Domovinski rat Izdvojeno Povijest

Povjesničar Ivan Vuković: Žrtva “ličkog Vukovara” Saborskog javnosti je poznata jednako kao žrtva nekog rata u Africi

Kao jedan od mladih povjesničara istraživača Domovinskog rata, Ivan Vuković prvi se počeo baviti tragičnom sudbinom rodnog Saborskog još kao student. Ovaj Saborčan s novozagrebačkom adresom, 2015. godine završio je povijest na Filozofskom fakultetu (nastavnički i istraživački studij moderne i suvremene povijesti), a danas je nastavnik povijesti u dvije škole u Karlovačkoj županiji te se i dalje bavi istraživanjem Domovinskog rata.

Odakle interes za povijest i Domovinski rat?

Povijest mi je dala odgovore na mnoga pitanja. Kada poznajemo povijest, bolje razumijemo sadašnjost i promišljamo budućnost. Razumijemo procese koji su oblikovali sadašnjost. Stječemo znanja i vještine nužne za upućeno i aktivno sudjelovanje u društvu kao građana Hrvatske, Europe i svijeta. Bolje razumijemo i vrednujemo nacionalno i lokalno povijesno i kulturno nasljeđe te potičemo pozitivan odnos prema drugim kulturama. Istovremeno, razvijamo maštu, kreativnost, povezivanje i logičko zaključivanje, uočavanje uzročno-posljedičnih veza i snalaženje u vremenu i prostoru.

Domovinski rat je dio moje vlastite i obiteljske povijesti. Do rata sam živio u Saborskom, koje je bilo okupirano i potpuno uništeno. Moja prva životna sjećanja su iz vremena progonstva u Zagrebu, tako da su moje djetinjstvo ratne strahote uvelike zaobišle, ali nisu zaobišle moju obitelj i brojne rođake i prijatelje. Hvala Bogu, iako u obitelji i rodbini imam mnogo hrvatskih branitelja, nitko nije poginuo, što je rijetkost s obzirom da sam iz Saborskog, malenog sela u kojem gotovo da nema kuće koja Hrvatskoj nije dala civilnu ili braniteljsku žrtvu rata. Upravo me to motivira da kao povjesničar javnosti prikažem slabo poznatu i zapostavljenu žrtvu i stradanje Saborskog u Domovinskom ratu.

 

Profesor Željko Holjevac uručuje diplomu Ivanu Vukoviću

 

Kakav je položaj Domovinskog rata u obrazovnom sustavu?

Svakako se o razdoblju Domovinskog rata i stvaranja samostalne Republike Hrvatske uči premalo i nesrazmjerno značaju tog razdoblja. U Hrvatskoj, u spomen na važne događaje i datume u tom razdoblju, od ove godine obilježavamo tri državna praznika (Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja; Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje; Dan državnosti) i 6 spomendana. Mnogi mladi sa završenim fakultetom ili srednjom školom imaju poražavajuće znanje o tom razdoblju. Ne znaju objasniti koje su bile sukobljene vojske u Domovinskom ratu, niti objasniti što je operacija Oluja. Ne znaju što je operacija Bljesak i ne mogu se sjetiti nijednog mjesta stradanja osim Vukovara i eventualno Škabrnje. Domovinski rat se detaljnije uči samo na kraju osnovne škole i gimnazije, uoči zaključivanja ocjena i državne mature. Iz tog razloga, u mnogim slučajevima nastavnici ne stignu kvalitetno obraditi Domovinski rat, niti provjeriti znanje učenika. Kad učenici znaju da neko gradivo neće biti pismeno ili usmeno ispitani, većinom ni ne troše vrijeme na učenje tog gradiva. Sadašnja obrazovna reforma ide u smjeru ukidanja Povijesti u trogodišnjim strukovnim školama pa se može dogoditi i vjerojatno se već događalo da mnogi učenici u cijelom svom školovanju ne obrade Domovinski rat. Pohvalno je jedino što osmaši iz cijele Hrvatske odlaze na terensku nastavu u Vukovar, ali koliko oni nauče o brojnim drugim žrtvama i stratištima diljem Lijepe naše? S iskustvom rada u OŠ i SŠ, mogu reći da većina učenika i učenica, bez obzira na dob, jedva čeka učiti o Domovinskom ratu i razočaraju se u 5. i 6. razredu kad saznaju da će to učiti tek u 8. razredu. Sjećam se ljutnje učenika koji se požalio da je pola udžbenika o Rimljanima, a želi učiti o Domovinskom ratu. Sličnih primjera je mnogo.

