Domovinski rat

Uništenje prvog tenka neprijateljske vojske u Domovinskom ratu

unistenitenkjna
Napisao/la Braniteljski

Napadom srpskih ekstremista na hrvatske policajce i ubojstvo dvanaestero njih 2. svibnja 1991. godine, može se u istočnoj Slavoniji proglasiti početkom otvorenog rata srpskih pobunjenika…

Napadom srpskih ekstremista na hrvatske policajce i ubojstvo dvanaestero njih 2. svibnja 1991. godine, može se u istočnoj Slavoniji proglasiti početkom otvorenog rata srpskih pobunjenika, uz zaštitu JNA, s hrvatskim snagama ZNG-a i policije. Srpski pobunjenici počeli su provoditi opsežne pripreme u proljeće 1991. godine za skori napad, uz mentorstvo vlasti iz Srbije.

Naime, predstavnici pobunjenih Srba često su tijekom 1990. i 1991. godine odlazili na konzultacije o budućim akcijama u Beograd, lokalni Srbi su naoružavani od srpskih četničkih formacija te su odlazili na srpski teritorij na ratno-vojne instrukcije.

Ne prepuštajući ništa slučaju, i stanovnici većinsko hrvatskih mjesta se počinju okupljati i organizirati u sklopu Narodne zaštite, organizirajući danonoćne straže i ophodnje po mjestima, formirajući sustav praćenja i dojavljivanja djelovanja JNA te osiguravajući punktove prema pobunjeničkim položajima. Takve organizacije niti Ilok nije bio izuzet. Treba spomenuti da je grad Ilok, kao najistočnije mjesto u Republici Hrvatskoj i naisturenije u obrambenoj liniji prema neprijatelju, vrlo nepovoljno smješten pošto je s tri strane svijeta okružen teritorijem Srbije, dok je jedini pravac i veza sa ostatkom Hrvatske županijska cesta prema Vukovaru.

Pošto su nakon masakra u Borovu Selu dolazile informacije da se sprema napad četnika iz Srbije na Ilok, stožer za obranu je donio odluku o blokiranju grada od strane Bačke Palanke, Neština i Šida. Sljedeći dan deblokiran je promet prema Iloku, no počinju opsežne pripreme o obrani Iloka od srpskih paravojnih formacija. Dana 7. svibnja prilaz mostu koji premošćuje Dunav zauzima s iločke strane JNA, nakon čega su hrvatske snage stavljene na još veću kušnju. Znajući da se bez organiziranog stanovništva i naoružanja krajnji istočni dio Hrvatske neće moći obraniti, ilegalno se nabavlja oružje preko raznoraznih kanala, dok neki mještani Iloka samoinicijativno izrađuju mine i bombe.

Od odreda Narodne zaštite u Iloku je organizirana bojna s tri čete i devet vodova, u Bapskoj i Šaregradu po satnija, dok je u Mohovu organiziran vod, no za ozbiljniju obranu to nije bilo dovoljno. Dana 30. svibnja na Dan državnosti na ekonomiji Principovac, 2 km od Iloka, obavljena je smotra bojne pričuvnog sastava ZNG-a „Nikola Šubić Zrinski“. Principovac je postao stacionarno i obučno mjesto i pripadnicima 1. brigade Zbora narodne garde (“Tigrovi”), čija prva grupa dolazi u pomoć istočnom kraju Hrvatske početkom lipnja 1991. godine.

Zapovjednik te grupe, sastavljene od pripadnika 1. i 2. bojne i jačine jedne satnije, bio je Ivan Grbavac Kobra, dok mu je zamjenik bio Marjan Lozančić. Krajem lipnja prekinute su prometne veze preko Vukovara kod Trpinje i Bršadina tako da je jedina veza ostala preko Tovarnika. Lokalne su srpske snage, kao i u drugim područjima Republike Hrvatske na kojima je bila snažna prisutnost JNA, učestalo provocirale hrvatsko stanovništvo ne bi li se ono odlučilo na napad. Njega su željno očekivale snage JNA kako bi pokrenule napadnu akciju na hrvatske snage, pod izlikom smirivanja situacije i razdvajanja sukobljenih strana.

