Domovinski rat Povijest

Pad srpske paradržave – II. dio

U drugom članku o padu srpske paradržave saznajte kako je došlo do konačne odluke o pokretanju VRO “Oluja” te kako je srpsko stanovništvo reagiralo na oslobođenje okupiranog teritorija Republike Hrvatske.

Hrvatski udari Srbima

Potrebno je reći da su vojne akcije hrvatskih snaga u Hrvatskoj i BiH već neko vrijeme srpsku stranu dovodile u sve težu situaciju. Hrvatsko-bošnjačke snage oslobodile su 3. studenoga 1994. Kupres i veći dio kupreške visoravni. Potkraj 1994. snage pobunjenih Srba iz Hrvatske zajedno s bosanskohercegovačkim Srbima pokrenule su operaciju osvajanja Bihaća, strateški iznimno važna područja (koje je bilo pod zaštitom UN-a), čijim bi osvajanjem Srbi ostvarili objedinjavanje područja koje su držali pod kontrolom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Vojno, gospodarsko i političko povezivanje Republike Srpske i Republike Srpske Krajine dovelo bi Hrvatsku u daleko nepovoljniji strateški položaj, što bi se neposredno odrazilo na njezin politički položaj u daljim pregovorima s Kninom.

Operacijom Zima 94. veći dio Livanjskoga polja stavljen je pod hrvatski nadzor. Navedena napredovanja tijekom 1994. ugrožavala su sjedište pobunjenih Srba u Kninu. Dalji pomak na tom pravcu hrvatske su snage postigle u travnju 1995., kada su operacijom Skok 1 zauzele nove položaje na Dinari. Iako već u povoljnom položaju za nastavak napredovanja prema Kninu, početkom svibnja Hrvatska vojska i policija oslobodile su dio okupiranog teritorija na drugom dijelu Hrvatske – u zapadnoj Slavoniji. Veličanstven uspjeh operacije “Bljesak”, u kojoj je u samo dva dana oslobođeno čitavo okupirano zapadnoslavonsko područje (otprilike 500 km), dalo je novi vjetar u leđa za daljnje oslobađanje Hrvatske.

Početkom lipnja 1995. HV i HVO nastavljaju zajedničkim snagama napredovati na Livanjskom polju te izbijaju nadomak Bosanskog Grahova i Glamoča. Hrvatski vojni uspjesi kojima je ugrožen sam grad Knin izazvali su paniku u srpskim redovima. Posebno je teško pobunjenim Srbima pao poraz u zapadnoj Slavoniji, kojim je oslobođena jedna od tri krajiške oblasti – Srpska oblast Zapadna Slavonija. Nakon tog poraza osnovana je komisija sa zadaćom otkrivanja uzroka „pada zapadne Slavonije“, a dotadašnji zapovjednik Srpske vojske Krajine Milan Čeleketić smijenjen je te je na njegovo mjesto doveden provjereni general u Vojsci Jugoslavije Mile Mrkšić. Srpska vojska Krajine ojačana je osnivanjem manevarskoga Korpusa specijalnih jedinica, koji je trebao imati sposobnost brza prebacivanja na bojištima u raznim dijelovima RSK. Sa svrhom jačanja morala i pokazivanje moći Srpske vojske Krajine, organizirana je potkraj lipnja i vojna parada na poligonu u blizini Slunja. Započeli su i intenzivni pregovori o skorašnjem ujedinjenju Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

