Važnost obrane i žrtve Saborskog III. dio – NEVIĐENA RAZARANJA I POSLJEDICE

Za izraz „sravnjeno sa zemljom”, često se može čuti da je figurativan. No, ako postoji hrvatsko mjesto koje je doslovno sravnjeno sa zemljom, onda je to Saborsko.

Razmjeri razaranja vidjeli su se tek nakon oslobođenja u operaciji „Oluja”. Uništene su sve hrvatske kuće i objekti u Saborskom. Sravnjeno je sa zemljom sve duž ceste duljine preko 16 km koja prolazi Saborskim do kraja Poljanka, kao i okolne ulice i naselja, ne računajući također u cijelosti uništene susjedne hrvatske kuće u općini Rakovica. Takvom intenzitetu razaranja doprinosi i činjenica da je velika većina kuća i objekata u Saborskom prije rata bila od drveta te su od njih ostali samo temelji. Pljačkanje i palež su trajali mjesecima nakon okupacije 12. 11. 1991. Razaranje Saborskog trajalo je do 1995., jer su ostaci kuća služili za vježbe gađanja, a krajiške vlasti su sravnjenom Saborskom simbolično promijenile ime u Ravna Gora. Jedine dvije kuće u Saborskom koje nisu potpuno uništene, bile su dvije kuće srpske obitelji Šolaja, koje su i same za vrijeme okupacije pretrpjele teška oštećenja.

HTV i novine su prije pada mjesta izvještavali da je na Saborsko palo 10.000 granata o čemu smo pisali u prvom dijelu feljtona o važnosti obrane i žrtve Saborskog. Uzaludni „Apel za pomoć Saborskom” Crvenog križa Ogulin, 9. 11. 1991. svjedoči o svakodnevnim napadima na Saborsko u kojem „nema znakova uzbune, jer uzbuna je trajna”. Glasnik – hrvatski politički tjednik iz 22. 11. 1991. govori o bešćutnosti europske javnosti „glede sudbine pučanstva tamo nekog gorskog Slunja, Saborskog i Vukovara“. Novi list je pisao da „neusporedivo slabije snage branilaca jednostavno nisu imale šanse s neprijateljem koji je imao takve snage i tehniku da je mogao slomiti otpor i nekog ogromnog grada, a ipak je četiri mjeseca lomio zube na Saborskom“. Prenio je svjedočanstva grupe prognanika o povlačenju kroz šumu bez hrane i vode, spavajući na granama na snijegu koji su jeli, jer je zamjenjivao vodu. Stara žena je ostala u šumi, jer nije mogla dalje, ali su muškarci poslije otišli po nju i spasili je.

Prema podacima Komisije za procjenu i popis ratne štete, broj srušenih i spaljenih kuća i gospodarskih objekata u Saborskom je 1171. Osim paljenja, pljačke i rušenja svih stambenih i gospodarskih objekata, oštećeni su i srušeni svi infrastrukturni i društveni objekti, npr. zgrada mjesne zajednice, škola, pošta.

Ranije teško oštećena, miniranjem je u potpunosti srušena župna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 1864. Prethodno su zvono odnijela braća Čombići. Agresorski vojnik svjedočio je o trenutku miniranja. Eksplozija je izbila donji dio, a zvonik je ostao stajati u zraku. Prisutne je uhvatio veliki strah, jer su pomislili da je u pitanju neka viša sila i da se crkva neće srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili. Teško je oštećena bivša župna crkva sv. Marije od Rozarija, srednjovjekovna crkva dograđena 1726., spomenik kulture nulte kategorije.

S obzirom na karakter i intenzitet razaranja te na razarane objekte, jasno je da se nije radilo o razaranjima uslijed borbenih djelovanja prilikom zauzimanja Saborskog, već se nakon okupacije mjesta nastavilo sa sustavnim uništavanjem sela, namjernom uništavanju stambenih, gospodarskih, infrastrukturnih i sakralnih objekata koji su svjedočili o nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu mještana Saborskog.

Zapovijed da se „u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti”, pisano je sačuvana samo u ratnom dnevniku pripadnika srpskih postrojbi. Ivan Luketić, hrvatski vojnik iz Korane, u zatočeništvu kraj Željave slušao je srpskog dobrovoljca iz Vojvodine, sudionika napada na Saborsko. Dobrovoljac je ispričao da je njihov komandant, obraćajući se borcima pred napad na Saborsko, naglasio da bez milosti udare na selo i ljude, jer su to „srpske kuće u kojima su sada ustaše koji planiraju nove napade po drugim srpskim selima, naglašavajući da ne štede kuće, jer one nisu važne i jedino je važno da zlikovci u njima budu spaljeni i uništeni“. Luketić je izjavio: „Na naše objašnjenje da se tu ne radi o srpskom selu, nego o čisto hrvatskom, zastao je u nedoumici. Kada je shvatio da govorimo istinu, jer je vjerovao da vlč. Josip Bogović, župnik Drežnik Grada, također zatočenik na Željavi, ne laže i da su zapravo spalili hrvatsko selo u kojemu su bili civili, počeo je urlati i psovati, vaditi iz džepova i trgati srpske dinare vičući: Mi smo okupatori, mi smo ubice, šta mi tu, bre, tražimo“, a nakon toga je „udario psovati režim, Miloševića, Srbiju, Armiju, prijevaru itd.“.

