Dobro je znati

Operacija „Tigar-Sloboda ’94.“ i izbjeglički val

danieldvanaest
Napisao/la Braniteljski

Davor Domazet Lošo tvrdi: „Srbi novonastalu situaciju koriste tako da putem javnih medija nastoje znatno preuveličati broj izbjeglica na okupiranim područjima Republike Hrvatske pa su navodili brojku od 40 000 izbjeglica, a ponekad čak i brojku od 60 000, kako bi od međunarodnih humanitarnih organizacija, posredstvom UNPROFOR-a, osigurali obimnu humanitarnu pomoć.

Tijekom ratne 1994. godine, u veljači dolazi do izrade planova zanimljive akcije u redovima Armije Republike BiH, na čelu sa zapovjednikom 5. korpusa Atifom Dudakovićem. Napravljen je plan za operaciju „Tigar-Sloboda ’94.“ Iz navedene dokumentacije bio je vidljiv plan operacije: „1. razobličavanje izdajničke uloge Fikreta Abdića i njegove sprege s vojskom i paratvorevinom RSK u Republici Hrvatskoj, u borbi protiv svog vlastitog naroda; 2. razotkrivanje da ta tvorevina Fikreta Abdića nema ni snagu, a ni tako sposobnih kadrova za borbe protiv svog naroda i 5. korpusa na ovim prostorima, već da za njih konce vuku iz Beograda, s Pala i iz Knina, a da su oni samo živo meso na ratnoj klaonici agresorskih interesa; 3. pokušat će se izvući igrajući na prostor glavnog vođe APZB, koje treba uhapsiti ili ih likvidirati ako budu davali oružani otpor; 4. otkriti aktivne i prikrivene autonomaše na širem prostoru Bihaća; 5. izvući što više oružja, municije i druge opreme igrajući na prostor, a zatim otpremiti u skladišta u Bihać i 6. pokušati razbiti povjerenje i podršku između srpsko-četničke i Abdićeve strane.“

Od veljače do 2. srpnja 1994. godine, kada je operacija „Tigar-sloboda ’94.“ trebala početi, 5. korpus na čelu s Dudakovićem uputio je Hamdiju Abdića zvanog Tigar da priča po Bihaću kako mu je dosta, kako ne izvršava naređenja 5. korpusa. Te čaršijske priče iz Bihaća došle su do sjedišta APZB u Velikoj Kladuši, u kojoj su bili itekako zainteresirani da pridobiju Hamdiju Abdića, znakovitog prezimenjaka Fikreta. Kako sam Hamdija Abdić kaže, prvi kontakti krenuli su tijekom potpisivanja primirja u Pećigradu. Na prvi sastanak s članovima APZB došao je u vojarnu Željava. Tu po njega dolaze Rasim Bešić i Branko Čujić, čuveni KOS-ovac iz Beograda, i odlaze autom prema Velikoj Kladuši. Tada je Hamdija Abdić iznio da neće biti „autonomaš“ te da njega jedino u cijeloj priči zanima – novac. Nakon toga osobno se susreo i s Fikretom Abdićem, za kojega kaže da je i on nasjeo:

„Njega sam uzeo lopatom. Nije on toliko pametan koliko svi mi mislimo. Ja sam mislio da kod njega neću proći. Ali, mogao sam mu tražiti što sam god htio, sve bi mi dao. Odmah mi je dao do znanja da je lova najmanji problem. Fikretu sam donio i jednu kartu na kojoj sam obilježio pravce našeg napada na Bihać. Iznio sam mu i planove zauzimanja radiostanice, oslobađanje i naoružavanje zatvorenika. Za petnaest minuta Fikret je bio odrađen. Sve nam je obećao, samo da počnem. Rekao sam mu da ćemo krenuti kad dobijemo oružje i gorivo.“

Stupanjem u kontakt i razrađivanjem plana s vodećim ljudima APZB na čelu s Fikretom Abdićem, kreće drugi dio plana 5. Korpusa – fingirana pobuna. Pobuna počinje 3. srpnja 1994., kada se u okolici Bihaća i u Bihaću „budi“ sedam brigada NO APZB te počinje „djelovati“ protiv 5. korpusa toliko uvjerljivo da domaće stanovništvo nije znalo što se događa. Po gradu se pucalo u zrak, palile su se gume, lažirala izvješća s radija Bihać i radija Cazin, kojeg su navodni pobunjenici zauzeli, navodilo se da su u gradu teške borbe, brojile su se žrtve 5. korpusa i „pobunjenika“. Te radijske izvještaje prenosio je i radio Velike Kladuše – Velkaton. Čak su doveli televizijsku ekipu iz RSK da snime, ali im to nisu dopustili. Sveukupno je u akciji sudjelovalo 500 pripadnika 5. korpusa na čelu sa zapovjednikom Atifom Dudakovićem. Preko punkta UNPROFOR-a poljskog bataljona prošli su kamioni s oružjem za pripadnike Hamdijine pobunjeničke struje u 5. korpusu. U toj akciji 5. je korpus postao bogatiji za 159 komada automatskih puški, 428 komada poluautomatskih puški, 28 komada RBR zolja, 1 minobacač 60 mm, 504 komada tromblonskih mina, 180 komada ručnih bombi, 95 440 metaka, 90 komada uniformi te čak 4 tone hrane. U akciji su uhvaćeni visoki dužnosnici APZB, a uz to su dobili i spisak „autonomaša“ u gradu Bihaću na koje se Fikret itekako mogao osloniti. Zarobili su Rasima Bešića, pomoćnog ministra odbrane i policije za bezbjednost APZB, kao i Branka Ćujića, oficira bezbjednosti u ličkom korpusu. Tek 9. srpnja zapovjednik 5. korpusa Atif Dudaković priopćio je domaćoj javnosti da pobuna u stvari nije bila pobuna nego samo “borba drugačijeg metoda protiv SČA i tvorevine APZB i njenih PVF“.

Nakon navedene operacije, 5. korpus uspio je prekinuti komunikaciju Pećigrada s Velikom Kladušom, a tom je prilikom zarobljen 51 vojnik Abdićeve tvorevine. Uspješnom operacijom Tigar, 5. korpus 21. kolovoza 1994. godine ulazi u novu operaciju pod nazivom Sloboda ’94., kojom uspijeva osvojiti Veliku Kladušu.

5. korpus pobjedom kod Pećigrada uspio je poraziti dvije brigade Narodne odbrane te zarobiti oko 1000 vojnika, nakon čega je uslijedilo samo zauzimanje Velike Kladuše – 21. kolovoza 1994. godine. Ovim porazom nastaje ogroman izbjeglički val prema Republici Hrvatskoj, točnije prema gradu Karlovcu, koji je bio, kako se navodilo, dug oko 20 kilometara. Po procjenama promatrača Ujedinjenih naroda, a i kako navode dnevne novine Vjesnik, tijekom izbjegličke krize radilo se o oko 40 000 ljudi muslimana-Bošnjaka koji su izbjegli nakon propasti APZB.

Davor Domazet Lošo tvrdi:

„Srbi novonastalu situaciju koriste tako da putem javnih medija nastoje znatno preuveličati broj izbjeglica na okupiranim područjima Republike Hrvatske pa su navodili brojku od 40 000 izbjeglica, a ponekad čak i brojku od 60 000, kako bi od međunarodnih humanitarnih organizacija, posredstvom UNPROFOR-a, osigurali obimnu humanitarnu pomoć. U suradnji s UNPROFOR-om, koji je potvrđivao takve srpske navode, nju su koristili za preprodaju, odnosno šverc na okupiranim područjima.“

Vjesnik, 1994.