Zdravlje

Dijagnosticiranje Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a)

vojnikigrica
Napisao/la Braniteljski

Zbog dvije vrste dijagnostičkih kriterija (DSM –IV i MKB -10) postavljanje ispravne dijagnoze PTSP-a u kliničkoj praksi nije uvijek lako i jednostavno te zahtjeva iscrpan klinički nalaz kao i primjenu različitih upitnika.

Zbog dvije vrste dijagnostičkih kriterija (DSM –IV i MKB -10) postavljanje ispravne dijagnoze PTSP-a u kliničkoj praksi nije uvijek lako i jednostavno te zahtjeva iscrpan klinički nalaz kao i primjenu različitih upitnika. Prema dijagnostičkom kriteriju MKB-10 posttraumatski stresni poremećaj (F 43.1) mora se razviti unutar šest mjeseci od izlaganja traumatskom iskustvu i u manjem broju slučajeva poprima kroničan oblik, dok se u većini slučajeva očekuje oporavak.

Znači prema MKB-10 onemogućeno je postavljanje dijagnoze odgođenog PTSP-a te je nejasno definirano postavljanje dijagnoze kroničnog PTSP-a i zato se u kliničke svrhe često upotrebljava DSM-IV klasifikacija. Također, ako se PTSP dijagnosticira putem MKB-10 kriterija, a ne prema DSM-IV kriterijima, neki slučajevi PTSP mogli bi ostati nedijagnosticirani jer MKB-10 uključuje manje simptoma od DSM-IV.

Međunarodna klasifikacija bolesti prvenstveno služi za klasificiranje bolesti i uzroka smrti, dok je DSM IV više prilagođen za dijagnosticiranje mentalnih poremećaja. Usprkos tome, prema prihvaćenim pravilima Hrvatskog fonda za zdravstveno osiguranje kliničari u Hrvatskoj za postavljanje dijagnoze PTSP-a obvezni su koristiti dijagnostički kriterij MKB-10. S obzirom na navedene bitne razlike između klasifikacija opisanih u DSM –IV i MKB-10 sustavima ovdje ćemo prikazati dijagnostičke kriterije obiju klasifikacija. 

Dijagnostički kriteriji za PTSP – MKB-10

Za postavljanje dijagnoze zahtijeva se prisutnost navedenih kriterija:

Kriterij A: Traumatski događaj
Osoba je bila izložena traumatskom događaju ili situaciji iznimno jake ugroženosti ili katastrofalne prirode (kraćeg ili dužeg trajanja) koja može izazvati sveprožimajuću uznemirenost kod gotovo svake osobe.

Kriterij B: Ponovno proživljavanje događaja
Perzistentno proživljavanje događaja mora biti prisutno u najmanje jednom od sljedećih:
1) Ponavljajućim intruzivnim sjećanjima
2) Ponovnim doživljavanjima događaja /flashback/
3) Ponovnim doživljavanjima događaja u snovima; osjećajima intenzivne psihološke uznemirenosti u situacijama izloženosti okolnostima koje podsjećaju ili su povezane s traumatskim događajem.

Kriterij C: Izbjegavanje
Osoba pokazuje ili preferira izbjegavanje situacija i okolnosti koje podsjećaju ili su povezane s traumatskim događajem. Izbjegavanje nije bilo prisutno prije izlaganja traumatskom događaju.

Kriterij D: Stalni simptomi pojačane pobuđenosti
Jedno od sljedećih mora biti prisutno:
1) Nemogućnost prisjećanja, bilo djelomično ili u potpunosti, nekih značajnih aspekata događaja ili razdoblja izlaganja traumatskom događaju
2) Persistirajući simptomi pojačanje psihološke osjetljivosti i pretjerane uznemirenosti koji nisu bili prisutni prije izlaganja traumatskom događaju i koji se izražavaju u najmanje dva od sljedećih:
a. Teškoće usnivanja i održavanja spavanja
b. Razdražljivost ili napadi ljutnje
c. Teškoće koncentracije
d. Hipervigilnost
e. Pretjerana reakcija prestrašenosti

Kriterij E: Trajanje
Kriteriji B, C, i D moraju biti zadovoljeni u razdoblju do 6 mjeseci nakon izloženosti traumatskom događaju.
Početak poremećaja slijedi nakon traume s razdobljem latencije od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci (ali rijetko prelazi razdoblje od 6 mjeseci). Izuzetno rijetko može se postaviti dijagnoza PTSP-a i nakon 6 mjeseci od događaja, ako je prisutna tipična klinička slika.

