Okupacija Lipika – 28. studenog 1991. godine

Nakon što je neprijatelj zauzeo dio naselja i nakon uspostave nove crte obrane sredinom listopada, situacija u Lipiku bila je manje-više nepromijenjena. Lipik je neprestano razaran artiljerijom, ali su pješački napadi bili rijetki pa su branitelji uspijevali održati liniju netaknutom.

Tako je bilo i tog 27. studenog 1991. ujutro. Vladala je, s obzirom na okolnosti, opuštena atmosfera. Kuhao se grah i peklo prase. Neki branitelji su, nakon dugotrajnog boravka na položajima, otišli na dopust. Iz okupiranog dijela grada čuli su se upaljeni motori, no to branitelje nije previše brinulo. Dio ih je smatrao da su to traktori, kojima su pobunjenici često išli u pljačku u okupiranom dijelu grada. Drugi su mislili da su to tenkovi, ali također se nisu previše brinuli jer su pobunjenici često palili tenkove i tako pokušavali psihički slomiti branitelje. Ipak, poslana je izvidnica da vidi što se događa.

I uistinu, JNA i pobunjenici tog su jutra krenuli u konačnu okupaciju Lipika. Tenkovi su krenuli današnjim ulicama Alojzija Stepinca (Crkvenom) i Frankopanskom. Lipički branitelji nisu imali čime zaustaviti tenkove te su se počeli povlačiti na rezervne položaje na liniji lipičko groblje – Ulica Vladimira Nazora – punk Lapaš i Šaja u današnjoj Školskoj ulici. Međutim, tenkovi se povlače u okupirani dio grada i branitelji su pomislili da se neprijatelj povukao. Počinju se vraćati na stare punktove u Crkvenoj i Frankopanskoj. Kada su već gotovo došli do starih punktova, opazili su neprijatelja koji je krenuo u čišćenje. I pobunjenici uočavaju njih te otvaraju vatru, a branitelji se povlače na rezervne položaje.

Oko podneva kreće napad JNA i pobunjenika, napadaju Crkvenom, Frankopanskom i Školskom ulicom te dolazi do prvog stradavanja branitelja. U njihovu neposrednu blizinu pao je projektil iz tromblona te je dvojicu teško ranilo, a dvojicu lakše. Zapovjednik obrane Lipika u to vrijeme, Libijac Ibrahim Abushaala zvani Gadafi, dovezao je sanitetsko vozilo Dodge koje je trebalo evakuirati teške ranjenike. Međutim, kada su ih ukrcali u vozilo, ono jednostavno nije htjelo upaliti. Branitelji su ga pokušali upaliti gurajući vozilo po ulici, međutim bez uspjeha. Ranjenici su ipak uspješno prebačeni u Prekopakru gdje im je pružena pomoć te su preživjeli. U isto vrijeme, u zapovjedništvu Operativne grupe Pakrac u Donjoj Obriježi dogovara se pomoć Lipiku. U Filipovac je poslana 1. satnija 54. samostalnog bataljuna iz Čakovca pod zapovjedništvom Zvonimira Košira, dok vod dragovoljaca iz Prekopakre i desetina Dobrovčana koji su držali položaje u susjednoj Klisi dolaze direktno u Lipik. Planirana je i pomoć bjelovarskih Omega, međutim to nije realizirano. Obrana je učvršćena na pričuvnim položajima, a napadi pobunjenika jenjavali su s dolaskom noći.

