Domovinski rat Na današnji dan

Ovčara u studenom 1991. godine

Napisao/la Braniteljski

Ulaskom JNA i srpskih paravojnih formacija u centar Vukovara i njegovim padom 18. studenog 1991., kalvarija hrvatskih branitelja nije završena. Hrvatska je vlada s izvanredne sjednice uputila zahtjev Generalštabu JNA da napravi tampon-zonu kako bi se spasilo civilno stanovništvo i omogućilo poduzimanje humanitarnih akcija te zatražila hitna evakuacija stanovnika Vukovara. Sve se trebalo odviti uz prisutnost promatrača Međunarodnog Crvenog križa cestom Vukovar – Bogdanovci – Nuštar – Vinkovci.

Iako su hrvatske snage tog dana prestale sa svim borbenim djelovanjem u Vukovaru, dr. Vesna Bosanac ujutro je izvijestila Europsku misiju da je bolnica opet na udaru topništva. Istovremeno su predstavnici Republike Hrvatske, JNA, Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Liječnika bez granica i Malteškoga križa u Zagrebu postigli “Sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice i organizaciji konvoja za evakuaciju ranjenika i bolesnika iz nje”, i to u skladu s Člankom 15. Četvrte ženevske konvencije, prema kojem bolnicu u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima.

Sporazumom su se Republika Hrvatska i JNA obvezale:

  1. na prestanak vojnih borbenih djelovanja na području vukovarske bolnice i na dogovorenom putu evakuacije,
  2. na osiguranje odgovarajućih vozila s odgovarajućim osobljem, i to za približno 40 teških bolesnika i oko 360 ranjenika,
  3. na priznavanje neutralnosti vukovarske bolnice za vrijeme evakuacije.

Sporazum su potpisali predstavnik Europske promatračke misije J. M. Chenu, predstavnik Vlade RH i ministar zdravstva Andrija Hebrang te predstavnik JNA general Andrija Rašeta.

Djelatnici bolnice počeli su pripremati dokumentaciju za evakuaciju, za svakoga pacijenta posebno, kako bi u svakoj prilici povijest bolesti bila uz njih. Tu su dokumentaciju otuđili pripadnici JNA ujutro 20. studenog. Prije nego što je 19. studenog bolnica proglašena neutralnom i demilitariziranom zonom, iz nje je odvezeno najmanje 266 osoba, ranjenika i bolničkog osoblja (1) u vukovarsku vojarnu smještenu na Sajmištu, odakle su prebacivani jednim dijelom u skladišni prostor Velepromet, a dijelom na Ovčaru, farmu udaljenu 5 km od Vukovara.

Treba napomenuti da je Ovčara kao koncentracijski logor otvorena još početkom listopada 1991. godine, a kroz nju je prošlo od 3000 do 4000 zarobljenika (2). U popodnevnim satima 18. studenog donesena je zapovijed u Komandu 80. motorizirane brigade da se na području Ovčare formira logor za prihvat zarobljenika s područja Mitnice (3). Prvi kontigent od 70 zarobljenika doći će istog popodneva, a uz njih će doći još 100 zarobljenih hrvatskih branitelja. Navedena grupa neće se dugo zadržati na Ovčari jer su već sljedeći dan odvezeni u koncentracijski logor u Srijemsku Mitrovicu.

Nova grupa zarobljenika koja je prebačena na Ovčaru jest skupina iz bolnice. Naime, u toj skupini nalazili su se civili i bolničko osoblje zatečeni u bolnici u vrijeme pada grada. Sporazum o neutralizaciji bolnice garantirao je i njima izlazak u konvoju iz opkoljenog Vukovara na slobodni teritorij Republike Hrvatske. Suprotno tome, u bolnicu su 20. studenog opet ušli pripadnici JNA pod zapovjedništvom majora Veselina Šljivančanina, koji je priopćio bolničkom osoblju da ne vrijede nikakvi Sporazumi, da su na snazi vojni zakoni, te da je dr. Vesna Bosanac smijenjena s dužnosti.

