Važnost obrane i žrtve Saborskog I. dio – OBRANA SABORSKOG

Jedna od najdugotrajnijih obrana i jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu dogodio se u Saborskom, koje je bilo prva linija obrane ogulinskog i slunjskog područja.

Saborsko je po broju stanovnika maleno, ali po herojstvu i žrtvi veliko selo u krajoliku prekrasne prirode, omeđenom smaragdnim Plitvičkim jezerima, stoljetnim veličanstvenim šumama Plitvica i planine Male Kapele te kristalnim izvorima vode i jedinstvenim periodičnim Blaćanskim jezerom. Teško da bi se moglo zamisliti ljepše, zdravije i mirnije okruženje. Nažalost, Saborsko je bilo okruženo najvećim poligonom 5. vojne oblasti JNA prema Slunju, istaknutim zapovjednim mjestom JNA na Plitvicama koje su krvarile još od „krvavog Uskrsa”, vojarnom JNA u Ličkoj Jesenici, vojnim aerodromom JNA Željava između Plitvica i Bihaća, te jednima od najvećih žarišta velikosrpske pobune, Plaškim i Titovom Korenicom.

            Kao da to okruženje nije bilo dovoljno, Saborsko je gađano iz oružja koje je pristiglo iz Beograda i raznih vojarni JNA. To hrvatsko selo, 4 mjeseca je bilo okruženo vojnicima, među kojima su ga mnogi htjeli razoriti i zatrti, a stanovništvo poubijati i protjerati. To su bili vojnici JNA, paravojne postrojbe, domaći Ličani koji su poznavali teren i ranije sa Saborčanima često dijelili dobro i zlo te dobrovoljci iz raznih krajeva Srbije. Bili su zatrovani velikosrpskom ideologijom koja je zacrtala da Saborskog više ne smije biti, jer je hrvatsko i jer se nalazi na putu koji je bio od vitalne važnosti za spajanje okupiranih dijelova te za planove presijecanja Hrvatske preko Ogulina, Gomirja i tadašnjih Srpskih Moravica do granice sa Slovenijom.

            U tim planovima, Saborsko je trebalo pregaziti i sravniti još početkom kolovoza, a onda krenuti prema Ogulinu, kako je pisao Plaščanski ratni bilten: Nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine.

Ogulin se tad još nije naoružao, nisu osvojene vojarne na ogulinskom području koje su bile goruća prijetnja u centru grada, Sv. Petru, Oštarijama i Skradniku, a Hrvatskoj je prijetilo presijecanje na tom životnom dijelu kojim prolaze sve prometnice između nizinske Hrvatske i mora: ceste i željezničke pruge Zagreb – Rijeka i Zagreb – Split. Presijecanje bi značilo prometni i gospodarski kolaps Hrvatske te slom obrane Hrvatske.

Daljnjim spajanjem Gorskog kotara, Like i Korduna s Bihaćem i Bosanskom krajinom, Hrvatska bi se našla u bezizlaznoj situaciji i „Oluja” bi bila gotovo nemoguća. Velikosrpskim planovima ispriječilo se Saborsko. Srpski ekstremisti u odmetnutoj Plaščanskoj dolini su uveli strahovladu i ubili pojedine ugledne plaščanske Srbe koji su se zalagali za mir i suživot, čime su mnoge ušutkali. JNA je naoružala srpsko seosko stanovništvo u Plaščanskoj dolini i Gorskom kotaru, a velikosrpska propaganda plašila ih je da im hrvatske vlasti spremaju genocid. Sve je bilo spremno za rat protiv Hrvatske.

            Saborsko se u nepovoljnom okruženju nalazilo još od rujna 1990., kada su srpski pobunjenici minirali prugu na području Ličke Jesenice i Blata. U ta dva naselja današnje općine Saborsko i cijeloj Plaščanskoj dolini, 30. 12. 1990. održan je referendum kojim je odlučeno da se to područje izdvoji iz sastava općine Ogulin i pripoji općini T. Korenica, a samim time i sastavu tzv. SAO Krajine. Stanovnici Saborskog su referendum bojkotirali.

            Na dan „krvavog Uskrsa”, 31. 3. 1991., sukobi i pogibija nisu bili samo u južnoj plitvičkoj okolini Saborskog, nego i u sjevernoj plaščanskoj. Tog dana je na barikadi u Vojnovcu hrvatski policajac srpske nacionalnosti Sekula Tomić u nužnoj samoobrani ubio srpskog pobunjenika Stevu Radoševića, a u Plaškom su zarobljena 3 djelatnika MUP-a RH i pripadnik JPN-a Ogulin. Istog dana, u Plaški su stigli čelnici SDS-a Jovan Rašković i Jovan Opačić. Nakon „krvavog Uskrsa”, srpski pobunjenici postavili su barikadu i između L. Jesenice i Saborskog, kasnije uklonjenu.     Pobunjenim Plaščanima je zauzimanje Saborskog bilo od vitalne važnosti, jer su bili u okruženju hrvatskih snaga čija je najugroženija točka obrane bila Saborsko. Okupacijom Saborskog, plaščanski borci spojili bi se s ostatkom tzv. Krajine i mogli posvetiti nastavku napadnih djelovanja prema Ogulinu i okolici, koji su počeli minobacačkim napadom na Modruš 16. 6. i napadom na Josipdol 22. 7. 1991. Ti početni napadi prema Ogulinu umjesto Saborskom, svjedoče da su zapadnu granicu tzv. Krajine htjeli pomaknuti što dalje od Plaškog te da su najveću ugrozu doživljavali od strane ogulinskih snaga, a bespomoćno Saborsko su podcijenili.

