Novosti Udruge

Intervju: Vedran Černy

Napisao/la Braniteljski

Vedran Černy, predsjednik zagrebačke podružnice Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata te član Uzdanice, za Hrvatski vjesnik razgovarao je s Markom Barišićem. O čemu su razgovarali, što se sve promijenilo novim Zakonom o hrvatskim braniteljima te kako oni koji su stvarali našu državu gledaju na pitanja koja ovih dana potresaju Domovinu, u cijelosti možete pročitati u nastavku članka.

Za početak, možete li se predstaviti čitateljima?
Ja sam Vedran Černy, časnik Hrvatske vojske u miru, ratni vojni invalid i predsjednik Podružnice zagrebačke Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata. Predsjednik te udruge na nacionalnoj razini je Zvonko Milas, koji danas obnaša dužnost državnog tajnika za Hrvate izvan Hrvatske. Ujedno sam i član Saborskog odbora za ratne
veterane te član odbora za branitelje Grada Zagreba.

Kakvo je, prema Všem mišljenju, trenutno stanje što se tiče branitelja i stradalnika Domovinskog rata?
Trenutno se stanje popravilo. Napisan je novi, sveobuhvatni Zakon koji je, po mom mišljenju, najbolji dosad, jer je to jedini zakon u čijoj su izradi sudjelovale sve braniteljske udruge. Imali smo jedanaest projektnih timova koji su bili zaduženi za točno određena područja. Ja sam bio na čelu jednog od tih. Svatko tko je bio zainteresiran, iz bilo
koje udruge, mogao se uključiti u taj proces. Na kraju je tim kojeg je vodio gospodin Đuro Glogoški objedinio sve te prijedloge u jedan jedinstveni zakon. Doduše, taj bi zakon mogao biti i bolji, ali i mi branitelji moramo dijeliti sudbinu socijalnog stanja države, tako da smo na kraju dobili ono što smo najbolje mogli, i to prvenstveno zahvaljujući ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu koji je na sebe preuzeo ogroman teret komunikacije s
javnošću, koordinacije na razini Vlade i predstavljanja Zakona u Saboru. Ujedno moram naglasiti i veliku razinu razumijevanja za braniteljsku populaciju koju je pokazao premijer Andrej Plenković, bez čije bi potpore sam Zakon vrlo teško zaživio.

Što biste izdvojili kao najvažnije pomake iz tog Zakona?
Pomaci su napravljeni na više razina. Prvo, povučen je iz javnosti Registar branitelja koji je bio objavljen i zbog kojeg su mnogi branitelji imali ili su mogli imati problema. U taj Registar i dalje imaju uvid sve institucije države, ali nije javno dostupan da ne bi dolazilo do prozivanja i sl.

Drugo, opet je otvorena mogućnost ljudima koji su oboljeli u obrani svoje Domovine rok za priznavanje statusa HRVI na temelju bolesti. Prijašnji Zakon ukinuo je tu mogućnost te su svi, koji nisu do 31. 12. 2005. podnijeli zahtjev za priznavnaje statusa HRVI na temelju oboljenja, bili odbijeni.

Treće, materijalna prava nezaposlenih hrvatskih branitelja vraćena su u resor Ministarstva hrvatskih branitelja. Bivša vlast ih je prebacila u objedinjenu socijalnu naknadu u Centre za socijalnu skrb, što je braniteljima jako smetalo. Radi se o vrlo malim razlikama u naknadama, a više o pitanju dostojanstva. Braniteljima koji su bili spremni dati sve za Hrvatsku bila je katastrofa doći pred vrata na kojima piše da su potpali pod socijalu.

Nadalje, novim zakonom braniteljima ponovno je otvorena mogućnost ostvarivanja braniteljskih mirovina uz dobivanje statusa HRVI na temelju oboljenja, a onima koji su otišli s općom nesposobnošću za rad u mirovinu kao ratni vojni invalidi, da se mogu ponovno zaposliti do tri i pol sata dnevno. To je vrlo važno jer hrvatski branitelji nisu, kako neki silom to hoće predstaviti, uteg ovog društva, nego ljudi koji su stvorili ovu državu i još uvijek svojoj Domovini mogu dati jako puno znanja i ljubavi.

