Domovinski rat

Bitka za vojarne: Blokada i predaja zagrebačkih vojarni

izlazakizmarsalke
Napisao/la Braniteljski

Srećom, grad nije trpio svakodnevna razaranja i oružane sukobe, poput drugih gradova u Hrvatskoj.

Glavni grad Republike Hrvatske, Zagreb, bio je središte V. vojne oblasti JNA koja je obuhvaćala sjeverozapadni dio Hrvatske, te 10. Korpusa. U samom gradu, te njegovoj okolici bilo je smješteno mnogo vojarni, vojnih aerodroma i skladišta oružja, te brojna ratna tehnika. Dolaskom nove hrvatske, demokratske vlasti, Zagreb će postati i jedna od potencijalnih meta za slom nove politike i očuvanja Jugoslavije. Srećom, grad nije trpio svakodnevna razaranja i oružane sukobe, poput drugih gradova u Hrvatskoj.

Maršalka

Vojarna „Maršal Tito“ nalazila se u jugoistočnom dijelu grada, odnosno u naselju Zapruđe. Bila je to najveća vojarna na području Hrvatske. U njoj je stacionirano Zapovjedništvo i oklopno-mehanizirani dijelovi 140. mehanizirane brigade JNA, pontonski bataljun i druge manje jedinice. Zbog svog tenkovskog i raketno-topničkog naoružanja, vojarna je bila cijelo vrijeme prijetnja za grad.

„Kasarna je, naime, posjedovala tenkove T-55 i T-72, haubice i topove, višecjevne bacače raketa, minobacače, protuoklopna sredstva, oklopne transportere, oklopna vozila i drugu vojnu opremu.“

Prve prijetnje vojnog vrha da će izaći sa tenkovima iz vojarne, dogodile su se već u siječnju 1991. U travnju se počinju formirati grupe ljudi u odrede Narodne zaštite kako bi se obranili od moguće agresije. Nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske i Slovenije, motorizirane kolone JNA kreću iz vojarne prema Sloveniji kako bi „spriječile“ tamošnji sukob. Građani 2. srpnja pokušavaju spriječiti izlazak kolone, te je napadaju Molotovljevim koktelima i kamenjem. JNA uzvraća vatrom, te je prilikom toga sukoba ubijen jedan civil (prva žrtva grada Zagreba), te dvojica vojnika JNA. Armijska kolona na kraju je vraćena u vojarnu.

Operacija „Maršalka“ za blokadu vojarne pokrenuta je 14. rujna 1991., iako njeno planiranje traje već dva mjeseca prije. Glavnu ulogu blokade, iskapanja rovova i zaklona, miniranja ograde vojarne, te postavljanja protuoklopnih zapreka na prometnicama oko vojarne i Mostu mladosti, izvršili su pripadnici Narodne zaštite. Tijekom pregovora između oficira i predstavnika Kriznog štaba Zagreba, vojarni su ovisno o rezultatu, više puta isključivane ili uključivane komunalije. Sporazum o evakuaciji postignut je u studenom 1991., a vojarna je 20. prosinca prešla u hrvatske ruke.

Črnomerec

Na području Črnomerca nalazio se armijski kompleks JNA. Glavna vojarna bila je središte Tehničko-školskog centra „General armije Ivan Gošnjak“, a uz nju na području Črnomerca bile su i vojarne „Kumrovec“ i „Ivo Lola Ribar“. Specifičnost ovoga kompleksa bila je što se nalazio u vrlo naseljenom dijelu grada sa brojnim stanovništvom. Iako su hrvatske snage time na određeni način imale olakšani posao, te su mogle motriti na događanja u vojarnama iz obližnjih zgrada i procijeniti raspored snaga, ipak ih nisu smjele napasti.

Zbog blizine industrije lijekova „Plive“, koja je i tijekom blokade radila, prijetila je opasnost od raketiranja iz vojarne „Ivo Lola Ribar“, što bi značilo pravu ekološku katastrofu za grad. Već u siječnju 1991. nakon što je JNA počela prijetiti državnim udarom i hapšenjem predsjednika Franje Tuđmana i njegovih suradnika, organizirala su se dežurstva oko črnomerečkih vojarni. Nakon te krize hrvatske snage povećavaju broj naoružanih ljudi u slučaju izlaska vojske na ulice.

Naredbom o blokadi vojarni 14. rujna pripadnici Narodne zaštite sprječavaju ulaske i izlaske vojnika. Dolazi i do početka pregovora o predaji vojarni koji su vođeni uz prisustvo Europske zajednice, no oficiri, usprkos obećanjima da će predati vojarne, ostaju u njima sve do prosinca. Potpuna blokada nastupila je nakon raketiranja Banskih dvora u noći sa 7. na 8. listopada 1991. Unatoč vrlo napetoj situaciji s obje strane, u listopadu 1991. ipak dolazi do potpisivanja hrvatsko-armijskog sporazuma o mirnoj evakuaciji. Potpisali su ga pukovnik Imra Agotić, s hrvatske, te general Andrija Rašeta s armijske strane. Do evakuacije vojarni dolazi 10. prosinca 1991. JNA odlazi sa ljudstvom, opremom i naoružanjem.

Borongajka

Vojarna „Narodni heroj Dušan Ćorković“ smještena na istoku grada, u naselju Pešćenica, također je bila prilično dobro naoružana pješačkim naoružanjem i borbenom tehnikom. Opasnost za taj dio grada prijetila je od raketiranja industrijske zone koja se nalazila na Žitnjaku, gdje su bila specijalna postrojenja naftne i kemijske industrije. Nakon blokade koja je započela 13. rujna i početnih pokušaja mirnog rješenja situacije s pregovorima, došlo je do negativnog odgovora JNA i razaranja okolnih stambenih objekata, te međusobne razmjene vatre.

U armiji dolazi do dezertiranja ročnika, a jedinice NZ i postrojba „Ban Jelačić“ koja je sudjelovala u blokadi Borongajke, naoružavaju se nakon pada nekih armijskih skladišta u Zagrebu. Nakon napada na Banske dvore, dolazi do sastanka na kojem se planiralo nasilno ući u vojarnu. Ipak, od planova se odustalo zbog najave o raketiranju Toplane u slučaju napada na vojarnu. Isto kad i u Črnomercu, posredstvom Europske zajednice, potpisan je sporazum o propuštanju konvoja iz borongajske vojarne.

Armija je trebala ostaviti samo naoružanje Teritorijalne obrane općina Pešćenice, Maksimira i Dubrave. Nakon potpisanog sporazuma prekinuta je blokada vojarne.

„Prvi konvoj iz vojarne propušten je 12. listopada 1991., a za Bosnu je otišlo gotovo pola vojnika. Drugi armijski konvoj iz vojarne izašao je sedam dana kasnije, 19. listopada, nakon čega je Borongajka ostala prazna.“

Izvor:
Najman, D., Posilović, I., Dujić, M. 2005, Blokade i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj – grad Zagreb, Udruga dragovoljaca Narodne zaštite Domovinskog rata, Zagreb