Sukobi političkih stranaka i opcija tijekom 1993. i 1994. godine te pokušaji normalizacije odnosa između Republike Hrvatske i krajinskih Srba tijekom 1994. godine i politički sporazumi koji su pratili ova nastojanja reflektirali su se na djelovanje i ustroj milicije pobunjenih Srba. O zbivanjima do potpisivanja Zagrebačkog sporazuma 1994. godine pisali smo OVDJE, a sada Vam donosimo i nastavak.
Milicija u zapadnoj Slavoniji pokušavala je provoditi kontrolu “tampon zone”, no na tome su području ubrzo nakon realizacije Zagrebačkog sporazuma učestali susreti krajinskog stanovništva sa stanovništvom sa slobodnog područja Republike Hrvatske. Slična je situacija bila i u drugim dijelovima RSK, te je sekretarijatima unutrašnjih poslova upućena zabrana svih aktivnosti koje nisu odobrene od Centralne komisije, uključujući obiteljske susrete i “bilo kakve druge susrete s građanima RH”. Sekretarima SUP-a, načelnicima i komandirima stanica milicije zabranjeni su svi kontakti sa predstavnicima hrvatske policije, osim kroz aktivnosti sektorskih i lokalnih komisija. Obiteljski susreti ili kontakti pripadnika milicije RSK sa pripadnicima hrvatske policije iznimno su mogli biti organizirani uz prethodno odobrenje MUP-a RSK. Međusobne kontakte stanovništva je mimo lokalne milicije omogućavao UNPROFOR, a u SUP-u Okučani smatralo se da se time, zbog velike mogućnosti odljeva informacija, ugrožava sigurnost područja pod kontrolom SUP-a. Osim toga, lokalne vlasti u zapadnoj Slavoniji zaključile su da „mekanija“ granica i kontakti stanovništva, kao i mogući povratak prognanog hrvatskog stanovništva predstavljaju negativne posljedice uspostavljenog primirja. Usprkos potpisanom sporazumu (slična situacija biti će i nakon potpisivanja Gospodarskog sporazuma), normalizacija odnosa s hrvatskom stranom smatrala se suprotnom interesima RSK.
U izvještaju MUP-a RSK o realizaciji Zagrebačkog sporazuma upućenom Vladi RSK napomenuto je da na području SUP-a Okučani ima dosta spornih pitanja vezanih uz njegovu realizaciju. U izvještaju je posebno napomenuto da se treba spriječiti nastojanja UNPROFOR-a i hrvatske strane da se u pojedina sela vrate Hrvati koji su otuda prognani. Stav MUP-a RSK bio je da milicija ima pravo djelovati na području “tampon zona” kao i prije potpisivanja Zagrebačkog sporazuma.
Stoga se u SUP-u Okučani smatralo da se nakon primjene Zagrebačkog sporazuma sigurnosna situacija na području zapadne Slavonije pogoršala te da se da je miliciji otežano obavljanje njezine djelatnosti, posebice u odnosu na kontrolu granice prema Hrvatskoj. Jedan od razloga nesigurnosti granice ležao je u činjenici da su se pripadnici Srpske vojske Krajine povukli na nove, sporazumom utvrđene položaje, koji su često imali taktički nepovoljniji značaj, dok s druge strane, taj prostor nije zadovoljavajuće bio kontroliran od strane milicije, najvećim dijelom, smatralo se, zbog ograničavajućih faktora nametnutih od strane UNPROFOR-a i civilne policije UN-a. Problem je predstavljala i nešto “mekanija” granica jer su na području “tampon zone” učestali kontakti stanovništva s obje strane zone, a prema SUP-u Okučani, glavninu krivice za to snosio je UNPROFOR koji je omogućavao i potpomagao ovakve susrete.
Milicija pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji poduzela je tijekom 1994. godine ukupno 268 operativnih mjera i radnji (zasjeda, racija, blokada, pretraga stanova i drugih prostorija i pretraga osoba), a najčešće se radilo o pretragama stanova i drugih prostorija i osoba (ukupno 211 slučajeva). Iste godine ukupno je evidentirano 207 kaznenih djela sa materijalnom štetom (najveći broj odnosio se na krađe), u 64 slučaja izvršitelj je bio poznat a od ostalih 143 slučaja izvršitelj je naknadno otkriven za njih 65, čime je postotak otkrivenosti iznosio 45 posto. Ukupno su prijavljene 153 osobe. Zabilježen je porast broja kaznenih djela u odnosu na 1993. godinu, kada su ukupno zabilježena 192 kaznena djela. Porast kaznenih djela najviše se očitovao u porastu broja manjih krađa – krađe stočne hrane na poljima, ribe iz ribnjaka i skidanje dijelova sa poljoprivrednih strojeva; broj ovakvih kaznenih djela deset se puta povećao u odnosu na raniju godinu (90 slučajeva u odnosu na 9 slučajeva 1993. godine).
Glavnim uzrokom kriminalnih aktivnosti smatrani su teško materijalno stanje i ratni uvjeti življenja, koji su se, koliko se može zaključiti na temelju ovih podataka (iako ih treba uzeti s rezervom s obzirom na manjkavosti u obavljanju službe milicije), 1994. godine još više pogoršali u odnosu na stanje 1993. godine. O lošoj općoj situaciji i teškim uvjetima života svjedoči podatak da je milicija tijekom 1994. godine privela veći broj osoba na poziv suda, a najčešći je razlog bio što pozvane osobe nisu imale mogućnosti prijevoza ili su bile slabog materijalnog stanja. Međutim, u općoj nestašici goriva, ova je praksa poprilično opterećivala i SUP Okučani, koji se žalio da im troškovi u takvim slučajevima, kao i u slučajevima prijevoza svjedoka, nikada nisu bili refundirani.
FOTO – Wikipedia
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Ovaj rad predstavlja skraćenu i dijelom prerađenu verziju izvornog znanstvenog rada autorice Janje Sekula Gibač pod naslovom Janja Sekula, „Ustroj i djelovanje Sekretarijata unutrašnjih poslova Okučani“ objavljenog u zborniku Srpska pobuna u zapadnoj Slavoniji 1990. – 1995.: nositelji, institucije, posljedice, ur. Ivica Miškulin, Mladen Barać, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Slavonski Brod – Zagreb, 2012.
