Profesor hrvatskog jezika i književnosti i povijesti, Dino Mataz, mladi je entuzijast koji se trudi očuvati događaje iz Domovinskog rata od zaborava. Njegov rad na toj temi, unatoč njegovoj mladosti, vrlo je opsežan, a zapazio ga je i portal Braniteljski.hr. Donosimo Vam intervju s Dinom kojem želimo puno sreće, uspjeha i marljivosti u daljnjem radu s hrvatskim braniteljima i u istraživanju Domovinskog rata.
- Možete li nam se ukratko predstaviti?
Ja sam Dino Mataz iz Orahovice. Profesor sam hrvatskog jezika i književnosti i povijesti. Završio sam Filozofski fakultet sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. U slobodno vrijeme bavim se istraživačkim radom s tematikom Domovinskog rata na mikrohistorijskoj razini s naglaskom na bivše općine Orahovica i Podravska Slatina. S obzirom da tijekom istraživanja upoznajem velik broj ljudi od kojih svatko ima svoju priču iz tog vremenskog razdoblja, stvara se taj nekakav elan i interes za navedenu temu koja vas jednostavno gura dalje u vašem radu.
S ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom
- Odakle interes za povijest, osobito za temu Domovinskog rata?
Interes za povijest stvarao se postepeno, no te nekakve temelje i ljubav prema povijesti usadila mi je moja profesorica u osnovnoj školi. Sve te priče o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća te tematika Drugoga svjetskog i Domovinskog rata bili su zaslužni za moje bavljenje poviješću. No naravno da entuzijazam raste kada se bavite onim čime se nitko ne bavi na vašem području. Tu zapravo dolazimo do tematike Domovinskog rata na području bivše općine Orahovica koja je relativno marginalizirana i slabo obuhvaćena u proteklih 25 godina. Naravno da je želja za istraživanjem još i veća kada ste okruženi svjedocima toga vremena, pri tome mislim i na članove obitelji koji su bili direktni svjedoci toga vremena. Te prve konkretne priče koje su dolazile od moga oca, pripadnika aktivnog sastava MUP-a RH bile su ključ u slaganju fragmenata lokalne povijesti koja je nažalost kako sam rekao i ranije nepravedno zanemarena.
- Na koje sve načine popularizirate temu Domovinskog rata?
S obzirom da sam profesor, često se susrećem s raznim generacijama učenika te uvijek nastojim na bilo koji način doprijeti do njih, a da im tematika Domovinskoga rata bude što zanimljivija. Samim time je i način kreiranja šablona mojih radova sve kompliciraniji jer je teško u zadnje vrijeme doprijeti do djece, osobito kad je riječ o povijesti. Uglavnom su moji radovi dokumentarističkog karaktera. Naime iza sebe imam tri amaterska dokumentarna filma te jedan roman s tematikom Domovinskog rata. Cilj tih projekata bio je napraviti trajne dokumente jednog vremena kao upozorenje generacijama koje dolaze.
- Možete li nam predstaviti projekte u kojima sudjelujete?
Trenutno radim na dva dokumentarna filma. Jedan od njih je ”Linija života” u kojem nastojim posložiti kronologiju organizacije prve linije obrane bivše općine Orahovica u selu Humljani. Moram naglasiti kako je projekt u nekakvim završnim fazama tako da se nadam da će do kraja ove godine doživjeti i promociju. Priča ovdje ne staje jer paralelno uz to također radim na realizaciji projekta ”Braća po križu”. Naime uz pomoć moga suautora, novinara Vladimira Grgurića od kojeg je i krenula cijela priča o orahovačkim braniteljima koji su prošli kroz pakao Vukovara, nastojimo napraviti jednu zanimljivu priču kojom bi pokazali kroz što su našu sumještani prošli te ’91. godine u Vukovaru i okolici.
Snimanje filma ”Linija života” u selu Humljani
- “Nad Papukom nebo proplakalo” vaš je novi roman. Možete li nas ukratko uvesti u temu? Završili ste studij hrvatskog. Koliko vam je to koristilo u pisanju?
Tako je. Roman je promoviran u rujnu prošle godine. Ono što nisam mogao obuhvatiti dokumentarnim filmom ”Orahovica u Domovinskom ratu” nastojao sam obuhvatiti u tom romanu. To su sve one priče koje su ostale negdje sa strane u svim silnim transkriptima svjedočanstava mojih sumještana. Naime, studij hrvatskog jezika je ovdje odigrao svoju ulogu ako uzmemo u obzir teoriju književnosti, dječju književnost i brojne druge kolegije na kojima sam pokupio dovoljno tog znanja da bih realizirao ovaj projekt.
Promocija knjige u Slatini
- Radite filmove, na Youtube-u možemo pogledati vaše dokumentarce „Krvavi četvrti“ i „Voćin“ koji govore o zločinima koji su se u vašem kraju dogodili 1991. godine. Kako je bilo raditi te filmove s obzirom na teške teme kojima se bavi?