Jedan si od prvih povjesničara koji je diplomirao na temu iz Domovinskog rata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Koja ti je bila tema i s kojim si se sve poteškoćama susretao u radu?

Nije mi bilo poznato je li na Filozofskom fakultetu netko ranije pisao o Domovinskom ratu i nisam bio siguran hoće li tema biti odobrena, s obzirom da je Domovinski rat svježa, najnovija povijest te kompleksna, nezahvalna i teška tema s kojom se većina povjesničara ne želi uhvatiti ukoštac, a tek je djelomično historiografski obrađena. Moja tema je bila jedna od najvećih bivših općina u Hrvatskoj, „Općina Ogulin u Domovinskom ratu”, prostor današnjeg područja Grada Ogulina i općina Saborsko, Plaški, Josipdol i Tounj. Na početku sam mislio da će glavnu poteškoću predstavljati manjak dokumenata, ali na kraju je glavna poteškoća bilo obilje materijala, jer je nekadašnja općina Ogulin veliki prostor koji, osim Ogulinskog polja, obuhvaća dijelove Like, Gorskog kotara, Korduna i međurječja Mrežnice, Dobre i Kupe. Zbog toga sam skratio grubu verziju diplomskog rada od preko 200 str. na konačnih 109 str., što je opet dvostruko više kartica teksta od nekog uobičajenog diplomskog rada. To je nedovršena tema, jer sudski procesi ratnim zločincima još traju i pristižu novi dokumenti.

 

Ispraćaj stradalih Saborčana nakon oslobađanja sela u operaciji “Oluja”

 

Između ostalog, koristio si brojne izvore „s druge strane“. Kako ih danas trebamo sagledavati i koliko su oni vrijedni?

Izvori srpske provenijencije jednako su mi vrijedni kao izvori hrvatske provenijencije, ali tu treba, uz pomoć drugih izvora, razlučiti propagandu i dezinformacije od točnih podataka. Tako se u „Obavijesti načelnika Organa bezbednosti 15. korpusa” navodi da je u rujnu 1993. u artiljerijskom napadu na Ogulin poginulo oko 200 ljudi sahranjenih u zajedničku grobnicu, a istina je da nitko nije poginuo i šestero ljudi je teško ozlijeđeno. No, mnogi dokumenti su vjerodostojni. Plaščanski ratni bilten je pisao da je „nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine“. O situaciji u Plaškom, svjedoči izvješće Doma zdravlja Plaški Glavnom štabu TO RSK, koje navodi da su prije rata koristili ogulinsku bolnicu udaljenu 25 km, a po izbijanju rata su za transport ranjenika i bolesnih upućeni u 200 km udaljenu kninsku bolnicu te imaju samo dva vozila. U dokumentima možemo čitati kako su u Plaškom trgovine prazne, nema novca, struje, telefona, ne dolaze vojničke plaće ni mirovine, ne rade osnovna i srednja škola, ljudi se iseljavaju u Srbiju, borci se okreću švercu i krađi te više ginu zbog „javašluka i alkohola” nego u borbi. Koliko god bili nevjerodostojni, saslušam i agresore pa sam na jednom portalu stupio u kontakt s čelnikom okupirane općine Plaški, koji se od hrvatskog pravosuđa skriva u Srbiji. Zapovijed da se u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti, pročitao sam samo gdje je jedino i sačuvana, u ratnom dnevniku pripadnika srpskih postrojbi iz Plaškog, rukopisom na ćirilici.

Iako je tema bivše općine Ogulin u Domovinskom ratu dobro historiografski obrađena, o tragičnoj sudbini Saborskog javnost i dalje zna vrlo malo. Kako to tumačiš?

