Vidjevši polje po prvi put, čovjek počne razmišljati, pitati se zašto se događaju strahote poput ove, zašto su ljudi okrutni jedni prema drugima…
Dana 15. svibnja 1945. godine okupljeni vojnici i civili su napokon saznali svoju sudbinu nakon predaje. Puna nade u predaju u ruke Engleza, hrvatska vojska nije ni mogla zamisliti da će pasti u ruke partizana. Time počinje Bleiburška tragedija te danas u Hrvatskoj malo koja obitelj nema nekoga tko je ili ubijen ili je preživio krvavi Križni put.
Tako sam i ja otišla na obilježavanje 70. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta kako bih odala počast šestorici, tada mladih muškaraca od kojih je jedan položio svoj život na Bleiburškom polju. Kroz priče ostalih članova obitelji, saznala sam kakav je bio život preživjelih i njihovih bližnjih nakon što su se iznemogli, gladni, žedni vratili svojim kućama, saznala sam kako se nisu smjeli glasno prisjećati svojih suboraca, svih jama, grobova koji čekaju da ih netko otkrije.
Danas su takvi ljudi predstavljani kao oni koji su zaslužili takvu sudbinu da bez suda budu ubijeni, zaklani, na ponižavajući način tretirani… Među tim ljudima, kao i u svakoj ideologiji, živjeli su ljudi, pametni i ispravni ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nijedna osoba ne zaslužuje način postupanja kakav je bio prisutan na Bleiburškom polju.
Kako bi okupljeni našli mir, kardinal Josip Bozanić prenosi riječi pape Ivana Pavla II. Koji kaže
“Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanja od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo, nego zlo svladavati dobri” (Homilija u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.).
Zlo je ono koje najviše pogađa osvetnika pa se ponekad pitam kako ti ljudi preživljavaju s takvim slikama u svojim glavama. Kao I kardinal, muftija Aziz Hasanović ističe kako se povijest ne smije zaboraviti, kako ne smijemo zaboraviti da smo svi isti, bez obzira na vjeroispovijest I nacionalnost. Povijest se ne smije zaboraviti, već treba služiti kao pouka budućim naraštajima.
Po povratku u Zagreb, čuli smo što vladajući misle o Bleiburgu, oni smatraju da je Bleiburg mjesto na kojem se slavi NDH i rađa neonacizam. Da su bili prisutni, vidjeli bi i posvjedočili veličanstvenoj atmosferi odavanja počasti žrtvama. Da su bili prisutni danas, vidjeli bi kako je današnji dan bio sve samo ne slavlje.
Kako se može slaviti nečija smrt? Kako se može slaviti ubijanje nenaoružanih ljudi na najgori mogući, kukavički način? Kako se može slaviti izdajnički čin saveznika koji su ljude pune nade predali krvnicima? Kako se može slaviti kraj života osoba čiji je život tek trebao početi? Kako se može slaviti osobu, poglavnika, koji je pobjegao i ostavio svoj narod na milost i nemilost onih koji su jedva čekali okusiti krv?
U Bleiburgu nema mjesta slavlju, to je tužno mjesto, čija tišina govori više od svih krikova. Stoga su danas Hrvatski narod i Hrvati islamske vjeroispovjesti bili ujedinjeni u molitvi za pokojne.
Ovi ljudi koji su se došli pomoliti i pokloniti žrtvama nisu primitivni, oni nisu fašisti, oni poštuju ideju hrvatske neovisnosti, koja je na žalost u to vrijeme bila provedena na krivi način. Svi ovi ljudi danas vjeruju da se Hrvatska može pokrenuti, ali da se tradicija i prošlost ne smiju zaboraviti jer onaj koji zaboravi svoju prošlost osuđen je ponoviti ju.
Njima nije bilo važno koje je prvo polje na šahovnici, njima je bilo važno da se poštuje ime hrvatsko i da su spremni za svoj hrvatski dom, bez prizvuka nacizma jer svatko tko voli svoju Domovinu je spreman boriti se za svoj dom.
Važnu poruku iznosi i kardinal Bozanić govoreći kako: “Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu.”
Vidjevši polje po prvi put, čovjek počne razmišljati, pitati se zašto se događaju strahote poput ove, zašto su ljudi okrutni jedni prema drugima. Odgovor svatko može naći u sebi: mijenjaj sebe na bolje kako bi mogao mijenjati svijet, a onima koji više nisu s nama, neka je laka zemlja, gdje god ležale njihove kosti.
