Hrvatske “ratne razglednice”: vapaj iz razrušenog Zadra

Razglednice su do nedavno bile neizostavan spomenarski simbol ljeta, godišnjih odmora i zabave dok ih u tome nisu zamijenili tehnologija i društvene mreže preko kojih u trenu možemo obavijestiti svijet što se u tom trenutku zbiva s nama i kako nam je tamo gdje trenutno jesmo. Razglednicama bi se javljali susjedima, prijateljima, rođacima s nekoliko uobičajenih rečenica na brzinu napisanih na poleđini („…puno pozdrava s plavog Jadrana“, „šaljemo vam puno morskih/sunčanih pozdrava…“), a nerijetko bi se dogodilo da stignemo kući i prije tog kartončića. Međutim s 1991. godinom razglednice su dobile jednu novu dimenziju i ulogu. Postale su informativna ratna fotografija, širile su znanje o kulturnom i duhovnom bogatstvu Hrvatske i njegovoj pripadnosti Europi, a ujedno su pokušavale javnosti, kroz svoju antiratnu ideju, otvoriti oči o nametnutom ratu i velikosrpskoj politici. Kritički su ukazivale i na slom humanitarnog prava pred nemilosrdnom agresijom, ali i o europskoj i svjetskoj političkoj suzdržanosti prema stvaranju hrvatske države.

Uz ustrojavanje vojno-redarstvene komponente obrane Hrvatske te uz politička nastojanja da se diplomatskim putem ukaže na važnost priznanja Hrvatske i osudu velikosrpske agresije, postojao je još jedan važan čimbenik obrane hrvatske neovisnosti. Obrani domovine priključili su se i hrvatski umjetnici raznih profila – likovni, dramski i filmski umjetnici, književnici te mnogi drugi. Njihov se doprinos očitovao na dva načina. Jedan od njihovih odgovora na agresiju bio je osnivanje Zbora hrvatskih umjetnika u listopadu 1991. (kasnije poznat kao Satnija hrvatskih umjetnika) pod zapovjedništvom književnika Josipa Palade. Pristupnicu je potpisalo gotovo 250 umjetnika i to bez pribrojanih glazbenih umjetnika. Njihova je uloga bila pomaganje civilima i redovnim vojnim postrojbama na terenu širom Hrvatske u vidu psihološko-moralne potpore, ali i u dopremi hrane i opreme. Važno je napomenuti da je bilo umjetnika koji su se priključivali već postojećim hrvatskim postrojbama, kao što su bili npr. glumac Sven Lasta i kazališni redatelj Miroslav Međimorec koji su sudjelovali u obrani Sunje.

Druga vrsta djelovanja umjetnika u ratu sastojala se u upućivanju poziva svjetskoj javnosti da se aktivno uključi u zaustavljanje rata u Hrvatskoj. Činili su to putem svojih djela –plakata, slika, fotografija, pjesama odnosno pisane riječi općenito. I europski intelektualci predvođeni piscem Eugeneom Ionescom zgroženi zbivanjima u Hrvatskoj početkom prosinca 1991. uputili su poziv brojnim europskim političarima da priznaju neovisnost hrvatske države, a hrvatska znanstvenica dr.sc. Greta Pifat-Mrzljak,potaknuta tekstom apela američkog nobelovca Linusa Paulinga, pokrenula je akciju potpisivanja apela za Hrvatsku među laureatima Nobelove nagrade. Tijekom te akcije koja je trajala od rujna 1991. do veljače 1992. svoj glas za Hrvatsku dalo je 127 nobelovca.
U ovom tekstu pozornost je dana razglednicama s ratnim motivima iz Zadra iako je bilo i drugih hrvatskih mjesta koja su se našla na popisu razorenih gradova i sela tijekom Domovinskog rata.

Razglednice sa zadarskim motivima objedinjene su u seriji „Help Croatia!“, izdavača Samostalnog voda umjetnika iz Zadra. Autori fotografija su Arif Ključanin i Željko Karavida, ujedno i pripadnici navedenog voda. Samostalni vod umjetnika Zadar djelovao je neovisno od navedene Umjetničke satnije, kao dio Informativno-psihološke službe u Zapovjedništvu sektora Zadar. Činjenicu da je Hrvatska napadnuta trebalo je prezentirati europskoj i svjetskoj javnosti, što je jasno naznačeno porukama na engleskom jeziku na prednjoj strani i na poleđini razglednica. Vizualno, putem ratnih fotografija uobličenih u format razglednice, došle su do izražaja ne samo antiratne poruke već se pokušalo djelovati informativno i motivacijski. Javnost je bila obaviještena i alarmirana da su napadnuti civili, kulturno-povijesna baština i sakralni objekti. Prema riječima Radovana Ivančevića, vrsnog poznavatelja hrvatske umjetnosti, mnogi su spomenici kulturne baštine u Domovinskom ratu uništeni i prije negoli je europska i svjetska javnost i čula za njih.

