Kako su inozemni mediji oblikovali sliku Domovinskog rata

Čitajući informacije o stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu, čini se kako su inozemni mediji odmah i bez dvojbe prenosili činjenično stanje u Hrvatskoj u periodu od 1990. godine pa sve do službenog kraja Domovinskog rata. Ipak, odnos inozemnih medija i Domovinskog rata u cjelini nije bio takav. Dok su s jedne strane inozemni mediji pomogli u dolasku dragovoljaca te dolasku međunarodne pomoći, s druge strane mediji su negativno utjecali na percepciju razloga ratovanja, stvarnim brojčanim stanjima te metodama ratovanja.

Uloga medija od velike važnosti

Mediji oblikuju mišljenje javnog mnijenja te se većinom smatraju neutralnima, no osobe koje su sklonije analitičnom pristupu itekako su svjesne činjenice kako je rijetko koji medij u potpunosti nepristran, što se moglo primijetiti tijekom Domovinskog rata. Tijekom rata izvještavanja su bila podijeljena, pa je domaće stanovništvo moglo primijetiti koji mediji su naklonjeni jugoslavenskoj aparaturi, a koji doista razumiju stanje stvari te zašto je rat započet. Rijetki su mediji koji su na bojišnice poslali svoje ratne reportere ili reportere koji su izvještavanjem postali ratni reporteri, a neki reporteri su i poginuli na bojišnici nastojeći prikazati činjenično stanje.

Medijska pristranost mogla se osjetiti upravo kod medija koji su bili naklonjeni jugoslavenskoj aparaturi, pa su takvi mediji prenosili srbijanske propagandne poruke o Domovinskom ratu kao građanskom ratu – vijest i propaganda koja i dan danas postoji u raspravama o ratu. Česte medijske laži odnosile su se i na zločine nad hrvatskim stanovništvom, no nerijetko su se pojavljivala i nijekanja genocida – tema koja se danas polako, ali sigurno otkriva, nedovoljno brzo i nedovoljno rašireno za oštećene obitelji.

Propagandni srbijanski aparat nerijetko je znao pozivati inozemne novinare te im pokazivati kako se „humano tretira zatvorenike“, a svijet bi na te reportaže bio poprilično zbunjen. Tko u ovom trenutku laže? S jedne strane, hrvatska vojska i branitelji pred medijima tvrde kako Srbi postupaju nehumano, s druge strane ispred njih je reportaža gdje intervjuiraju zatočenike koji tvrde da se prema njima Srbi odnose korektno. Malo je svjetska javnost znala da se „poslušnost“ zatočenika osigurala batinama i prijetnjama, te kako su njihovi iskazi pred kamerama bili prinuđeni. O sličnim slučajevima već smo pisali u temi zatočeništva i mučeništva u Kninu.

Čija strana laže?

Srpska propaganda u medijima uzrokovala je najveće patnje na bojišnicama jer upravo zbog te propagande su se branitelji na terenu osjećali samima. Američki mediji prvotno nisu prihvaćali hrvatsku stranu priče usprkos konstantnom priljevu vijesti o izbjeglicama. Za razliku od izbjeglica koje su američki mediji pratili u Ruandi i Somaliji, hrvatske i bosanske izbjeglice nisu imali ispijena lica te nisu izgledali neuhranjeno. U očima američkih medija, ako izgledom nisu bili slični afričkim izbjeglicama gdje je također harao rat, srpska propaganda se činila istinitijom. Izbjeglice iz Hrvatske imale su svoje prstenje, neki su imali zlatne zube, neki su pričali kako su morali odbacili svoj auto kako ga Srbi ne bi upotrebljavali.

Medijska slika stereotipne izbjeglice nije se poklapala sa izvještavanjem sa terena. Situacija se mijenja tek padom Vukovara u studenom 1991. godine te padom Sarajeva u travnju 1992. godine. Slike bombardiranja, ruševina, djece i starijih u plaču, mrtvih tijela na cestama promijenila su svjetsku percepciju. Promjeni percepcije pomogao je i obuhvatni izvještaj za australski središnji dnevnik koji je odlučio istražiti više o ratu zbog prosvjeda Hrvatica u Sydneyu. Više o drugačijim izvještajima možete pročitati ovdje.