            Saborsko je prvi put napadnuto pješačko – minobacačkim napadom 5. kolovoza 1991., kada još nije bilo HV-a, a prve napade tih dana uspješno su obranili malobrojna policija i domaći seljaci s lovačkim puškama. Tada je većina staraca i majki s djecom izbjegla iz sela, nakon čega se dio stanovništva ubrzo vratio, većinom djedovi i bake, od kojih će mnogi biti ubijeni nakon pada mjesta. Napadači su planirali selo osvojiti u nekoliko dana, a teško da su mogli zamisliti da će otpor potrajati točno sto dana.

            Nakon prvog napada, počinju se organizirati Saborčani koji žive i rade izvan sela, u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Ogulinu, Slavoniji, inozemstvu. Legalizirani kao Samostalna satnija Saborsko, krajem rujna se konvojem iz vojarne u Črnomercu, 102 dragovoljca probijaju preko Kapele u opkoljeno Saborsko, nakon čega je ustrojena Ratna jedinica Saborsko od 250 ljudi, u ogromnom postotku Saborčana. To je jedinstven slučaj odaziva u obrani svog zavičaja, s obzirom da je prema popisu stanovništva 1991., u Saborskom živio 181 muškarac u dobi od 20 do 49 godina. U Saborskom je bio i nemali broj maloljetnih branitelja. U obranu su se uključili svi u selu prema svojim mogućnostima. Bila je organizirana i kuhinja. Zapovjednikom Ratne jedinice Saborsko imenovan je Marko Krizmanić, a Kriznim štabom je predsjedao Luka Hodak.

            Dugotrajna obrana Saborskog uvelike je pomogla ogulinskim snagama da osvoje vojarne na svom području, čime se Ogulin naoružao i spriječeno je presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Hrvatske snage opkoljavaju jedno od najvećih skladišta oružja u Hrvatskoj, Oštarije I., koje JNA 13. 10. 1991. diže u zrak.

            Branitelji Saborskog su kroz šumu pješice preko Kapele odlazili na najbliži slobodan teritorij, a potom u Ogulin po streljivo i sanitetski materijal, koje su opet pješice preko Kapele donosili u Saborsko. Početkom rujna, plitvički teritorijalci u zasjedi ubijaju prvu trojicu branitelja Saborskog koji su se u Slunj uputili tražiti lijekove i liječničku pomoć za civile. Zapovjednik PS Ogulin Ante Ujević izjavljuje za Novi list: Na njihovom mjestu mnogi bi se predali, ali to nisu obični ljudi, to su heroji. Svi do jednog. Ne možete to ni zamisliti, još takve nisam vidio, srce mi se kida zbog njih.

            Saborsko je bilo mjesecima odsječeno i opkoljeno, bez pomoći, bez struje i telefonskih veza sa svijetom. Nedostajalo je lijekova, sanitetskog materijala. U opkoljeno, ali još slobodno Saborsko, kroz šumu su došle stotine prognanika s područja Rakovice, Drežnik Grada, Poljanka, Sertić Poljane i Vaganca, koji su u Saborskom našli utočište i gostoprimstvo. Uoči pada Saborskog, krenuli su dalje kroz šumu i uspješno se evakuirali u Slunj.

            Deset dana prije pada Saborskog, 2. 11., 3 MIG-a i tenkovi napali su Saborsko i tog dana poginula su petorica branitelja, među kojima i braća Petar i Joso Matovina, poginula u istom trenutku od avionskog napada. Usprkos ogromnim gubicima, napad je odbijen i tenkovi bježe natrag. Tog dana, 13 branitelja je ranjeno te su uspješno prebačeni šumom na liječenje u Slunj, a teži ranjenici u Bihać. Jedan od poginule braće, Petar Matovina, više puta je prije toga bio ranjavan u obrani Saborskog i pobjegao je iz bolnice nezaliječen natrag u obranu sela, što nije jedini takav slučaj.