Osim moralne podrške, Hrvatskoj je nužno trebala i materijalna pomoć za obnovu razrušenih gradova. Tako je na pojedinim zadarskim razglednicama uz natpis na prednjoj strani „HELP CROATIA!“,na stražnjoj strani uz „HELP REBUILD ZADAR!“ naznačen žiro račun Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zadar. Prema Završnom izvješću o ratnim štetama na spomenicima kulture iz 1999. ukupno su tijekom rata oštećena 2423 spomenika nepokretne kulturne baštine svih kategorija štete. Prema vrstama spomenika kulture, a navedena je sljedeća kategorizacija spomenika: povijesno-memorijalne građevine, civilne, vojno-obrambene, gospodarske, sakralne, groblja i urbana oprema, najviše su oštećeni civilni spomenici (72,6%), a zatim slijede sakralni (20,4%), što zapravo najviše govori o karakteru napadača. Od toga je na području Zadarsko-kninske županije od 276 registriranih nepokretnih spomenika kulture oštećeno njih 110. Još jedan zastrašujući podatak iz Izvješća: u zadarskom zaleđu, točnije, na području Ravnih kotara, srpski je neprijatelj uništio podmetnuvši eksploziv pod njih gotovo sve katoličke crkve i samostane.

Značaj antiratnih poruka na razglednicama

Razglednice su, čini se, bile najmanje korištene kao sredstvo informiranja te su time nepravedno zanemarene kao predmet proučavanja. S obzirom na format, razglednice su mogle prenositi dokumentarnu (slikovnu i pisanu) poruku o ratnim stradanjima ljudi i materijalnih dobara uz minimalni trošak pošiljatelja. Osim upoznavanja s činjenicama o uzrocima rata, pošiljatelj je mogao dati i vlastiti (emotivni) obol zaustavljanju bezumlja šaljući informacije o neposrednom stradanju ili svjedočeći nečijem tuđem. Na primjeru razglednica u izdanju Samostalnog voda umjetnika Zadar može se vidjeti koliki je bio doprinos jednog dijela „ratnih razglednica“ u širenju istine o hrvatskoj stvarnosti 1991./92. U prosincu 1991. tiskali su seriju od 16 razglednica u izdanju od 160 tisuća primjeraka, a prema navodima u knjizi Tomislava Marijana Bilosnića razglednice su imale veliki odjek u zemljama kojima su poslane. U Celju je pak priređena izložba zadarskih razglednica, a odjek su imale i u talijanskoj javnosti pa se navodi primjer novinara Pina Bruna koji je, nakon dobivene razglednice iz Zadra, reagirao sljedećim riječima:“[…] U ovim trenutcima stidim se što sam Europljanin. Kolike smrti, kolika uništenja su se mogla izbjeći pravovremenim priznanjem Hrvatske! 1992. godina mora biti godina nade, godina ponovne izgradnje […].“Razglednice su bile u slobodnoj prodaji u prodavaonicama „Zadranke“ i u distribucijskoj mreži ove trgovinske kuće, a sredstva dobivena prodajom razglednica bila su namijenjena za obnovu grada Zadra (novci su se mogli direktno uplatiti i putem broja žiro-računa Fonda za obnovu grada navedenog na poleđini razglednica). Namjera je bila da građani, umjesto uobičajenih božićnih čestitki, šalju „ratne razglednice“ rodbini, prijateljima, poznanicima… širom svijeta i tako ih informiraju o ratu i strahotama rata koji se događa usred civilizirane Europe.

Može se zaključiti da još uvijek nije u potpunosti proučena važnost i značaj hrvatskih „ratnih razglednica“kao podvrste ratne fotografije i koliko su zapravo ispunile svoj osnovni cilj- upoznavanje svjetske javnosti s hrvatskim Domovinskim ratom. Dobar smjer u istraživanju mogu ponuditi spomenute zadarske razglednice, a općenito tek se trebaju pronaći odgovori na pitanja kolika su bila izdanja serija „ratnih razglednica“, jesu li bile u slobodnoj prodaji ili su bila prigodna izdanja, jesu li se naručivale iz inozemstva i slična pitanja.
Upravo se na njima može vidjeti značaj tadašnje antiratne djelatnosti hrvatskih civilnih udruga i pojedinaca koje su uz vojne obrambene aktivnosti ukazivale na postojanje jedinstva cjelokupnog hrvatskog društva u obrani suverene hrvatske države.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.