Izdvojeno Komentari

Prigorske sem gore list iliti kako je epicentar potresa postao epicentar jedinstva, ljudskosti i ljubavi prema bližnjemu

Suradnik portala Braniteljski.hr, apsolvent psihologije, Lovro Ivošević iz prve je ruke doživio razoran potres koji je pogodio Zagreb i to nedaleko samog epicentra. Donosimo Vam njegovu priču o solidarnosti i zajedništvu u najtežim trenucima koje su prigorski bregi doživjeli u novijoj povijesti.

 

Buđenje kod dede i bake u Prigorju, točnije u Markuševečkoj Trnavi, 22. ožujka 2020. godine ostat će mi u sjećanju cijeli život. Ranom zorom u 06:24 sata otvorio sam oči, još zamantan običajnom zbunjenošću nakon tako naglog buđenja. U prvom trenutku nisam shvatio, što se točno događa. Tresli su se zidovi, otvarali ormari, padala je žbuka sa plafona i čuo sam buku glasnu kao da je točno kraj mene detonirala bomba. U prvom trenutku sam pomislio da sanjam. Nakon nekoliko trenutaka, kada se smirilo tlo i kada sam čuo baku i dedu iz susjedne sobe, kako preplašeni ustaju iz kreveta, shvatio sam da nije san nego bliska stvarnost…

Potres u Zagrebu smo osjetili svi, sjećanja su nam još vrlo svježa, pogotovo ako uzmemo u obzir, da se tlo još nije potpuno smirilo i podrhtavanja još uvijek traju. Dok se možda u gradu podrhtavanja toliko ne osjećaju, u epicentru u podsljemenskoj zoni, svako najmanje podrhtavanje tla se osjeti. U tim krajevima, većina kuća su izgrađene davnih šezdesetih godina, tako da nažalost nisu pojačane armiranim betonom, te su u potresu srednje do jako oštećene. Narednih se dana spustila atmosfera očaja, tuge, i straha. Prvotni strah bio je usmjeren, i još dan danas je, prema nadolazećim podrhtavanjima tla. No podrhtavanja ne samo da izazivaju nelagodu u stanovnicima, ti sljedeći potresi već načetu imovinu još više narušavaju i oštećuju. Neke obitelji u ovim su krajevima gradile svoje kuće i svoje domove godinama i stanuju u svome zavičaju već generacijama. Nakon ove elementarne nepogode ljudi nisu samo izgubili krovove nad glavama, nego baš taj osjećaj sigurnosti u svoja četiri zida, koja su bila dom za njihovu obitelj već desetljećima. No baš u tom trenutku očaja, dogodilo se jedno jedinstvo, koje ti krajevi u hrvatskom Prigorju već dugo nisu doživjeli.

Ujna mi je dan nakon potresa prišla i rekla, kako je na Facebooku vidjela poziv za donacije. Baka je počela vaditi poplune i deke iz ormara, ujna je napunila nekoliko karnistara sa vodom, te smo sve strpali u auto i krenuli do župnih ureda u Čučerju. Usput smo još stali kod nekoliko prijatelja i rodbine, te i njihove donacije pokupili i odvezli onima kojima je u tom trenutku bilo najpotrebnije. Prizor je bio dramatičan, dok smo u šutnji vozili prema župi, jedini komentar od moje ujne je bio: ovdje izgleda k’o da smo u ratu…                                            Predali smo donacije i vratili se našoj također narušenoj kući u Markuševec. Zamolio sam ujnu da mi proslijedi poziv, kojeg je našla na Facebooku, tako da ga i ja mogu dalje podijeliti. U samom pozivu bio je naveden jedan broj, koji pripada Robertu Durbiću. Bilo je dosta napisati mu poruku sa adresom i on je sa kombijem došao pokupiti donacije i vozio ih u Čučerje.

No tko je taj Roberto Durbić, koji je odmah mobilizirao svoje resurse i nesebično i aktivno krenuo pomagati žrtvama pogođenima razornim potresom u epicentru? Dva tjedna nakon potresa, ponovno sam izvukao njegov broj i napisao mu poruku. Ovog puta ne radi kakvih donacija, nego iz čiste znatiželje, da upoznam jednog od prigorskih junaka u trenucima najvećeg očaja kojeg je ovaj kraj u svojoj povijesti doživio. I tako sam imao čast telefonskim putem upoznati Roberta Durbića osobno.

