Novosti

Dirljiv ispraćaj HOS-ovca Žarka Manjkasa Crvenkape

Prije nešto više od mjesec dana na polju kraj Marinaca ekshumirani su posmrtni ostaci četvorice hrvatskih branitelja koji su stradali 10. studenog 1991. godine nakon okupacije Bogdanovaca u čijoj su obrani sudjelovali. Analizom je utvrđeno, a kasnije su obitelji potvrdile nalaze, da se radi o Žarku Manjkasu “Crvenkapi” (1967.), Stjepanu Katiću (1952.), Antunu Petričiću (1968.) i Marku Kneževiću (1969.).

Jučer, 29. veljače 2020. u Brodskom Stupniku na mjesnom groblju okupili su se ljudi iz cijele Hrvatske i šire kako bi na posljednji počinak ispratili heroja Domovinskog rata – Žarka Manjkasa Crvenkapu.

Kao dragovoljac HOS-a Crvenkapa je s 24 godine napustio svoju Dubravu i otišao braniti Vukovar zajedno s još 57 HOS-ovaca. U grad su ušli krajem rujna kao jedna od posljednjih dragovoljačkih skupina jer je uskoro, okupacijom Marinaca, Vukovar potpuno opkoljen. Dio HOS-ovaca raspoređen je u gradsko naselje Sajmište, dok je dio poslan u pomoć Bogdanovcima. Među ovom drugom skupinom bio je i Žarko Manjkas. Zajedno s njim bio je pukovnik Damir Radnić koji se od svojeg prijatelja i suborca na pokopu oprostio između ostalog idućim riječima:

“I Žarko je mogao ostati sa majkom Anom u Zagrebu, u Dubravi, pomalo raditi i biti živ. No Žak, kako su ga zvali njegovi prijatelji iz kvarta, a u Bogdanovcima tako su ga zvali naši studenti-doktori dragovoljci HOS-a, također mladi kao on, Zoran i Dražen, izabrao je drugačiji, puno teži put. On je svoj kvart, svoju majku, svoje prijatelje, svoju djevojku, svoj grad i svoju Hrvatsku odlučio braniti na njenom krajnjem istoku, u Vukovaru. I to u vrijeme kada su iz toga smjera prema Zagrebu, prema Istri i sjevernom Jadranu te prema inozemstvu putovale kolone ljudi i vozila.
U svome kvartu bio je poznat kao zaštitnik slabijih, često puta i od daleko većih i jačih momaka nego što je bio sam. Stoga sam ga toga ljeta 1991. i upoznao bez prednjih zubi bez kojih je ostao štiteći slabijeg od jačih. I to neposredno pred odlazak u Vukovar, još dok smo se borili na zagrebačkom Borongaju. To ga nije poružnjivalo, već mu je uz njegov vječni osmijeh davalo neki posebni šarm. A kad bi ga netko pitao za te zubiće, samo bi rekao, ma to mi je napravil đon cipele nekog lika, a kaj misliš kak tek on izgleda.
Kada smo se sa Borongaja povukli na pogreb velikog čovjeka novije hrvatske povijesti gospodina Ante Paradžika, upravo u to vrijeme neposredno nakon pogreba, upoznali smo  dečke iz Vukovara Liču i Đanga koji su u Zagrebu u MUP-u, ZNG-u i HOS-u prikupljali oružje i dragovoljce za obranu Vukovara. Žarko je bio među prvima koji se stavio na raspolaganje. Jednako kao još dvojica njegovih dečki iz Dubrave. Njegov prijatelj iz osnovne škole Stjepan Dugan i drugi, koji je tada već bio otac jedne male djevojčice, Pavao Spudić Dado. Iz Vukovara ali tek nakon godinu dana, preko logora u Srbiji, od njih trojice živ se vratio samo naš Stjepan. Hvala dragom Bogu barem je on ostao živ. Dadu su kao ranjenika četnici odveli iz bolnice i ubili ga na Ovčari, a Žarko je poginuo u minskom polju ispod Marinaca, u „štafeti smrti“, spašavajući starije mještane Bogdanovaca. ”

 

O autoru

Borna Marinic