Dobro je znati

Peti korpus Armije Republike BiH protiv Narodne odbrane APZB

peti korpus big
Napisao/la Braniteljski

5. korpus Armije BiH bio je jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Osnovan je 21. listopada 1992. godine te je koristio krilaticu „sila nebeska“.

Tijekom rata u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini, točnije u bihaćko-cazinskom okrugu, borile su se međusobno (dvije) muslimansko-bošnjačke vojske, što je jedinstven slučaj u prošlom ratu jer se dogodio unutarbošnjački (muslimanski) sukob.

U sukobu su sudjelovali 5. korpus Armije Republike BiH, koja je bila odana Aliji Izetbegoviću, a na suprotnoj se strani nalazila Narodna odbrana Automomne pokrajine Zapadne Bosne, koja je bila lojalna Fikretu Abdiću. Paralelno se odigrava razlaz s 5. korpusom, prijelaz vojnika Fikretu Abdiću te proglašenje Autonomne pokrajine Zapadne Bosne 29. rujna 1993. godine.

Inače, 5. korpus Armije BiH bio je jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Osnovan je 21. listopada 1992. godine te je koristio krilaticu „sila nebeska“. Njegova zona odgovornosti bila je duga 178 kilometara, a područje nadležnosti bio je tzv. Bihaćki okrug. Većina povjesničara i aktera događaja nazivaju to područje „muslimanskim otokom“, jer se nalazi u srpskom okruženju s pučanstvom od preko 200 000 ljudi. Alija Izetbegović slično konstatira prilikom posjete Bihaću 8. kolovoza 1995. godine:

„S vama će biti vaš narod i tražit ćemo način da što prije spojimo dva krajiška korpusa, zato da više nikada ne budete ostrvo, ostrvo koje je u jednom trenutku zapljuskivano sa svih strana dušmanima.“

Brojno stanje 5. korpusa na dan formiranja imalo je taktičko i logističko ljudstvo od 10 151 čovjeka, a od toga 618 oficira, 829 podoficira te 8705 vojnika. Od oružja je na dan formiranja 5. korpus imao dva topa 76 mm ZIS, jedan tenk T-55, jedan BOV (borbeno oklopno vozilo) i 20 minobacača 60, 80 i 120 mm. Danom formiranja u 5. korpusu bilo je oko 2140 cijevi, od čega 1994 AP (automatske puške), 479 PAP (poluautomatske puške), 142 PM (puško-mitraljez). Prvotno je za zapovjednika imenovan major Hajrudin Osmanagić, no ta je odluka povučena i na dužnost je stupio kapetan I. klase Ramiz Dreković. Dakle, za vrijeme njegova zapovijedanja, Fikret Abdić proglašava Autonomnu pokrajinu Zapadne Bosne. O ovome piše autor knjige Peti korpus 1992.-1995. Bejdo  Felić:

„U takvom zlu javlja se Fikret Abdić i njegova autonomija APZB. On i njegova autonomija bili su udarac nožem u leđa svom narodu, koji je bio odan državi i narodima Bosne i Hercegovine. Naša borba u ovom okruženom prostoru bila je veoma teška u svim segmentima. Ipak, najteža je ova borba u kojoj se musliman-borac u odbrani svoje države morao braniti i od onih muslimana koji su sebe, svoje obitelji i svoju imovinu stavili u službu agresora protiv svoga naroda. Unatoč svemu, narod ovog okruga i njegov 5. korpus uspješno se nosio i pobjeđivao, ne samo izdajnike, već i silu agresora, koji je cijenio što mu je ovaj prostor i 5. korpus lak plijen.“

Ramiza Drekovića nasljeđuje Atif Dudaković. Dudaković je zapovjedništvo nad 5. korpusom preuzeo 1. studenog 1993., a tada je unaprijeđen u čin brigadira. On ostaje na čelu 5. korpusa do 28. studenog 1997. godine, a pod njegovim zapovjedništvom 5. korpus vodi izrazito napadačku taktiku. Razbija snage odane Fikretu Abdiću i osvaja Veliku Kladušu. Pod njegovim zapovijedanjem 5. korpus osvojio je gradove: Veliku Kladušu, Bosanski Petrovac, Bosansku Krupu, Sanski Most, a mogli su poslije operacije Oluja osvojiti i Bosanski Novi i Prijedor.

Prvotno se pripadnici 5. korpusa suočavaju s problemima oko nabavke oružja jer ga nije bilo dovoljno. Oružje je pristizalo izvana, a u svrhu pomoći Bihaćkom okrugu uspostavljen je zračni most Bihać-Zagreb te napravljen improvizirani aerodrom Ćoralići kod Cazina. Najčešće se to obavljalo helikopterima, a piloti su uglavnom bili Ukrajinci. U jednom takvom preletu 1995. godine oboren je ministar BiH Irfan Ljubijankić. U nedostatku oružja, ogromna količina različitih vojski na uskom području dovest će do velikog šverca oružja. U ovom metežu doći će i do kupovine/šverca oružja od Srba, a posebno se to odnosi na 1994. i 1995. godinu.

Kao što je već navedeno, prostor Bihaćko-Cazinske krajine u razdoblju rata 1992.-1995. godine bio je okružen srpskim pučanstvom, odnosno srpskom vojskom; Srpska vojska Krajine (SVK), Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (VSK) sa svojim paravojnim postrojbama. Tijekom rata događao se masovni šverc stvari, prvenstveno oružja i hrane, ali i svega onoga što je moglo biti od neke koristi. Glavna valuta bila je tadašnja njemačka marka (DEM).

Žestoke borbe dovest će do velikih gubitaka 5. korpusa tijekom rata 1992.-1995. godine koji su iznosili 2680 vojnika, od kojih je 1932 poginulo od vojnika RS i RSK. Prema Narodnoj odbrani Zapadne Bosne ili kolokvijalno paravojne formacije Fikreta Abdića, poginula su 672 vojnika, dok su prirodna smrt i samoubojstvo bili razlog za smrt 76 vojnika.

Rastezanje bojišnice zbog NO APZB te ogromni gubici u ljudstvu i naoružanju vidno slabe snagu i djelotvornost Armije RBiH. Glavni zapovjednik Armije RBiH Rasim Delić 1994. godine izjavljuje:

„Taj je front nepotreban. Zato smo na svaki način pokušavali to politički riješiti, uvjeriti Abdića da nema smisla i neopravdano je i ljudski i historijski. Ali, taj čovjek je bolesno ambiciozan, i uvijek nam zabija nož u leđa kada je najteže. Mi stoga moramo angažirati odbrambene snage i u tome području, čime se smanjuje naša vojna sila prema četnicima. Mi možemo vojnički brzo završiti Abdićevu karijeru, ali nam nisu u interesu ljudske žrtve, ni među vojnicima koje je on prisvojio, ni među drugim ljudima tamo. Zato tamo ne koristimo oružje.“

Po navedenoj izjavi 2. ožujka 1994. godine može se zaključiti da su 5. korpus, sam Delić te cjelokupni vrh ARBiH očekivali lagano obračunavanje s Narodnom odbranom i Fikretom Abdićem, ali se to nije dogodilo tako brzo i jednostavno. Veliku Kladušu osvojili su 21. kolovoza 1994., a izgubili su je 17. prosinca iste godine. Fikret Abdić sudjelovao je u ofenzivama zajedno s vojskama iz RSK i RS te je Velika Kladuša osvojena nakon njihove zajedničke ofenzive znane kao Jutro srpskih snaga.