Sve je više mladih povjesničara koji se bave temama iz Domovinskog rata. Jedan od njih je i Mihael Puljić koji je studij povijesti završio na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a trenutno je polaznik doktorskog studija Pedagogija i kultura suvremene škole na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Danas živi i radi u Virovitici kao novinar na regionalnoj televizijskoj stanici Plava televizija, ali i kao profesor povijesti u srednjoj školi u Slatini. Kao povod za razgovor poslužila nam je premijera njegovog prvog dokumentarnog filma „Prvi okršaj“ koja će se održati 2. rujna 2021. u Virovitici.
Mihaele vi ste povjesničar koji se ujedno bavi i novinarstvom. Kako kombinirate te dvije ljubavi odnosno dva posla?
Kao novinar počeo sam raditi 2017. godine i to sasvim slučajno, tražeći posao dok sam na matičnom fakultetu čekao obranu diplomskog rada. Ono što je u početku trebalo možda biti privremeno pretvorilo se u više od četverogodišnje iskustvo rada u području novinarstva. Godinu dana nakon toga sam započeo raditi i u školi tako da već više od tri godine radim na relaciji Virovitica-Slatina. Iako su se pronalaskom drugog posla obaveze udvostručile i to ponekad znači radni dan od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati smatram da ništa nije teško ukoliko se u tome pronalazite i na koncu vas to ispunjava. Unatoč tome što ponekad zna biti iscrpljujuće i to više psihički nego fizički.
Odakle interes i ljubav za teme vezane uz Domovinski rat?
Bit ću potpuno iskren. Tijekom studiranja, a posebice na diplomskoj razini studija prioritet sam stavio na iščitavanje i proučavanje, u našem narodu, kolokvijalno zvane „druge Jugoslavije“. U konačnici je i moj magistarski rad bio upravo iz toga područja i to je ono razdoblje naše povijesti koje me zaista intrigiralo – i tada na studiju i danas. No, u međuvremenu se pojavila sve veća ljubav prema Domovinskom ratu – zaista najsjajnijem razdoblju naše povijesti. Sve većom zainteresiranošću za razdoblje Domovinskog rata shvatio sam da i mi povjesničari, a naposlijetku i naš narod, ne znamo puno o tome. Posebice o lokalnim događajima iz tog razdoblja. Svi znamo za Vukovar i Oluju i tu priča za većinu staje. Otkrivanjem intrigantnih detalja na lokalnoj razini iz razdoblja 1990-ih godina pojavila se prije par godina i sve veća ljubav za tim razdobljem.
U četvrtak, 2. rujna, premijerno će u Virovitici biti prikazan vaš prvi dokumentarni film „Prvi okršaj“. Možete li nam ukratko predstaviti Film? Tko su Vam bili sugovornici i kojim ste ih kriterijem birali?
Tako je, 2. rujna će javnosti biti predstavljen dokumentarni film o oslobađanju Jasenaša – naselja nadomak Virovitice. Film kroz sjećanja živih sudionika akcije govori o nečemu zaista jedinstvenom. Dok zaista velik dio Hrvatske 1991. godine trpi gubitke, drži obrambene položaje, narod goloruk i bez oružja s vojskom u ustrojavanju, dio žitelja bivše Općine Virovitica vođen jakim nacionalnim zanosom pokreće akciju oslobađanja Jasenaša – srpskog uporišta i dominantne kote iznad Virovitice. S policijom koja se prva stavila na raspolaganje u obranu domovine i, tada, netom mobiliziranim 50. samostalnim bataljunom ZNG hrvatski branitelji uspješno odrađuju akciju čišćenja tog teritorija i upisuju se u povijest kao sudionici akcije kojom je oslobođeno prvo naselje u cijelom Domovinskom ratu. U filmu je deset sugovornika, a kriterija je bilo nekoliko. U film su uključeni predstavnici tadašnje političke vlasti, zapovjednici policijske stanice i 50. samostalnog bataljuna, zapovjednici satnija, jedan mještanin Jasenaša koji je bio vodič Diverzantskog voda u akciji pa do pripadnika ZNG-a i MUP-a. Cilj je bio intervjuirati ljude od najviših do najnižih položaja pokrivši i onu vojnu, policijsku ali i civilnu stranu priče. Ujedno, koristim ovu priliku da se zahvalim svim sugovornicima na filmu kao i kolegama Božidaru, Toniju i Mariju koji su pomogli u realizaciji samog filma.
Prvo oslobođeno selo u Domovinskom ratu, a 99% Hrvatske ne zna gdje se nalazi. U čemu je kvaka?
