točnom. Iako je Savezna Republika Jugoslavija tijekom 1995. godine nastavila potpomagati Republiku Srpsku Krajinu vojnom opremom, postrojbe Vojske Jugoslavije nisu upućene u pomoć pobunjenim Srbima u zapadnoj Slavoniji. U zapadnu Slavoniju, usprkos krajinskim očekivanjima i hrvatskim strahovanjima, izuzev manjih grupa dobrovoljaca, nisu stigle niti postrojbe iz Republike Srpske.
Operacijom „Bljesak“ Hrvatska je izvojevala dotad najveću pobjedu u Domovinskom ratu. Njome je doduše oslobođeno tek otprilike 3,6 posto okupiranog područja, no za Hrvatsku je u vojnom, političkom, ali i psihološkom pogledu važnije bilo da je jedna od tri oblasti RSK (Srpska oblast Zapadna Slavonija) oslobođena u samo dva dana. Istodobno, predsjednik Tuđman je odlukom o pokretanju operacije oslobađanja zapadne Slavonije pobunjenim Srbima, međunarodnoj zajednici, ali i čitavoj Hrvatskoj pokazao kako se odnos snaga promijenio u hrvatsku korist. Postalo je jasno da je Hrvatska tijekom proteklih četiri godine izgradila respektabilnu vojnu silu koja je predstavljala važan čimbenik u daljnjim pregovorima.
Također, Kninu je nakon hrvatskog oslobađanja zapadne Slavonije trebalo biti jasno da se ne može osloniti na pomoć vojske bosanskohercegovačkih Srba, kao ni na pomoć Vojske Jugoslavije. Međutim, usprkos svemu tome, radikalna srpska politika i dalje je ignorirala stvarno stanje i odbijala je bilo kakve pregovore s hrvatskim vlastima o političkom rješenju krajinskog pitanja. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ovu su poruku shvatili tek nakon što je Hrvatska vojska u kolovozu 1995. operacijom „Oluja“ oslobodila većinu dotad okupiranog teritorija, uključujući i glavni grad Republike Srpske Krajine Knin te u studenom 1995. pristaju na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja.
Izvor: Matica hrvatska Vijenac br. 528.