Nakon okupacije, čelnik „Skupštine opštine Plaški” Nikola Medaković napisao je pismo predsjedniku SO Ogulin Rudolfu Špeharu, u kojem navodi: „Nudili smo narodu u Saborskom da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga neće nikad više ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu“. Medaković nudi pregovore o granicama i podjeli zajedničke imovine, te pismo završava riječima: “Protiv zla, zlo činiti nije zlo!“.

Znakovito je da su Plaški, Saborsko i Lička Jesenica oslobođeni 5. kolovoza, na isti datum kada je Saborsko prvi put napadnuto četiri godine ranije iz Ličke Jesenice. U operaciji „Oluja”, Samostalna satnija Saborsko u sastavu 143. domobranske pukovnije sudjeluje u oslobađanju Plaščanske doline. Pripadnici 1. gardijske brigade HV-a „Tigrovi”, prvi su ušli u oslobođeno Saborsko. Osim Tigrova i ogulinske 143., u oslobađanju šireg područja Plaškog i općine Saborsko, sudjelovali su i 14. i 138. domobranska pukovnija, 99. brigada HV-a, specijalna policija i 2. bojna 119. brigade HV-a.

O oslobođenju Saborskog piše Sanja Šale, umirovljena pripadnica „Tigrova“:

^{U Saborskom još uvijek ne vidim niti jednu kuću. Pa di su ode kuće… Sama travurina i šuma!? Kad ćemo već ući u centar sela, pitam kolegu. ‘Pa ušli smo’- veli on meni. Kako smo ušli!? Pješke…progovara i smije se. Ček! Ono je centar sela? Da. A di su kuće??? Okrećem se. I šokirano skužim. Piramidalne hrpice zagasite boje. Samljevenu ciglu, koju je prekrila visoka trava. Ne treba mi objašnjenje. Sve je jasno! Bože kolika je to mržnja u čovjeku, da te prvo zarobi, prebije i ubije, pa te opljačka, sustavno. Skida sve što se skinuti da, pa te potom minira i na kraju pregazi teškim strojevima, bagerima, tenkovima.}

Jedini trag na mjestu gdje je nekad bila pošta u Saborskom, bio je poštanski kovčežić u hrpi opeke.

U Saborskom je 15. 11. 1995. bio pokop 15 žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice, koji je predvodio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut. Ratni zločin u Saborskom se navodi u osuđujućim haškim presudama Milanu Babiću i Milanu Martiću, a hrvatski sudovi su za ratni zločin u Saborskom osudili dvojicu u odsutnosti, a za pljačku i prisvajanje imovine u velikim razmjerima osmoricu, također u odsutnosti.

U Domovinskom ratu na području Saborskog i Poljanka poginulo je i ubijeno 87 hrvatskih branitelja i civila, a ratne posljedice odnijele su još života o čemu smo pisali u drugom dijelu feljtona o važnosti obrane i žrtve Saborskog. Od „agresije koja još traje“, nagaznih mina, nakon rata u šumama oko Saborskog poginulo je 8 ljudi, uz veći broj teško ranjenih. Prvi je stradao Marijan Grdić prilikom čišćenja pruge u L. Jesenici za Vlak slobode. Preminuo je od posljedica ranjavanja 1. 9. 1995. na 25. rođendan. Trojica djelatnika Hrvatskih šuma poginula su 1998., a među njima i upravitelj šumarije Branko Sabljak, čiji je brat Tomislav također poginuo od mine 1992. kao branitelj. Posljedice rata su i trajna invalidnost. Prema popisu stanovništva 2001., u Saborskom je živjelo 35 hrvatskih vojnih invalida, što je činilo preko 5% ukupnog stanovništva.

Premda je broj stanovnika općine Saborsko od 1991. do 2011. pao s 1501 na 632, a samog naselja Saborsko s 852 na 462, pozitivna je vijest da dječji vrtić u prostoru obnovljene PŠ Saborsko pohađa 17 mališana. To daje optimistično svjetlo za budućnost tog krvlju natopljenog, neuništivog i po tko zna koji put iznova iz pepela uskrsnulog, malog, ali velikog komadića hrvatske zemlje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.