            Nakon sto dana junačkog otpora, gdje su se i tenkovi JNA povlačili i bježali pred puškama Saborčana, jedna od tada najjačih vojski Europe je odlučila osvetiti se za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama koje je mogla imati. Saborsko je napadano avionima koji su polijetali sa Željave i s Udbine, kojih je u zraku bilo tri odjednom. Na selo su navalile četiri tenkovske čete, nepregledne kolone tenkova. Teško topništvo, dovučeno sa svih strana, od slunjskog vojnog poligona, iz raznih vojarni, dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i Krajine te preko 1000 do zuba naoružanih vojnika okupljenih s raznih strana, od Plaščanske doline, Jesenice, Titove Korenice do Niša, Kragujevca, Čačka ili Šumadije.

            S druge strane, Saborsko je branilo oko 200 slabo naoružanih domaćih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, te nije bilo nikakvog generala ni profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Samo obični ljudi sa svojim vrlinama i greškama, ali s velikim srcem. Saborsko je naselje koje se proteže u duljinu od 8.5 km. Linija obrane oko naselja bila je dugačka ukupno preko 22 km. Uoči pada mjesta, značajne snage obrane bile su na jugu, očekujući ponovni glavni napad iz tog smjera. Međutim, glavni napad bio je iz smjera sjevera, gdje je agresor koncentrirao većinu svojih snaga.

            Napadom na Saborsko 12. 11. i na Slunj 16. 11., zapovijedao je Čedo Bulat koji će 1995. u Oluji predati korpus generalu Petru Stipetiću. Novi list, koji na naslovnici donosi glavni naslov „10.000 granata na Saborsko“, piše: To je mjesto već više od 100 dana opkoljeno. Mnogi dobri poznavaoci prilika i uvjeta ratovanja neprestano se iščuđuju kako Saborsko odolijeva ogromnoj neprijateljskoj snazi. Po mnogima, obrana Saborskog veće je čudo od Vukovara i Dubrovnika, jer su snage branitelja znatno slabije, a mogućnosti neprijatelja ogromne. Izražava se divljenje braniteljima i uspoređuje Saborsko s Vukovarom: Malo junačko selo upisuje se velikim slovima u hrvatsku povijest. Saborsko je uz Vukovar i Dubrovnik postalo simbolom natčovječanskog otpora. Autor piše da dok su Vukovar i Dubrovnik gradovi sa svojim obrambenim snagama i sistemima zaštite, Saborsko je malo selo koje se samo zahvaljujući neviđenoj hrabrosti njegovih stanovnika svrstalo uz bok ovih gradova – heroja. Glasnik – hrvatski politički tjednik piše da padom Saborskog i Slunja na cijelom graničnom pojasu od Knina do Karlovca više ne bi bilo Hrvata. Saborsko je bilo i prva linija obrane Slunja i Ogulina.        

            Nakon tri sata napada, u Saborskom oko podne puca prva crta obrane i preživjeli branitelji se počinju izvlačiti skupa s civilima u šumu. Oko 16 sati, pada i posljednje uporište obrane sela. Tog dana ubijeno je 38 Saborčana, među kojima na svom kućnom pragu još jedna braća branitelji, Darko i Ante Dumenčić. Potonji, iako smrtno ranjen, pucnjavom je otjerao veću grupu napadača na rezervni položaj, čime je dao vremena dijelu Saborčana da se izvuku u šumu. Njegove kosti pronađene su nakon Oluje. Hrabrost braće Dumenčić koji su se borili do kraja, premda brojčano potpuno nadjačani, zadivila je i agresorske vojnike u njihovim kasnijim zapisima.

            Preživjeli mještani, među kojima i mnogo staraca, danima su se izvlačili pješice kroz snijegom okovanu šumu. Mještani donjeg Saborskog prešli su planinu Kapelu i stigli do slobodnog teritorija u okolici Brinja i Otočca, a mještani gornjeg sela do Slunja. Tada, tri dana nakon pada Saborskog, javnost je prvi put čula da je selo palo. Četiri dana nakon pada Saborskog, pao je i Slunj. Bulat je morao više puta premještati svoje snage sa slunjskog poligona, prvo u okupaciji Saborskog pa ponovno u okupaciji Slunja, za što je kasnije priznao da je vojnički nelogično te da nakon okupacije Saborskog i Slunja više nisu imali snage krenuti u zauzimanje Ogulina, Gomirja i Srpskih Moravica, odnosno presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Nastupilo je primirje i Vanceov plan, koji su 23. 11. 1991. u Ženevi potpisali predstavnici Hrvatske, Srbije i JNA. Njime je planirano razmještanje mirovnih snaga UN-a na okupiranom području, što je i primijenjeno.

            Saborsko je u okruženju napadano dulje čak i od Vukovara i Škabrnje, a i postotak ubijenog stanovništva je veći. Dugotrajna obrana Saborskog i susjednih mjesta rasteretila je ogulinsku i karlovačku bojišnicu. Odmetnuto područje Plaščanske doline i Ličke Jesenice je okupacijom Saborskog spojeno s ostatkom okupiranih dijelova Hrvatske. U obrani Saborskog 1991., ubijeno je i poginulo 50 ljudi, a ukupna brojka hrvatskih žrtava na prostoru Saborskog iznosi 66, o čemu će više riječi biti u drugom dijelu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.