Kako Vaša Udruga surađuje sa središnjom vlašću?
Naša udruga broji 11.011 članova, a osnivači 1993. većinom su bili vukovarski branitelji. Na čelu joj je, kako sam rekao, Zvonko Milas, jedan od vukovarskih zapovjednika. Udruga djeluje na području cijele Republike Hrvatske te ima 64 niža ustrojstvena oblika. Najveća podružnica je u Zagrebu i broji oko 2.500 članova. Glavni cilj naše Udruge, koji je upisan i u naš Statut, očuvanje je istine o Domovinskom ratu i psihosocijalna podrška hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji. Zadovoljni smo suradnjom s ovom vlašću. Nažalost, s onom bivšom u kojoj je ministar bio Predrag Matić, nismo bili, iako je on bio vukovarski branitelj i logoraš, očekivali smo dobru suradnju i veću promociju istine o Domovinskom ratu i zaštite branitelja.

Kako se vlast u gradu Zagrebu odnosi prema braniteljima?
Grad Zagreb ima apsolutno najbolju skrb o hrvatskim braniteljima. Istina je da ima i najveća sredstva, ali su i neovisno o tome otišli najdalje što se tiče brige o braniteljima: u zdravstvenoj skrbi, u stambenom zbrinjavanju i svim ostalim potrebama koje imaju hrvatski branitelji. Koordinator za rad s braniteljima Grada Zagreba je gosp.
Miodrag Demo, časnik u miru i invalid Domovinskog rata, gdje se ponovno pokazalo da branitelji itekako mogu pomoći kako sebi tako i sredinama u kojima djeluju.

Što je s braniteljskim bolnicama?
Ministarstvo radi na tome. U ovom trenutku imamo otvorene bolnice u Lipiku i Zaboku. Trebaju se još uspostaviti u Kninu, Gospiću i Vukovaru. Tu postoji dosta formalnih problema. Da biste pristupili preuređenju, treba najprije prebaciti vlasništvo iz jednog ministarstva u drugo. Tu su i druga pitanja jer je riječ o bolnicama za ljude koji imaju
posebne potrebe.

Što sa starijim braniteljima?
Grad Zagreb opet prednjači i u tome. Tako se kreće sa staračkim domovima za branitelje. Preuzeli su Dom Tigrova u Rakitju i to sada ide u preuređenje. Još je jedan objekt takve naravi na vidiku, ali o tome ćemo kada dođe vrijeme. Naime, ima velik broj branitelja koji nemaju obitelj, sada su već u godinama i o njima se nema tko brinuti.

Malo se zna u javnosti da puno branitelja još radi?
Branitelji su potencijal ove zemlje, a ne njezin teret, što je razvidno u odnosu umirovljene (stradali, ranjeni i oboljeli branitelji), gdje je najveći dio braniteljske populacije i dalje u radnom odnosu. Neki rade u državnim firmama, kod privatnika ili su se u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja kroz mjere samozapošljavanja zaposlili te otvorili svoja poduzeća koja i dalje funkcioniraju. U novom Zakonu napokon smo razdvojili borbeni od neborbenog sektora te je uvjet za ostvarivanje najniže braniteljske mirovine 100 dana borbenog sektora. Tako da istinski branitelji kada odu u svoju zasluženu mirovinu budu i dostojanstveno umirovljeni, bez obzira na to što sam iznos takve mirovine nije velik.

Pa to je i pošteno. Nije isto biti na bojištu i voditi neku evedenciju u kancelariji?
Kao što sam maloprije rekao, borbeni sektor bit će polazna osnova za ostvarenje svih statusnih prava iz Zakona pa nećemo više biti izjednačeni mi s bojišta ili recimo službenica koja je izdavala vozačke dozvole u policijskoj postaji u Umagu, uza svo poštovanje prema njenom poslu. A dosad je bilo.

Stalni su povici kako 500 tisuća branitelja puno košta ovu državu. Kako stvari stoje?
To su te priče bez pokrića i manipulacija brojkama. Od tih 500 tisuća branitelja, jedino što košta Hrvatsku je 70-ak tisuća branitelja koji su u mirovini. Ostali je ne koštaju ništa. A nitko ne spominje da je još uvijek 30 tisuća umirovljenika iz Drugog svjetskog rata, partizanskih. To je nevjerojatno s obzirom na to da je taj rat završio prije 73 godine. Imate podatke da je između 2007. i 2017. čak narastao broj onih koji primaju mirovine iz Drugog
svjetskog rata. Uz to, njihove su mirovine prenosive, što nažalost kod braniteljskih nije slučaj.