PTSP- dijagnostički kriteriji iz DSM –IV

A. Osoba je bila izložena traumatskom događaju koji je uključivao oba sljedeća događaja:
1. Osoba je proživjela, prisustvovala ili se suočila s događajem ili događajima koji su predstavljali izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost osobnog ili tuđeg fizičkog integriteta
2. Kao odgovor na traumatsku situaciju javio se intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti ili užasnutost

B. Traumatski događaj stalno se proživljava na jedan (ili više) sljedećih načina:
1. Povratna i nametljiva sjećanja na događaj, uključujući slike, misli i percepcije
2. Ponavljanje uznemirujućih snova o događaju
3. Osoba se ponaša i osjeća kao da se traumatski događaj ponovno odvija (osjećaj ponovnog proživljavanja situacije, iluzije, halucinacije, epizode disocijativnih flashbackova, uključujući i one koji se javljaju prilikom buđenja ili intoksikacije)
4. Intenzivan psihološki distres prilikom izloženosti unutarnjim ili vanjskim podražajima koji simboliziraju ili podsjećaju na traumatski događaj
5. Fiziološka reaktivnost na izlaganje internalnim i eksternalnim podražajima koji predstavljaju ili su slični nekom aspektu traumatskih događaja

C. Stalno izbjegavanje poticaja vezanih za traumu i otupjelost opće reaktivnosti (koja nije bila prisutna prije traume) indicirana sa tri (ili više) od sljedećih simptoma:
1. Nastojanje da se izbjegnu misli, osjećaji ili razgovor vezan za traumu
2. Nastojanje da se izbjegnu aktivnosti, mjesta i osobe koje podsjećaju na traumu
3. Nesposobnost prisjećanja nekog važnog elementa traume
4. Znatno smanjen interes ili sudjelovanje u značajnim aktivnostima
5. Osjećaj odvojenosti ili otuđenja od drugih osoba
6. Reduciranost afektiviteta (npr. nesposobnost da se nekoga voli)
7. Osjećaj besperspektivnosti (npr. osoba smatra da nikada neće ostvariti brak, karijeru i slično)
D. Stalni simptomi pojačane pobuđenosti (koji nisu bili prisutni prije traume),indicirani sa dva (ili više) od sljedećih obilježja:
1. Otežano usnivanje ili održavanje sna
2. Razdražljivost ili ispadi ljutnje
3. Otežano koncentriranje
4. Hipervigilitet
5. Pretjerana preneraženost

E. Trajanje smetnji (simptomi kriterija B, C i D) dulje od mjesec dana

F. Poremećaj uzrokuje klinički značajne smetnje ili oštećenja socijalnog, radnog ili drugoga funkcioniranja

Poremećaj je:
1. Akutan – ako simptomi traju dulje od mjesec dana
2. Kroničan – ako simptomi traju dulje od tri mjeseca
3. PTSP s odgođenim početkom – ako se simptomi pojave najmanje 6 mjeseci nakon stresora

Za kvalitetno dijagnosticiranje PTSP-a u kliničkoj praksi koristi se multidisciplinarni pristup prikupljanja informacija te su uključeni stručnjaci različitih profila (psiholozi, psihijatri, socijalni radnici, defektolozi). Uz strukturirani klinički intervju koriste se upitnici i skale za mjerenje intenziteta simptoma i traumatskog događaja. Također, izuzetno je važno dobro istražiti kriterij izloženosti, tj. traumatske događaje i iskustva.

IZVORI:
1. American Psychiatric Association (APA, 2000). Diagnostic Statistical Manual of Mental Disorders, Temporary Revised IVed., Washington, DC: American Psychiatric Association Press; 2000.
2. Jukić, V. (2000). Klinička slika posttraumatskog stresnog poremećaja. Medix, 29/30
3. Kozarić- Kovačić, D., Kovačić, Z., Rukavina, L., (2007).Posttraumatski stresni poremećaj, Medix , 71
4. Mihaljević- Peleš, A. (2000). Dijagnostički kriteriji za posttraumatski stresni poremećaj. U: R. Gregurek, E. Klain (ur.), Posttraumatski stresni poremećaj – hrvatska iskustva (str. 25-28), Zagreb: Medicinska naklada
5. World Health Organization. (1996). WHOQOL-BREF: introduction, administration, scoring and generic version of the assessment: field trial version, December 1996.