Heroji Domovinskog rata Izdvojeno Priče ratnika

Zoran Jagec – afrička priča hrvatskog branitelja

Zoran Jagec, hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata koji je smisao i cilj pronašao u humanitarnom radu. Pokreću ga osmijesi djece, a njegovu priču iz Afrike donosimo u nastavku.

Predstavite nam se ukratko, tko ste i čime se bavite?

Zovem se Zoran Jagec, rođen sam u Derventi, 5.10.1965., ali nisam tamo nikada živio, praktički sam cijeli život u Zagrebu. Dragovoljac sam Domovinskog rata od 1991. godine, bio sam pripadnik izviđačkog voda. 1992. godine, nakon priznanja samostalnosti Republike Hrvatske, sam bio do ožujka ili travnja u Gardiji i nakon toga sam se demobilizirao i nastavio raditi. Prošao sam ratišta oko Kupe, Duge Rese, Karlovca, Novske itd. i to je ukratko moj vojni put. Danas je u središtu moje zanimacije humanitarni rad kojim se bavim kroz moju udrugu Class by Class.

Ispričajte nam malo više o udruzi „Class by Class“, čime se ona bavi?

„Class by Class“ je nevladina udruga koja okuplja volontere i donatore kako bi ostvarili projekte obnavljanja razreda i škola u najsiromašnijim krajevima. Udruga pomaže najsiromašnijim sredinama i zajednicama u Africi, djeci koja nemaju priliku za školovanje i koja su u iznimno teškim uvjetima. To je naš primarni orijentir i cilj, doći do djece u zatvorenim sredinama koja ostaju nepismena i u suradnji s lokalnim vlastima napraviti školu, distrikt i zatim naći dva učitelja i započeti proces opismenjavanja djece u zajednici. S tim da je u Tanzaniji pravilo da seljani odaberu nekoga od njih, te ga država pošalje na seminar 3 mjeseca, školuju ga i onda i on postaje učitelj kojega plaćaju seljaci mjesečno, odnosno oni se dogovaraju oko novaca koje daju tom učitelju. Onda ovaj učitelj iz „prave škole“ odnosno „Primary school“ dolazi povremeno. Ali djeca su pod kontrolom i disciplinirana. U sklopu programa postoji vrtić, predškola i prva dva razreda osnovne škole, dok djeca ne odrastu dovoljno da mogu ići sami nekoliko desetaka kilometara kroz „bush“ odnosno taj ruralni krajolik koji nije uvijek sto posto prohodan, do škole. Ali poanta je u stjecanju navike, da se djeca ujutro šalju u školu, a i da se ženama tamo malo olakša, da nisu stalno s djecom. Starija djeca već nešto rade, mlađu pošalju u školu i tako imaju više vremena za sebe, kućanstvo i poljoprivredu ili nešto drugo čime se bave. Ovim sistemom osim što se djecu opismenjuje i daje im se prilika za to, mijenjaju se i navike lokalne zajednice.

Kako ste došli na ideju bavljenja ovim poslom?