U maglovito jutro sljedećeg dana, 28. studenog 1991. godine, JNA i lokalni Srbi uz potporu dva tenka kreću u daljnji napad po jučerašnjim pravcima. Obrana je učvršćena s Čakovčanima koji su došli iz Filipovca. Upravo jedna grupa Čakovčana uz potporu domaćih branitelja kreće u svojevrstan smioni, pomalo i lud, protunapad. Krenuli su kroz voćnjake između Crkvene i Frankopanske ulice, međutim ubrzo su upali u unakrsnu vatru neprijatelja. Branko Marinčić Đinac, pripadnik 54. sb primijetio je snajperista te ga je odlučio neutralizirati zoljom. Dva pokušaja bila su neuspješna, a prilikom trećeg pokušaja snajperist je bio brži te je Marinčiću nanio smrtonosnu ranu. Branitelji su potom počinju povlačiti prema groblju. Prilikom povlačenje zadnje dvojice koji su pokrivali ostale, pogođen je domaći branitelj Robert Klasnić. Drugi, koji je bio s njim, imao je puno sreće. Jedan metak probušio mu je hlače, dok mu se drugi zabio u kundak puške. S obzirom na jaku neprijateljsku vatru, tijela Marinčića i Klasnića branitelji nisu uspjeli izvući.

Oko pola sata kasnije, nova pogibija pogađa hrvatske snage. Na kraju Crkvene ulice, prilikom ispaljivanja tromblona na neprijatelja, od snajperskog hitca pogiba zapovjednik obrane Lipika Ibrahim Abushaala zvani Gadafi. U Lipik je došao prije rata sa svojom nevjenčanom suprugom, koja je osam godina radila kao medicinska sestra u Libiji. Početkom oružanih sukoba odmah se priključio hrvatskim snagama. Zbog hrabrosti i iskustva iz Libijsko-čadskog rata ubrzo je postao omiljen među suborcima. Njegovo tijelo ostalo je na okupiranom području te su neprijateljski mediji prenijeli vijest da su ubili libijskog plaćenika koji je ratovao za „ustašku“ vlast. Ova vijest uzbunila je i libijsko veleposlanstvo u Beču. Ipak, nakon predočenih dokaza da se ne radi o plaćeniku već o dragovoljcu, nesporazum je izglađen. Gadafijevo tijelo na zahtjev obitelji prebačeno je u rodnu Mysuratu, gdje je sahranjen.

Branitelji s groblja i iz Nazorove ulice, zbog gubitaka i jakog pritiska neprijatelja povlače se prema Teslinoj ulici, praktički zadnjoj u Lipiku. Prilikom povlačenja uspijevaju ručnim bacačem onesposobiti jedan neprijateljski tenk. U Školskoj ulici branitelji trpe također jake napade. Od snajperskog hitca pogiba zagrebački dragovoljac Zoran Brkić zvani Zoki te se na koncu i ta grupa povlači prema zadnjim ulicama u Lipiku. Tom prilikom iz druge grupe pogiba još jedan branitelj, Marijan Sabljić zvani Žilavi iz Tomislavgrada, kojeg je usmrtio projektil iz tromblona, a još dvojicu branitelja je ranio. Mrak je polako padao, a najavljena pomoć iz Donje Obriježi nije stizala pa se branitelji odlučuju povući prema Filipovcu.

Iako JNA i pobunjeni Srbi nisu uspjeli ovladati Teslinom ulicom i dijelom Starčevićeve ulice, uspio je istjerati hrvatske snage iz Lipika. Višestruko nadmoćniji neprijatelj nanio je malobrojnim hrvatskim snaga relativno velike gubitke – 5 poginulih branitelja i 12 ranjenih. Zapovjedništvo Operativne grupe predlaže povlačenje i iz Filipovca, međutim branitelji nisu prihvatili. Nekolicina domaćih branitelja, 1. satnija 54. sb i Merčepova grana ostaju u Filipovcu te motre neprijatelja dok se planira protunapad hrvatskih snaga. Zanimljivo, u Ratnom dnevniku 5. korpusa JNA u zapisu od 29. studenog navodi se da su ovladali s polovicom sela Filipovac, iako u Filipovac nisu ušli. To je još jedna potpora teoriji da neprijatelj nije nastavio napredovanje 12. listopada (kada je osvoji više od polovice Lipika) jer je mislio da je osvojio cijeli Lipik. Kada su krajem studenog osvojili cijeli Lipik, mislili su da su zauzeli dio Filipovca.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.