Što znači – prenosive?
Apsolutno su nasljedne. Znači, kod njih nema veze koliko supruga ima godina. U trenutku
smrti primatelja mirovine, ona je nasljeđuje. Kod nas, prije 45. godine supruga nema nikakva prava kod nasljeđivanja mirovine. Ima i bizarnih primjera gdje su se familijski ženili kako bi zadržali mirovinu. Primjerice, borac je oženio unuku svoga brata, i tako je ona s 15-16 godina, jer je on umro par dana kasnije, nasljedila njegovu punu mirovinu.

Znači, vrijeme je da se ispravi ta kriva percepcija?
Većina ljudi, kad čuje brojku od 500 tisuća branitelja, odmah smatra kako su oni svi na neki način povlašteni i na teret države. Od te brojke, njih 84 tisuće nalazi se u teškoj materijalnoj situaciji i trebaju našu potporu. To su nezaposleni branitelji koji su se našli u ovakvoj situaciji najvećim dijelom radi odlaska poduzeća u kojima su radili u stečaj. U mirovini imamo 70-ak tisuća branitelja, a 70% branitelja radno je aktivno.

Dosta njih uključeno je i u zadruge?
Nemam točne podatke, ali puno naših branitelja uključeno je u te razne zadruge, bilo poljoprivredne, bilo zanatske. I to je odlična stvar i kao terapija kojom se oslobađaju tegoba rata, ali i kao način zarade. Ministarstvo hrvatskih branitelja tu pomaže pa je tako ministar Medved potpisao ugovore s Podravkom koja otkupljuje sve poljoprivredne
proizvode od naših zadruga.

A što se tiče stambenog zbrinjavanja?
I tu je također ministar Medved puno toga napravio. Osim zakonskog zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata i dragovoljaca, uspio je dogovoriti s Hrvatskom poštanskom bankom, jedinom hrvatskom, kredite po nešto povlaštenijim kamatama od tržišnih za sve hrvatske branitelje. Čini mi se da je sada kamata 3,20 posto.

Dakle, ipak se nešto napravilo?

Pomaci su napravljeni, a mi branitelji moramo biti objektivni i gledati to u kontekstu gospodarskog i socijalnog stanja u državi. Naravno da bismo mi voljeli da je to više, ali ova država i ova vlast na čelu s premijerom Plenkovićem, koji je stavio dva istaknuta hrvatska branitelja na visoke pozicije u svojoj Vladi (ministra Medveda za branitelje i ministra Damira Krstičevića za obranu), već je puno toga učinila i mislim da su rezultati vidljivi. Vraćen je dignitet hrvatskim braniteljima, a i samo stanje u vojsci bitno je popravljeno. Vojska se vratila u Vukovar te se očekuje i povratak u Istru te neke druge gradove. Nije to nikome prijetnja, ali moramo imati vojsku na svojim granicama za slučaj ugroze. Sada vojska pomaže ljudima u ovom snježnom nevremenu, ljetos u požarima, tehnički je
obnovljena. Kreće i novo zapošljavanje mladih u Hrvatskoj vojsci i ročnici se javljaju sve više. I to je jedna potpuno drugačija slika o našim Oružanim snagama od one koja se u jednom periodu ranije stvarala. No, ono najvažnije je promjena tog odnosa. Prestala je haranga na hrvatske branitelje koju je bivša vlast provodila.

Bili ste nedavno i u izaslanstvu koje je bilo kod Predsjednice?
Da, to je bilo povodom dolaska srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Slažem se, razgovarati se mora, ali moram upozoriti na jednu drugu stvar. Tu nije problem Vučić koji drži svoju stranu. Mi imamo problem udbaša koji ne žele dobro Hrvatskoj, problem što nije provedena lustracija, i što je po meni najvažnije, što nismo razotkrili neke mitove koji su u to jugoslavensko doba stvoreni, a i danas se protiv nas koriste po potrebi.

Koje primjerice?
Pa recimo treba riješiti problem Jasenovca, utvrditi pravu istinu kako bi se spriječile neistine koje se svako malo iz Beograda o tome šire.

To ste rekli i na sastanku kod Predsjednice?
Rekao sam kako bi bilo dobro da se što prije krene u raščišćavanje tog pitanja. To mora biti jedna međunarodna skupina stručnjaka od forenzičara do povjesničara, koja treba biti sastavljena, osim od stručnjaka iz Hrvatske, i od onih iz Srbije i Izraela te drugih zainteresiranih strana. Došlo je vrijeme da se već jednom ta mitomanija riješi. Treba
utvrditi koje su stvarne brojke žrtava, treba istražili je li logor radio i nakon 1945., s obzirom na to da neki povjesničari i svjedoci iz tog vremena govore da je bio ‘u pogonu’ čak do 1952. Treba utvrditi zašto su obustavljena iskapanja koja su vođena 1962., a govori se stoga jer su nađene kosti, ali su bile “krive” oznake na opasačima, a pripadali su hrvatskoj i njemačkoj vojsci. To treba već jednom riješiti.