Genocid u Srebrenici – signal da se Hrvatska osloni na sebe

Nakon što su početkom srpnja bosanski Srbi osvojili zaštićenu zonu Srebrenicu, situacija se dodatno radikalizirala potkraj mjeseca, kada su zajedničke snage bosanskih i krajiških Srba ponovno ozbiljno zaprijetile osvajanjem Bihaća; Hrvatska i svijet bili su zgroženi opasnošću od još jednoga stravičnog zločina poput onoga koji su bosanski Srbi počinili nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici. Genocid koji su srpske snage počinile u Srebrenici bio je svojevrsni katalizator daljnjih događaja. Hrvatska se ponovno uvjerila da je suočena s neprijateljem koji je spreman na nečovječna zvjerstva, a taj je neprijatelj pod okupacijom držao gotovo trećinu njezina teritorija. Nedjelovanjem tijekom zločina koji se danima odvijao u Srebrenici i okolnim mjestima, međunarodna zajednica ponovno je poručila da se Hrvatska treba osloniti na vlastite snage te da se čak i u slučaju najgorih ratnih zločina ne može očekivati konkretna pomoć. Jedan od primjera licemjerstva raznoraznih diplomata te međunarodne zajednice izjava je tadašnjeg mirovnog predstavnika EU Carla Bildta, koji je neposredno nakon početka vojno-redarstvene operacije „Oluja“ osudio operaciju, optužio hrvatske snage za prekomjerno granatiranje civilnog stanovništva i izjavio da bi predsjednik Franjo Tuđman mogao odgovarati za ratne zločine. S druge strane, Bildt je propustio učiniti bilo što kako bi spriječio genocid u Srebrenici, a poslije je opravdavao srpske snage koje su ga počinile. Nakon višegodišnjih mirovnih pregovora koje su pobunjeni Srbi redovito potpisivali, ali nikada i provodili, tijekom kojih je Hrvatska trpjela okupaciju, a Srbi nastavljali sa zločinima na području Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske, bilo je jasno da više nema vremena za čekanje.

Uskoro je, 22. srpnja, u Splitu održan sastanak Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, na kojem je postignut dogovor o vojnoj suradnji. Nakon Splitskoga sporazuma, hrvatske snage do kraja srpnja u operaciji Ljeto 95. ulaze u Glamoč i Bosansko Grahovo, a presječena je i za RSK vrlo važna prometnica Knin–Drvar. Stvoreni su preduvjeti za početak oslobađanja glavnine okupiranoga teritorija Hrvatske. Na pregovorima u Ženevi delegaciji je pobunjenih Srba još jednom ponuđeno političko rješenje mirnom reintegracijom teritorija koje su držali pod okupacijom, uz jamstvo građanske sigurnosti i opće amnestije svima, osim počiniteljima ratnih zločina. Kao i mnogo puta dotad, Knin odbija dogovor o političkom rješenju i Hrvatska kreće u vojnu operaciju kojoj je svrha oslobađanje okupiranoga teritorija.

U svjetlu rasprava o karakteru oslobodilačke operacije „Oluja“, važno je ukazati i na stanje na okupiranom području u razdoblju uoči njezina početka. Tijekom posljednja dva desetljeća Hrvatska je izložena optužbama kojima se oslobađanje teritorija, koji je nekoliko godina prije etnički očišćen, opljačkan i okupiran te na kojem su agresori tijekom rata, ali i nakon dolaska mirovnih snaga (koje su pak trebale provesti demilitarizaciju i zaštititi tamošnje stanovništvo – dovoljno je reći da je za vrijeme mandata UNPROFOR-a na zaštićenom području ubijeno više od 600 osoba, a protjerano je više tisuća Hrvata i ostaloga nesrpskog stanovništva) počinili mnogobrojne zločine, pokušava okarakterizirati kao zločinački pothvat kojem je čelu stajao hrvatski vrh i predsjednik Franjo Tuđman. Te optužbe nemaju nikakvih osnova i često dolaze od osoba koje su imale vrlo problematičnu ulogu u Domovinskom ratu. Sukladno tomu, optužbe su stizale i od predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, koji je, u najmanju ruku, bio pripadnik radikalne desničarske stranke odgovorne za mnoge zločine počinjene u Hrvatskoj. Vučić je zajedno s Vladom Republike Srpske donio odluku o zajedničkom obilježavanju 5. kolovoza kao Dana sjećanja na stradale i prognane Srbe. Možda nekomu u prvi čas to izgleda benigno i nevažno, no ovakvi potezi srpskih vlasti vode u jasno zacrtanom smjeru – usprkos presudama Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, operacija “Oluja“ nastoji se proglasiti zločinačkim pothvatom u kojem je stradalo „više od 200.000 Srba“.

