Povijesna baština Hrvatske – Ston: zidine i solana

Općina Ston, nadomak Dubrovnika i na vratima poluotoka Pelješca, sve je draže mjesto posjeta stranih i domaćih turista, ali i izletnika iz okolnih mjesta. Za sve veću popularnost Stona je zaslužan neprocjenjivo privlačan položaj, ali i poznata stonska gastronomska ponuda koja je uvelike određena renomiranim uzgajalištem školjki iz kojega je poznata stonska kamenica dobila oznaku izvornosti na razini EU-a. No, privlačnosti Stona je uvelike pridonijela i njegova bogata povijesna tradicija koja je ostavila traga u suvremenom izgledu i životu mjesta.

Povijest Stona prati se još od vremena kada je kao srednjovjekovni gradić bio dijelom Dubrovačke Republike. Nije stoga neočekivano da njegova arhitektura podrazumijeva spomeničku baštinu iz proteklih stoljeća iako je područje Stona bilo izloženo nepogodama, ne samo u davna vremena kao kada je Dubrovnik 1667. razorio potres , nego i ratnim događanjima koji su se na dubrovačkom području odvijala u Domovinskom ratu kao i snažnom potresu 1995. godine.

Najupečatljivija građevina u Stonu svakako su Stonske zidine koje su zapravo i odredile urbani prostor Stona. Riječ je o jednom ogromnom fortifikacijskom pothvatu na koji se Republika odlučila kada je 1334. godine dobila Pelješac i kada su se prijetnje s rubnih područja povećale, a dovršavan je do kraja 15. stoljeća. U tom je pothvatu ukupne dužine 5,5 km sudjelovao veliki broj renomiranih dubrovačkih i stranih graditelja kao što su npr, Onofrio iz Napulja, Juraj Dalmatinac i Paskoje Miličević.

Zidine obuhvaćaju zidine Stona i Malog Stona, Veliki zid i izdvojenu Tvrđavu sv. Jerolima tj. Veliki kaštio koji je imao ulogu štititi solane. Prema nekim izvorima, izgradnja Velikog zida je Republiku koštala 12 000 dukata i trajala 18 mjeseci. Veliki zid je ojačan trima tvrđavama, Koruna u Malom Stonu, Pozvizda na brdu poviše Stona i Veliki kaštio. Proces gradnje cjelokupnog projekta zidina započet je izgradnjom obrambenog zida koji se protezao s jedne na drugu stranu poluotoka i dva gradića: Ston je bio južno, a sjeverno Mali Ston. Sa zapadne strane Veliki zid na padinama Prevlake dijeli Pelješac od kopna. Osim samih zidina, odnosno zida, te tri tvrđave, Stonske zidine obuhvaćaju i 41 kulu, 7 bastiona i 4 predziđa. Njihova je funkcija bila učvrstiti zidine kao obrambeni štit. Među tvrđavama najjača je Bartolominija, a Tvrđava Koruna na sjevernom dijelu dobila je ime po obliku krune koji čini sa svoje četiri kule. Sve skupa, zidine su najduži sačuvani fortifikacijski sustav nakon Kineskoga zida.

U Dubrovačkoj Republici zidine su imale obrambenu funkciju do pada Republike, a onda gube vojnu funkciju. Pod austrijskom se vlašću počinju prodavati neki dijelovi kompleksa, a neki se i ruše navodno iz higijenskih razloga ili zbog potrebe za građevinskim materijalom i slično. U Drugom svjetskom ratu Talijani i Nijemci koristili su ih za svoje potrebe pri čemu su ih dodatno oštetili.

U novije vrijeme, nakon potresa 1995. i kraja Domovinskoga rata, počinje se ozbiljnije planirati obnavljanje ovoga vrijednog urbanističkog spomenika. Pod stručnim nadzorom Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, intenzivni radovi su počeli 2003. godine, a 2009. zidine su otvorene za turističko razgledavanje, pa se tako osvježila priča o njihovoj ulozi i važnom mjestu koje zauzimaju u svjetskoj spomeničkoj baštini i povijesti vojnih utvrda.

Povijest ne obilježava današnji Ston samo arhitekturom, nego i jednom vrlo živom aktivnošću. Ston je u svojoj dugoj tradiciji bio poznat kao grad soli zbog svoje solane čiji pogoni i danas rade, pa Ston ima najstariju aktivnu solanu na svijetu. Branje soli u stonskom kraju spominje se još u antičko doba, za vrijeme rimske vlasti. Solana je u doba Republike bila značajan izvor prihoda.

Način rada u solani isti je danas kao i u antičko doba, pa ona predstavlja poseban, živi dodir sa dobom Republike, ali i antike. Sol se i danas i tada u Stonu proizvodila samo uz pomoć prirode, tj, mora, sunca i vjetra. Proces proizvodnje zbog toga ovisi o vremenskim uvjetima, pa traje od jedan do dva mjeseca, a provodi se u pet faza kroz 58 bazena. Devet kristalizacijskih bazena dobilo je imena, uz iznimku Mundusa, po svecima (Frano, Nikola, Baltazar, Antun, Josip, Ivan, Petar i Pavao). Iako je način proizvodnje jednak kao u vrijeme Republike, tada je vlast, svjesna koristi koju od nje ima, u proces proizvodnje i skladištenja soli angažirala cijelo radno sposobno stanovništvo Stona i njegove okolice. Danas nije tako, ali ova solana sa svojim izgledom koji je ostao onakvim kakav je bio u doba Republike i s tradicionalnim načinom rada još uvijek daje proizvod izvrsne kvalitete i prema kriterijima modernog tržišta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.