Što je Predsjednica odgovorila?
Jako je pažljivo slušala i rekla je koliko je u njenoj moći, da će tražiti da se napravi takva komisija kako bi konačno krenulo rješavanje tog pitanja.

Kako gledate na odluku Vijeća za suočavanje s prošlošću u vezi s pozdravom ‘Za dom spremni’ u grbu HOS-a?
Ovo što je donijelo to Vijeće u vezi s HOS-ovim grbom doista je neobično. Usporedit ću to s Njemačkom. Tamo Wermacht, znači poražena vojska, ima ista prava kakva bi trebala imati pobjednička Hrvatska vojska, čiji je dio bio i HOS. Znači Wermacht ima pravo hodati po dvorištu u svojim odorama, ima ih pravo nositi kad su komemoracije na grobljima, a to je ono što je ovo Vijeće presudilo i za oznake HOS-a, kao da je ovdje riječ o poraženoj vojsci.

Možete li nam nešto reći o svom ratnom putu?
Prvo sam krenuo u postrojbama dragovoljaca, zvali smo se Vukovi iz Siska. Iz njih poslije nastaju postrojbe HOS-a. Nakon toga, ’91. s Banovine prelazim u Grubišno Polje, gdje postajem zapovjednik specijalne postrojbe Vojne policije. Sudjelovao sam u jedinoj oslobodilačkoj operaciji te godine ‘Otkos’ u zapadnoj Slavoniji. Da nismo zaustavljeni, već tada smo se mogli spustiti do Okučana. Ali, dopuštam, jedna je stvar vojničko gledište, a
drugo je onaj širi pogled koji je imao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

I ranjavani ste?
Jesam, ranjavan sam, stradavao sam, šezdeset postotni sam invalid.

Kako danas živite?
Rano sam umirovljen, 1997. godine. Otad sam se uključio u rad udruga i tu se nalazim i pomažem svojim suborcima i prijateljima – braniteljima. Moj rad bio je prepoznat te sam zato i postao voditelj jednog projektnog tima kod izrade ovog novog Zakona.

Što je Domovina braniteljima?
Nedosanjani san tisuća Hrvata kroz stoljeća koji smo mi uspjeli ostvariti. To je sve, ne znam što bih više mogao dodati.

Aktivni ste i ovdje u Uzdanici?
Od početka sam član HDZ-a, jedan od utemeljitelja, bio sam i na Prvom općem Saboru i od tada poznam Veselka Jurića, Ivu Butkovića i mnoge druge koji su došli iz Australije. Tako je krenula jedna hrvatska priča koja se meni jako svidjela i odmah sam se uključio i u rad Uzdanice, povezao se s njima i međusobno si pomažemo.

Kroz ovo druženje tu i druga poznanstva stekli ste dojam i o Hrvatima iz Australije. Kako ih doživljavate?
Upoznao sam ih puno. To su sve ljudi koji su nakon 1945. i u poraću na određeni način protjerani iz Hrvatske od komunističkog režima. Oni su živjeli Hrvatsku, sanjali Hrvatsku u tuđini i prenosili to na nove naraštaje. I od tamo su pomagali, trudili se i radili na sve moguće načine kako bi nastala neovisna Hrvatska država.

Imate i poruku hrvatskim braniteljima koji su sada u Australiji?
Prvo im želim zahvaliti i odati počast za sve što su učinili za našu jedinu i zajedničku Domovinu. Svi koji su se nakon ostvarenja tisućljetnog sna stvaranja naše Domovine vratili u Australiju, a nisu ostvarili svoja prava:
1. status hrvatskog branitelja iz kojeg proizlaze sva ostala prava,
2. dodjela udjela iz Fonda hrvatskih branitelja sukladno vremenu provedenom u obrani
RH te pravo svake godine na dividendu,
3. ostarivanje svih prava iz Zakona koji je stupio na snagu,
mogu se javiti u našu udrugu. Ujedno obavještavam da svi koji ste ostvarili status hrvatskog branitelja, vaša
dividenda stoji na računu Fonda hrvatskih branitelja neraspoređena te istu u ovom momentu možete podići osobno.

IZVOR TEKST/FOTO: Hrvatski vjesnik (Marko Barišić)