Za to su vrijeme pripadnici JNA kroz sporedni izlaz iz bolnice izveli oko 400 muškaraca – ranjenika, bolničkih djelatnika te drugih civila. Zarobljenici iz vukovarske bolnice na Ovčaru su dovezeni 20. studenog oko 14:30 u koloni od 5 ili 6 autobusa. (4) Preživjeli sudionik Ovčare E.Č. navodi u svjedočenju da su od:

…autobusa do ulaska u hangar bili postrojeni četnici i rezervisti JA u dvored, kroz koji se moralo proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima, puškama te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila… Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar)… Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti. Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JNA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo. (5)

Istog su dana kasno navečer s područja Ovčare povučeni pripadnici 80. motorizirane brigade te su umjesto njih osiguranje nad logorom preuzeli lokalni Srbi uključeni u razne paravojne formacije (četnici, arkanovci, šešeljevci). To je značilo da su hrvatski branitelji ostavljeni na milost domaćim Srbima koji su koristili mnogo okrutnije metode mučenja. Budući da su živjeli u istom gradu s zarobljenim vukovarskim braniteljima, vrlo lako su mogli prepoznati nekog od njih i neutemeljeno prokazati za određene zločine.

Preživjeli očevidac s Ovčare posvjedočio je o strašnim zlostavljanjima četnika:

Ovi strani četnici su pitali: Tko je Albanac? Jedan Kemal Saiti (Albanac) se javio i njega su pretukli do smrti. Jednog Damjana koji je bio zapovjednik na Sajmištu, i njega su pretukli do smrti. Udarali su ih nogama u glavu, kundacima… Od Kemala sam bio udaljen oko 2 m. Vidio sam kako mu krv ide iz ušiju i iz usta… U tom je hangaru bio i Siniša Glavašević. Njega je prozvao jedan oficir i rekao mu: Šta si ti -ustaša…! Njega su prozvali i tukli. Sve od nas su prozivali i svi su dobili svoju „porciju“ u tom hodniku. Njega su samo prepoznali i izdvojili, tada se izgubio. (6)

U noći između 20. i 21. studenog pripadnici srpskih paravojnih formacija izvršili su zločin ubojstva hrvatskih branitelja na farmi Ovčara, kada su iz hangara logora odvedene grupe od desetak osoba do iskopane jame udaljene oko 900 m na putu Ovčara-Grabovo, gdje su streljani i bačeni u masovnu grobnicu. Ubijeno je 266 hrvatskih branitelja – od toga je nađeno i identificirano 211 osoba, dok se 55 još vodi nestalim. Žrtve su uglavnom bile ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. (7) Treba naglasiti da je srpska strana pokušala zanijekati odgovornost za navedeni zločin opravdavajući ga time da su pripadnici JNA u bolnici zatekli zdrave pripadnike Hrvatske vojske te je sukladno tome postojala opasnost od njihovog vojnog djelovanja.

Pokušao se prikriti i čin samog masovnog zločina, što se može vidjeti ubojstvom hrvatskih branitelja u noći kada se može puno lakše sakriti od očiju javnosti. Osim toga, postojala je i zabrana govora o masovnim egzekucijama na Ovčari u redovima srpskih paravojnih formacija, no imajući na umu njihovu slabiju profesionalnost u usporedbi s snagama JNA, ta informacija teško je mogla biti skrivena.

Za zločin masovnog ubojstva na Ovčari, Međunarodni je kazneni sud u Haagu pravomoćno osudio zapovjednika Gardijske motorizirane brigade i Operativne grupe Jug Milu Mrkšića na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a kapetana Miroslava Radića oslobodio svih optužbi. Major Veselin Šljivančanin pravomoćno je osuđen na 10 godina zatvorske kazne, a Slavko Dokmanović tijekom procesa 1998. počinio je samoubojstvo. Okružni sud u Beogradu za zločin na Ovčari pravomoćno je osudio 13 osoba na zatvorske kazne u trajanjima od 2 godine pa sve do 20 godina.

Na mjestu masovne grobnice na Ovčari danas je spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima na tom području, podignuto 1998. godine, a u jednom od hangara koji su služili kao koncentracijski logori, napravljen je spomen dom te muzej koji iz prve ruke prikazuje strahote koje su proživljavali hrvatski branitelji na Ovčari.

 

LITERATURA:

(1) MARIJAN, Davor, Obrana i pad Vukovara, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013., 351.

(2) REHAK, Danijel, Putevima pakla kroz koncentracijske logore 1991. godine…u 21.stoljeće, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb, 2000., 189.

(3) MARIJAN, Davor, Obrana i pad Vukovara, Zagreb, 2013., 351.

(4) REHAK, Danijel, Putevima pakla, Zagreb, 2000., 190.

(5) REHAK, Danijel, Putevima pakla, Zagreb, 2000., 190 – 191.

(6) REHAK, Danijel, Putevima pakla, Zagreb, 2000., 191.

(7)  MARIJAN, Davor, Obrana i pad Vukovara, Zagreb, 2013., 351.

FOTO: Stipe Renić