Ovdje treba spomenuti nekoliko isječaka iz dokumenta nastalih u razdoblju neposredno prije „Oluje“, koji svjedoče kako se srpsko stanovništvo itekako pripremalo za rat i podupiralo ratnu opciju (uostalom, više od 60 posto proračuna RSK odlazilo je na potrebe obrane – prethodno je JNA, prije nego što će napustiti okupirana područja Hrvatske sredinom 1992., pobunjene Srbe naoružala velikim količinama oružja i ratne tehnike). Republika Srpska Krajina raspolagala je, dakle, znatnim količinama naoružanja i nastavila je ulagati velika sredstva u daljnje naoružavanje, a pomoć je (u tom razdoblju ponovno pojačana) u materijalnim i vojnim sredstvima, ali i kadrovskim pojačanjima iskusnim časnicima iz bivše JNA, nastavila stizati iz Jugoslavije.

Tako u Izvješću Glavnog štaba SVK upućenom 11. lipnja 1995. Slobodanu Miloševiću, Milanu Martiću i načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću stoji:

„NAŠE SNAGE Težište aktivnosti komandi i jedinica SVK u proteklih 7 dana bilo je na formiranju Korpusa Specijalnih jedinica. U realizaciji te aktivnosti postoje određeni kadrovski i materijalni problemi koji za sada bitno ne utiču na plansko formiranje jedinica. Izvršeno je zaustavljanje i dalji prodor neprijatelja grebenom Dinare i pružena je pomoć VRS u sprečavanju ovlađivanja širim prostorom Grahova (…)

Snage OG ‘PAUK’ uspešno izvode napadna dejstva i uspele su da ovladaju Mehurovića glavicom i grebenom iznad s. Zborište. Sve p/n snaga 5. K uspešno odbijaju. U toku je intenzivna priprema za ‘Vidovdansku smotru Korpusa Specijalnih jedinica’. Izrađen je plan pratećih manifestacija javne prezentacije SVK, posebno Specijalnih jedinica i program smotre sa taktičkom vežbom koja će se održati 28. 6. 1995. god. Obuka mladih vojnika izvodi se po ubrzanom programu. Organi GŠ SVK u toku nedelje izvršili su obilazak i kontrolu borbene obuke radi sticanja uvida u stanje organizacije i njenog izvođenja. Jedinice RV i PVO nalaze se u stanju pune b/g. Izvršeno je pregrupisavanje jedinica pbr PVO sa težištem na PVO šireg rejona a. Udbina i Knina. Dana 09. 06. 1995. god. u 09,30 časova izvršena je neposredna vazduhoplovna vatrena podrška snaga KOV za ovladavanje planinom Dinarom. Učestvovala su četiri aviona (1 IJ-22, 1 H-62 i 2 J-21), i to na objektima Antića glavica i Male Poljanice. Ostvareno je puno iznenađenje. Dva borbena helikoptera HN-45 M dodeljena su 2. KK za protivoklopnu borbu na tenkoprohodnom Grahovsko-Livanjskom pravcu… Na američke helikoptere, koji su učestvovali u akciji spašavanja pilota iz oborenog aviona F16 ispoljeno je dejstvo sa PA raketama S-2M i PAT-20 mm, ali zbog IC mamaca i oklopa helikoptera isti nisu oboreni.

MORAL Mere i aktivnosti koje se preduzimaju na planu stabilizacije i jačanja Srpske Vojske Krajine, veoma pozitivno utiču na moral boraca i stanovništva. U ove mere spadaju pre svega, stabilizacija linija odbrane čime je poraslo poverenje u odbrambene mogućnosti. Ovom poverenju doprinose i borbene akcije izvedene u zadnjih nekoliko dana sa naše strane. Za razliku od dosadašnjih mišljenja, prisustvo i pomoć oficira VJ, tumači se pozitivno, a to saznanje na borce i stanovništvo deluje optimistički. Na moral najnegativnije i nadalje utiče neredovna isplata mesečnih primanja, kao i veoma nizak iznos tih primanja. Sve mere koje preduzima K-dant SVK, prihvataju se sa odobravanjem i osećanjem povećane sigurnosti u mogućnost odbrane teritorije RSK. U pozitivnom smislu se menja i mišljenje o SRJ, imajući u vidu sveukupnu pomoć koja nam stiže, a pre svega mobilisanje i upućivanje u Krajinu borbeno sposobnih lica izbeglih sa ovih područja.