Problem terminologije građanskog rata

Roy Gutman, reporter koji je za priču o razotkrivanju srpskog koncentracijskog kampa dobio Pulitzerovu nagradu za međunarodno izvještavanje, prisjetio se u knjizi „Svjedok genocida“ kako je prvi put čuo za pojam etničkog čiščenja 1992. godine od srpskih časnika i djelatnika američkog State Departmenta, a do tada je čuo samo za građanski rat. Jedno od najvećih razočarenja u mom životu jest činjenica da je američka vlada propustila šansu da pronađe i reagira na istinu koju sam ja, zajedno s ostalim novinarima, otkrivao. Za njih, tema genocida nije bila od velikog utjecaja, izjavio je Gutman u intervjuu nakon dobivanja Pulitzera.

Carol Williams, šefica odjela istočne Europe za Los Angeles Times, u intervjuu je rekla: Od početka, ovdje se radilo o dobro isplaniranoj agresivnoj kampanji, a Srbi su bili spremni besramno lagati kako bi ju sproveli u djelo. Ipak, priče koje su mogle educirati svijet o ratu nisu dobivale medijskog prostora. Da je svijet ranije dobio dojam što se događa u Hrvatskoj i da je to jednostrana agresija, možda bi se i dogodile konkretne mjere kojima bi se spriječilo širenje rata u Bosnu.

Medijska polarizacija dolazila je iz činjenice što je Balkan bio razdijeljen političkim interesima – s jedne strane, Sovjetski savez, Francuska, Engleska i Grčka bili su na strani Srbije, dok je Hrvatskoj najveći prijatelj bio Njemačka, pogotovo u personi Hansa Dietricha Genschera koji se u međunarodnoj zajednici zalagao za priznanje Hrvatske i Slovenije. On sam je priznao Hrvatsku već u prosincu 1991. godine, a imao je i veliki utjecaj na Austriju te Europsku Uniju. Njemačko priznanje na snagu je stupilo tek 15. siječnja 1992. godine. Vatikanska diplomacija pokrenula je proces priznavanja Hrvatske u listopadu 1991. godine, a prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island – 19. prosinca 1991. godine. Ovim javnim priznanjima i službeno je „odzvonilo“ širenju lažnih vijesti i propagande – iako su neki mediji bliski srpskoj aparaturi i dalje prenosili njihove vijesti.

Postoje mediji i koji su od početka imali nepristrano izvještavanje – zagrebački Radio 101, sarajevski Radio Zid i beogradski Radio B-92. Začuđujuće, o razaranju Dubrovnika, opsadi Sarajeva te o užasima Srebrenice i Foče te nasiljem nad kosovskim Albancima pisali su tjednik Vreme i dnevnik Danas (Naša Borba). Hrvatski mediji koji su uspješno servirali u inozemstvo hrvatsku stranu priče bili su tjednici Feral Tribune, Arkzin i Novi List. U Bosni su to bili magazini Dani i Slobodna Bosna te Oslobođenje. Svi novinari iz navedenih medija često su primali prijetnje, nekima je bombardirana redakcija, a novinar Željko Kopanja, urednik srpskih Nezavisnih novina, ostao je bez nogu u pokušaju atentata. Od inozemnih novina koji su popratili stvarno stanje stvari ističe se CNN koji je često na hrvatske bojišnice slao svoje iskusne ratne reportere.

Medijska pristranost sa sobom nosi druga pitanja koja su navedena i u članku „Zbunjujuće slike: Kako su mediji potpalili rat na Balkanu“ autorice Sherry Ricchiardi iz 1996. godine:

1. Da su mediji obavili bolji posao u izvještavaju o srpskoj agresiji, bi li to potaknulo NATO da ranije uđe u sukob i pomogne hrvatskoj strani?
2. Da su novinari bolje istražili srpsku propagandu oko teme „građanskog rata“, bi li se mogli izbjeći veliki gubitci i najveći sukobi?
3. Bi li mediji odigrali snažniju ulogu u usmjeravanju stranih vlada na snažnije akcije da nije bilo polarizirajuće igre između SAD-a i Sovjetskog saveza i njihovih utjecaja na Balkanu?

Ovo su pitanja koja će ostati neodgovorena. Rat se dogodio, gubitci su ogromni, rane nikada neće zarasti, a laži se neće zaboraviti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.