U nizu incidenata na krajnjem istoku tijekom lipnja i srpnja, dogodio se jedan koji je otkrio prave namjere JNA, u još koliko toliko njenoj prikrivenoj ulozi tijekom 1991. godine. Dana 5. srpnja doći će pojačanje još jedne grupe Tigrova, točnije jedna satnija 3.bojne predvođena Damirom Šimunićem te se smještaju na Principovac. U nju se dobrovoljno uključilo i dvadesetak mještana Iloka. Tri dana nakon dolaska nove grupe Tigrova, jedinice JNA su oko 22.00h s iločke strane mosta „25.maj“ s dvije fosforne granate iz protuavionskog topa, s udaljenosti od 40 m, pogodile i zapalile policijsko službeno vozilo koje se nalazilo na dežurstvu, te usmrtile policajca Gorana Štipka, dok su trojica policajca ranjena, kao i jedna žena u svome dvorištu.

Kako na mostu nije bilo nikakvih zapreka protiv oklopnih vozila, preko njega su u napad su krenula četiri tenka JNA. Na punktu kod mosta nalazile su se i jedinice Tigrova, a njihov zapovjednik Damir Šimunić je za Slobodnu Dalmaciju 1993. približio situaciju tog dana:

„Tri dana prije toga zapovijedio sam da, ako se tenkovi pomaknu prema našoj strani, ne trebaju slušati nikakvu zapovijed, nego ih tuci. Iako smo imali zapovijed da ne ulazimo u sukob s neprijateljskim tenkovima, pa smo je morali prekršiti, jer je druga zapovijed glasila da zaštitimo taj prostor. Kada su pokrenuli tenkove prema nama, morali smo ih gađati.“

Na pogodnom položaju za djelovanje s RPG-om na tenkove JNA nalazio se Zoltan Hadrava s pomoćnikom Marijanom Kneževićem. Po sjećanju Zoltana Hadrave

„… bio je dogovor da uništimo četvrtog, tj. da trećeg propustimo, a da zadnjeg uništimo. Tako je i bilo. Otišao sam do jednog bunkera i odakle sam imao tenk na dovoljnoj udaljenosti od 300 m i ispalio sam minu iz RPG-a… Vidio sam veliki crni gusti dim, koji se izdigao iznad tenka T-55.“

Nakon uništenja tenka, pripadnici JNA iz ostala tri tenka su se razbježala prema mostu vičući drugima: „Bježite, ustaše će nas sve pobiti“, dok je zapovjednik pukovnik Grahovac vikao: „Uništili ste mi i ovo malo vojske što sam uspio skupiti.“ Nakon uništenja prvog neprijateljskog tenka u Domovinskom ratu, JNA je nastavila oružano djelovati po hrvatskim položajima po Principovcu, no bez uspjeha.

Sljedeći dan, 9. srpnja slijedila je odmazda tako što je JNA raketirala bazu pripadnika 3.bojne Tigrova na Principovcu. Prvi napad uslijedio je oko 15.10h, do je drugi izveden oko 15.40h. Mitraljeski napad izvršio je vojni zrakoplov, lovac Galeb na vrlo profesionalan način pošto je vrlo precizno ciljao mjesta gdje su se nalazili gardisti, koristeći prema očevicima specijalne metke koji su probijali i tri uzastopna zida.

Od posljedica napada smrtno je ranjen Predrag Jurčec, a ranjeni su Marinko Vukoja i Zvonko Mikić. Sve ti događaji su dokaz da je JNA imala točne upute za djelovanje na graničnom području želeći izazvati veće incidente kako bi imala pokriće za snažnije vojne napade prema Iloku. Opravdanje napada na policijsko vozilo Policijske uprave Ilok i usmrćivanje jednog policajca, imali su u tome da su prvi započeli hrvatski policajci pucajući na JNA.

Dovoljno je samo usporediti oružje kojim su raspolagale hrvatska policija i JNA i zaključiti koliko je opravdana bila akcija JNA. Naime, hrvatski policajci su automatskim puškama branili položaje, dok je JNA imala na raspolaganju tenkove i topove. Vodstvo JNA nije preuzelo odgovornost za usmrćivanje dvojice pripadnika 1. brigade ZNG-a Tigrova, iako je u slučaju Iloka, jedno od prvih puta prekoračila svoje ovlasti razdvajanja sukobljenih strana i otvoreno bez povoda napala hrvatske branitelje i time stala na stranu pobunjenih Srba.