BEZBEDNOST Stanje bezbednosti u SVK i na samoj teritoriji RSK karakterisali su u proteklom periodu događaji vezani za proglašenje opšte mobilizacije na teritoriji Severne Dalmacije i samo izvođenje borbenih dejstava na planini Dinari. Opšta mobilizacija kojom su bili obuhvaćeni svi vojno sposobni stanovnici S. Dalmacije bez izuzetaka i privilegovanih, naišla je na opšte odobravanje kod stanovništva. Ugled SVK i moral kod boraca i ostalih građana je u znatnom porastu.“

Planirana evakuacija

Očito je, dakle, da je srpsko stanovništvo na okupiranome području dobro naoružano, organizirano i spremno na rat s legalnom hrvatskom vojskom, koja se sprema uvesti ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske na čitavom njezinom međunarodno priznatom teritoriju. Nema stoga nikakva govora o nezaštićenom i nenaoružanom stanovništvu koje su hrvatske snage protjerale iz njihovih domova. Do posljednjega časa srpski su čelnici odbijali bilo kakvu pomisao na suživot u „Tuđmanovoj državi“ i s nestankom srpske paradržave na hrvatskom tlu odlučuju se na odlazak. O tome svjedoče i mnogobrojni planovi o evakuaciji stanovništva iz RSK u slučaju akcije hrvatskih snaga, kao i odluka vrha RSK da se nakon početka operacije „Oluja“ narod pokrene u iseljavanje s područja dotadašnje RSK u BiH i zatim dalje u Srbiju (o tome je moguće vidjeti opširniju dokumentaciju objavljenu u Adalbert Rebić, Sve moje izbjeglice te u Davor Marijan, Oluja, Prilog III. Evakuacija stanovništva s okupiranog teritorija Hrvatske prije i tijekom “Oluje”). Uostalom, gotovo isti scenarij dogodio se i nakon operacije „Bljesak“, kada je, paradoksalno, upravo vodstvo RSK tražilo od mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj da omoguće stanovništvu odlazak s oslobođenog područja (operacija „Siguran prolaz“). Posebno je ovdje potrebno naglasiti da su mnogobrojne međunarodne organizacije potvrdile da je operacija „Bljesak“ izvedena maksimalno korektno, a glavni tajnik UN-a Boutros Ghali izvijestio je da su hrvatske vlasti učinile sve kako bi ublažile posljedice vojne operacije na srpsko stanovništvo, pohvalivši visok stupanj profesionalnosti hrvatske policije popraćen dobrom suradnjom hrvatskih vlasti s UNCRO-om. Na zahtjev krajiških vlasti provođena je operacija „Siguran prolaz“, no, usprkos tome, ubrzo su krenule optužbe protiv Hrvatske, koja je optužena da je protjerala srpsko stanovništvo s oslobođenog teritorija (u tome se isticao nekadašnji srpski lider Veljko Džakula). Uostalom, srpsko stanovništvo postupilo je isto i nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja; nakon što je to područje mirnim putem vraćeno u ustavnopravni poredak Hrvatske, bez borbenih sukoba, znatan broj stanovništva bivše RSK iselio se u Srbiju.

Svakako je odlasku srpskoga stanovništva u obama slučajevima doprinijela namjerno potencirana psihoza srpskih političara, kojom se kod stanovništva stvarao strah od „krvoločnih ustaša“ s kojima je nemoguć bilo kakav suživot u istoj državi. No, odgovornost za sve navedeno svode nositelji projekta „Svi Srbi u jednoj državi“, njegovi idejni začetnici, kao i provoditelji na terenu, a nikako hrvatske vlasti ili hrvatski vojnici koji su oslobađali državu od agresora. S jedne strane negiranje genocida koji su srpske snage počinile u BiH, a s druge strane proglašavanje oslobodilačke operacije „Oluja“ zločinom nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj, sigurno ne doprinose miru i stabilnosti na ovim prostorima, a mnogo puta dosad pokazalo se da se građenje budućnosti na lažnim konstrukcijama povijesti uvijek vraća kao bumerang u glavu.

IZVORVijenac, broj 558-560