Iako je Ogulin dobro obrađen, nema historiografske knjige čija je glavna tema rat u Saborskom. Sjećanje na pad Saborskog 12. 11. 1991. i 52 stradala mještana, obilježava se na svaku godišnjicu, na koju nema ni spomena Saborskog na najgledanijim vijestima, niti u najčitanijim novinama i portalima, osim lokalnih, županijskih, braniteljskih, katoličkih i sl. Jedino je 25. obljetnica bila dostojnije medijski popraćena. U Saborskom je omjer snaga tog 12. 11., nakon točno sto dana u okruženju, bio do 9 MIG-ova, 4 tenkovske čete i 1500 dobro naoružanih vojnika naspram 200 slabo naoružanih domicilnih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Svi stradali bili su Hrvati, zbog čega je Saborsko bilo skupa s Vukovarom, Ovčarom i Škabrnjom u središtu hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije u Haagu. Saborsko je u okruženju napadano dulje čak i od Vukovara i Škabrnje, a i postotak ubijenog stanovništva je veći. Dugotrajna obrana Saborskog i susjednih mjesta rasteretila je ogulinsku i karlovačku bojišnicu, omogućila osvajanje vojarni i vojnih skladišta te spriječila spajanje tzv. Krajine s Gomirjem, Moravicama i granicom sa Slovenijom. Dakle, spriječila je presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu, što bi značilo prometni i gospodarski kolaps te slom obrane Republike Hrvatske. Nemar dijela medija i javnosti možda se može objasniti nepoznavanjem važnosti stradanja izvan golemih stradanja Vukovara i Škabrnje. Mnogi se ne mogu senzibilizirati sa žrtvom naselja kojeg ne znaju naći na zemljovidu i o kojem se ne uči u školi. Kad tome dodamo i izostanak medijskog obilježavanja, žrtva Saborskog je većini hrvatske javnosti jednako nepoznata kao žrtva nekog rata u Africi ili Bliskom istoku. Čak ni mnogi stanovnici karlovačkog područja ne znaju gdje je Saborsko, a nalazi se u Karlovačkoj županiji. Kao pozitivan primjer, drago mi je da smo surađivali i napravili kvalitetan prikaz rata u Saborskom 1991. u dokumentarnoj seriji HRT-a „Kako je obranjena Hrvatska”, a ti materijali našli su svoje mjesto i u „TV kalendaru”. Čuo sam i pročitao mnoge pozitivne komentare od Australije do Amerike, da se napokon čuje o žrtvi Saborskog.

Koji su tvoji daljnji planovi kada je u pitanju rad na temi Domovinskog rata?

Ne postoji znanstvena knjiga o Domovinskom ratu čija je glavna tema Saborsko i trenutno pišem upravo takvu knjigu. Posao i razredništvo u dvije škole ostavljaju malo vremena za bavljenje znanstvenim radom, ali sam u slobodno vrijeme mjesecima u zagrebačkim arhivima i knjižnicama istraživao dokumente, novine i druge izvore, te je većina posla na knjizi gotova. U daljnjem planu su još barem jedna knjiga i znanstveni članak slične tematike. Domovinski rat u Saborskom svakako zaslužuje knjigu radi žrtve koju je taj „lički Vukovar” dao za Hrvatsku, radi 66 žrtava stradalih na prostoru općine i župe Saborsko, 52 stradala Saborčana, poginulih branitelja – nepoznatih heroja Domovinskog rata kao što su braća Matovina i braća Dumenčić, spaljene dvije crkve i svih 1170 kuća i objekata, i u konačnici, radi povijesne istine, jer imamo dvije opcije za nas i buduće generacije: sjećanje ili zaborav.

 

Ispraćaj stradalih Saborčana nakon “Oluje” – u pozadini ostaci uništene crkve sv. Ivana Nepomuka

FOTO – Privatna arhiva

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Dora Marinić

Magistra edukacijske rehabilitacije. Vlasnica obrta Sinapsus, kabineta za edukacijsko-rehabilitacijsku podršku. Voli povijest, prirodu i životinje. Slobodno vrijeme provodi putujući i otkrivajući skrivene kutke Lijepe naše.