Možda ću zvučati blesavo ili patetično, no postojao je jedan period kada sam s tim pričama i svim onim minutama arhivskog materijala o masakru hrvatskog stanovništva u selima Četekovac, Balinci i Čojlug u rujnu ’91. te u Voćinu i Humu u prosincu iste godine koje sam pregledao, išao spavat i s njima se budio. Strašne priče i strašne ljudske sudbine koje ostavljaju traga na ljudima i danas. Još jedan problem je što ne mogu odvojit onaj emotivni segment od posla kojim se bavim, što dosta ostavlja traga na osobi.
- Vaš prvi film je „Orahovica u Domovinskom ratu“. Hoćemo li i njega moći uskoro pogledati negdje na internetu?
Dobro pitanje s kojim se u zadnje vrijeme sve više susrećem. Naime, moram biti iskren kako još uvijek razmišljam hoću li ga staviti na Internet ili ne. Problem je što mi je to prvi film kojeg sam napravio vlastitim sredstvima. On je formom daleko ispod zadnjeg filma kojeg sam napravio, no s tehnikom kakvom sam tada raspolagao nisam ništa bolje ni mogao očekivati, no želja za pričanjem jedne zaboravljene stranice orahovačke povijesti bila je daleko jača od tehničkih osobina filma kojeg sam na kraju dobio. No s druge strane, ja sam amater kada govorimo o montaži i režiji dokumentarnih filmova tako da iz projekta u projekt sve više nadograđujem svoje sposobnosti kada govorimo o filmskom angažmanu.
Projekcija filma ”Voćin” za policiju i vojsku
- Pišete knjige i snimate filmove. Što vam je draže i koje su razlike između jednog i drugog načina prezentiranja teme kojima se bavite?
Pa jedno nadopunjuje drugo. Ponekad filmom ne možete pokazati ono što želite izreći riječima i obrnuto. Film je svima bliži, a kultura čitanja u zadnje vrijeme opada. Vodeći se time, uvijek bih izabrao film, no ponavljam, sve ima svoje prednosti i mane.
- Metoda usmene povijesti iznimno je popularna među mladim povjesničarima. Možete li nam otkriti kako je baviti se njome?
Moram priznati da nije jednostavno. Prvenstveno morate imati volje sjest s ljudima i razgovarati. Pri tome mislim na sate i sate razgovora, sate raznih priča i ključno je nikad ne prekinuti sugovornika pogotovo ako su ljudi starije dobi. Naporan posao koji iziskuje jako puno vremena da bi ste na kraju zapravo došli samo do fragmenata kompletne priče koja vas zanima. No tu do izražaja dolazi sposobnost osobe koja u tim razgovorima mora imati detaljno složenu pozadinsku priču koja se mora poklapati s onime što sugovornik priča. Kao što rekoh, zahtjevan posao za kojeg treba imati i volje i truda.
S generalom HOS-a Antom Prkačinom
- Ipak ta metoda sa sobom nosi i mnoge zamke. Kako se nosite s njima?
Naravno da zamke postoje, a najopasnija od njih je relevantnost. Bitno je o jednom događaju koji vas zanima razgovarati s više osoba jer samo na taj način, uz pozadinsku priču, možete doći do onoga što vas zanima i što će vam koristiti.
11. Odakle crpite ideje za teme kojima se bavite?
Uvijek se našalim oko toga pitanja, a često nailazim na podsmijehe kada kažem da ideje nalazim na ”ulici”. Naime, kontakt s ljudima je jako bitan. Hvala Bogu imamo žive svjedoke jednog vremena i sad nam je prilika da odradimo svoj posao kako treba. Ne prođe dan da na ulici ne prođem pored osobe koja je ili bila u rovu na nekoj koti iznad Orahovice, koja je bila u ZNG-u, MUP-u, Narodnoj zaštiti, koja je bila u izravnim borbama s neprijateljem i svaka ta osoba ima nekakav fragment oko kojeg se stvara priča koja je najčešće vrijedna slušanja i prepričavanja.
- Imate li uzora u životu?
Naravno. Ako govorimo striktno o ovoj temi, neizbrisivog traga u mom angažmanu ostavio je gospodin Miroslv Gazda, osoba koja sa svoje 74 godine radi toliko puno na istraživanju tematike Drugoga svjetskog i Domovinskog rata. Naravno da je tu i obitelj koja svojim savjetima daje puno u onome što radim, no smatram, već kada govorimo o ovoj temi, da uzor povjesničaru treba biti onaj ”mali čovjek”, osoba koja je danas na margini i osoba koju nitko ne pita gdje je bio i što je radio te ’91., no zanimljivo je da upravo takve osobe kriju ono čemu mi povjesničari trebamo težiti, a to je istina pa makar i ona prihvatljiva istina.
S mentorom Miroslavom Gazdom na radnom sastanku
- Kako uspijevate uskladiti sve te obaveze sa slobodnim vremenom? Imate li ga uopće?
Pa moram priznati da je slobodno vrijeme za mene postalo luksuz, no nije mi nimalo žao jer kad shvatite da ste svoje slobodno vrijeme uložili za svoj kraj i ljude koji oko vas žive ne bi li ispričali ono o čemu se godinama šuti, događa se jedna emocionalna eksplozija u vama koja ostavlja samo pozitivan trag na ljudsku psihu i ljude oko vas.
FOTO – Vladimir Grgurić; Suzana Grgurić; Željko Felbar; osobna arhiva
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