Roberto Durbić je mladi dečko od 24 godine, koji inače radi kao prodavač u sportskom outletu. Rodom dolazi iz Čučerja, gdje je i pohađao osnovnu školu. Danas više ne živi u Čučerju, već na Srednjacima. No kada je čuo, da je epicentar potresa lociran u Prigorju, te kako je njegov rodni kraj valjda najžešće pogođen posljedicama potresa, za njega uopće nije bilo upitno da se uključi u pomoć. Skrenuo sam razgovor na objavu u Facebooku i pitao ga kolika je uopće bila solidarnost drugih ljudi i koliko je donacija prikupio. Potpuno nesebično Roberto me odmah na to upozorio, da on nije jedini koji se prihvatio posla, nego da su on i nekolicina njegovih prijatelja sa svojim autima i kombijem krenuli u obilazak adresa, koje su ljudi dojavili i na kojima ih čekaju donacije za Čučerje i Markuševec. Naglasio je da su dobili toliko poruka i adresa, da im je trebalo dobrih četiri dana i više tura vožnje, da obiđu sve adrese. Čak je išao po donacije izvan Zagreba! Skupljali su deke, robu, grijalice, novac, hranu… „Poslat ću ti slike, imali smo krcate kombije!“ nasmijano je Roberto na telefonu izjavio. Najveće donacije su dolazile iz Križevaca, gdje će ovih dana ići pokupiti čak već treću donaciju, koju je sam načelnik u Križevcima pokrenuo: sto paketa suhih sireva i sto litara vina će se ovih dana isporučiti u župske dvore u Čučerje! „Ovih dana?“, upitao sam ga. I dva tjedna nakon potresa, kada se sve rjeđe čuju vijesti o potresu i posljedicama potresa koje Zagreb a posebno Prigorje proživljava, potrebe za pomoć nisu se smanjile. Roberto ukazuje na to, da još i dan danas preko inicijative „Dobro Srce“ na Facebooku traže donacije i pomoć za Čučerje. Inicijativu je pokrenuo još jedan mladi dečko imenom Dario Oreški. „Jedino malo duže sve traje zbog ovih e- propusnica zbog korone, ali to je najmanji problem!“ Roberta i njegovu ekipu hrabrih pomagača niti vladajuća epidemija ne može spriječiti.

Robeto je naglasio kako još uvijek statičari nisu još obišli sve objekte, koje su prijavili za pregled te da su statičari koji su dolazili bili dobrovoljci. Većina pregledanih objekata dobila je nažalost crvenu naljepnicu, tako da obitelji uopće ne mogu živjeti u tim kućama. Dva tjedna nakon potresa u pomoć stradalima uključio se Crveni križ, koji je zatražio novčanu pomoć za Čučerje.

Zaključili smo razgovor vraćajući se na činjenicu, da je najbrža pomoć ipak opet stigla od drugih nesebičnih ljudi i pojedinaca, koji su svoja materijalna dobra prikupili i poklonili onima, kojima je bilo potrebnije. Roberto je jedan od onih primjera današnjih heroja, koji nam ulijevaju nadu i u fazama velikog očaja i bespomoćnosti. Roberto i njegova ekipa su junaci, koji svoj rodni zavičaj u Prigorju u teškim vremenima ne zaboravljaju. Nakon telefonata Roberto još jednom pokazuje svoju poniznost, te mi šalje imena onih, koji su također uključeni u akciju i inicijativu. To su: Matijas Bliznac, Anita Papa te osnivatelj inicijative Dario Oreški. Ljudi, veliko vam hvala! Prigorje je u jednom trenutku bio epicentar razornog potresa, ali nakon toga Prigorje je postalo epicentar jedinstva, ljudskosti i ljubavi prema bližnjemu! Kako je Slavko Pavlović u svojoj himni Prigorju napisao i ja ću uvijek pjevati: Prigorske sem gore list!

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Lovro Ivošević