Slab PR rekao bih. Ali možda i činjenica da 1991. godine imamo krvavi Uskrs na Plitvicama, masakr u Borovu Selu, postrojavanje ZNG u Kranjčevićevoj, Dan neovisnosti, pad Vukovara te još nekoliko događaja koji jednostavno, čini mi se, zasjenjuju ove druge. Dan kada je oslobođen Jasenaš se prigodno obilježava svake godine u samom naselju i tu zaista uvijek prisustvuju predstavnici lokalne vlasti, no možda je to trebalo „dignuti“ na jednu višu razinu pa bi i odjek o tome da je to nešto prvo bio drugačiji nego što je.
Koji dio vam je bio najizazovniji u projektu „Prvi okršaj“? S kojim ste se poteškoćama susretali?
Najizazovniji dio projekta je bio izabrati sugovornike. S obzirom da je u samoj akciji sudjelovalo oko 350 ljudi, trebalo je izabrati onaj jedan uski krug ljudi. Svaki sudionik akcije zasigurno može ispričati svoj doživljaj i viđenje akcije, no bitna je poruka filma o čemu ću nešto kasnije. Osim toga, mala količina arhivskog materijala je možda dio paketa zvanog poteškoće no to je jednostavno tako. Iskoristiš sve što u tom trenutku imaš na raspolaganju.
Jeste li radeći na filmu spoznali neke nove detalje o akciji koji nisu bili poznati od ranije?
Iako sam sa samom akcijom bio poprilično upoznat uvijek ispliva jedan niz detalja koji znaju samo oni koji su to tada doživjeli. Primjerice, postoji anegdota iz kolovoza gdje su „naši dečki“ prilikom obilaska Jasenaša prije pada barikada sa tamošnjim mještanima odigrali odbojkaški meč što sugerira da je stanje i odnos između njih i nas bio normalan, prijateljski. Tu je i anegdota o izvlačenju dvojice zarobljenih pobunjenih Srba iz bjelovarskog zatvora kako bi ih kasnije mogli razmijeniti za naših devet civila, a vjerujem da je javnosti i poznat detalj o telegramu koji je predsjednik Franjo Tuđman poslao Anti Krišti, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba o obustavi akcije, iako je ona tada bila skoro gotova, na što je gospodin Krišto samo „odmahnuo“ rukom.
Vodili ste dakle niz razgovora, bilo je vrlo emotivnih trenutaka, koji su vas se detalji najviše dojmili?
S obzirom da je moj otac jedan od sugovornika na filmu i dok u jednom trenutku nabraja ljude koji su tada bili bio branitelja koji su se stavili na raspolaganje domovini ispalo je da od petorice nabrojanih trojica više nisu među nama. Žalosti činjenica da oni koji su zaslužni za današnju slobodu odlaze, jednostavno ih je sve manje. Posebno emotivan trenutak je bila izjava mještanina Jasenaša koji ističe da je morao sve ostaviti odlazeći iz Jasenaša prilikom eskaliranja sigurnosne situacije i jačanja napetosti između dviju strana. S druge strane, „pozitivno“ emotivan je sam kraj filma i rečenica general pukovnika Đure Dečaka u kojoj ističe da je to prvo u Hrvatskoj. To je zaista trenutak u kojem ostanete bez daha.
Koja je poruka filma?
Poruka filma je da dio mlađeg naraštaja ipak prenosi istinu o onome što se zbivalo 1990-ih godina. Činjenica da je od kraja Domovinskog rata prošlo više od 25 godina ne znači da to moramo zaboraviti. Mnogi su za ovu državu položili svoje živote, mnogi su ostali trajno nesposobni za rad, a gotovo svi nose određene posljedice koje nisu samo fizičke naravi. Upravo zbog tih ljudi smatram da imamo obavezu pisati, snimati i progovarati o ovakvim i sličnim akcijama i trenucima u kojima se stvarala slobodna Hrvatska.
Do kraja godine očekujemo još jedan vaš dokumentarni film koji stvarate u suradnji s kolegom Dinom Matazom. Možete li nam bar malo otkriti o čemu se radi?
Naravno. Radi se o dokumentarnom filmu koji će prikazati akciju Papuk-91 kojom je oslobođen velik dio zapadne Slavonije i spriječen naum odsijecanja istog područja. Akcija je to koja je, također, nepravedno zanemarena u javnosti, a ovaj naš skromni doprinos pokušat će ju plasirati u javnost kao akciju kojom je zapravo 1991. godine izvojevana pobjeda naših snaga u tom dijelu Hrvatske. Ovim putem se zahvaljujem kolegi Matazu na odličnoj suradnji što će vjerujem rezultirati i odličnim dokumentarnim filmom koji će svjetlo dana ugledati krajem studenog.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