Na ideju sam došao na prvom svom putovanju u Afriku, u Kambodži. Tamo sam upoznao jednog, sad već prijatelja koji me odvukao malo van turističkih ruta, na selo, da se upoznam sa životom tamo i to mi se veoma svidjelo. On se bavi humanitarnim radom i pitao me bi li ja predavao engleski. No kako moj engleski nije Bog zna što, razmišljali smo dalje što bih mogao raditi da doprinesem tim zajednicama i tako smo došli na ideju renoviranja škola, farbanje, gletanje itd. Ideja je rasla, dobio sam neke sitne donacije i iduće sezone sam otišao u jedno selo i obnovio školu. Živio sam u tom selu mjesec dana, bilo je svega, bilo je i naporno, ali preživjeli smo i uspjeli sve popraviti, krovište, vrata, prozore… U slijed siromaštva to se sve uništi i raznese. To je bila prva akcija, i kasnije sam na nagovor jednog prijatelja otišao u Tanzaniju kod našeg misionara don Ante Batarela iz Župe Rujewa koji je dolje već 40 godina. U Tanzaniji mi je on bio najveća podrška i pomoć, počeli smo prve godine u Masai selu s kupovinom stolova i klupica, a druge godine već smo uspjeli prikupiti novce i napraviti školu. Škola ima dva velika razreda i solarni sustav. Na školama rade cijelu noć te male žarulje, da se ne bi nešto ukralo, a i kad se vidi tako nešto da svijetli u sred „busha“ možete znati da je tu škola od Class by Class-a. Meni je stalo do toga da ta djeca krenu u školu, da nauče osnove, budu pismena. To im pomaže i kod trgovanja stokom gdje često budu prevareni u gradskim sredinama upravo zbog toga što ne znaju čitati ili pisati, pa prodaju svoju stoku, sve što imaju, ni za što.
Važan je zapravo taj cijeli proces, uključivanje seljana u radove također, utjecaj na lokalnu zajednicu. Lider sela razgovara sa svojim mještanima na početku kako bi im objasnio zašto je uopće potrebna škola i kako bi razbio predrasude kod njih. No uglavnom nema problema, brzo shvate korisnost škole i važnost napretka njihove djece i uključe se u radove i žele pomoći. Sve skupa je jedan dugotrajan proces od 3 mjeseca otprilike. Ako se ne dovrše toaleti npr. ili tako nešto, ako mi zafali taj kraj, oni sami to dovrše i prikupe sredstva. Ove godine sam recimo išao sa 40% sredstava, no rekao sam idem dovršiti radove koliko mogu i ispalo je dobro.

Imate li trenutno u najavi neki novi projekt?

Trenutno imam u najavi projekt za iduću godinu za jedno Masai selo. Ove godine su to bila tri zaseoka možemo reći, Masai, Taturu i Sukuma pleme. Sukuma i Masai su najbrojniji u Tanzaniji i istočnoj Africi. Dakle taj novi projekt se odnosi na jedno selo gdje se nalazi Masai pleme blizu nacionalnog parka. No radove mogu započeti tek iza kišne sezone koja traje nekada i do ožujka, nakon čega se dugo zadržava to močvarno područje, pa treba pričekati dok se isuši da bih uopće mogao dopremiti materijal. To mogu s glavne ceste, neke makadamske, pa onda na odvojku za selo dođu s tim njihovim „vozilima“. Ta vozila sliče na motokultivator, ali su jako dugačka naprijed, oko 3 metra, to sam prvi put vidio u Kambodži. To se koristi u Aziji i Africi, ima iza prikolicu za materijal ili što treba prevesti makadamom ili po „bushu“. Tako da zapravo vrijeme odlaska moram prilagoditi i vremenskim uvjetima, ali u planu je iduće godine u ožujku ili travnju. Nadam se da ću do tada prikupiti i sva potrebna sredstva, neke donacije već imam u najavi, no tek se trebaju realizirati.

Koje iskustvo Vam je ostalo možda najviše u sjećanju ili koje Vam je bilo posebno upečatljivo?

Prošle godine sam, kao što sam već rekao, živio mjesec-dva u tom Masai selu. Bio bih tamo po 4-5 dana u komadu, koliko mi traje kanistar vode, pa bih se vratio kod don Ante da se malo odmorim i rekuperiram i onda opet natrag u selo. Tako da se mogu pohvaliti i time da sam živio tamo. To je zaista jedno divno i zanimljivo iskustvo. Mještani su se pobrinuli za mene, kćerka od lidera je bila „zadužena“ za mene. Tada nije išla u školu, pa je brinula o meni. Npr. iznenadilo me kada sam htio kavu i staviti si stol u hlad malo, ona mi nije dopustila da sam premjestim stol nego je ona to napravila i donijela mi kavu. Preko dana bih uglavnom fotografirao i onda bih prebacio fotografije na tablet i navečer bih napravio malu projekciju kao kino. Svi bi se okupili i tako smo se družili navečer. Zanimljivo mi je bilo što neki mještani imaju i po dvije žene, stariju i mlađu. Djeca ih onda predstavljaju kao „majku“ i „mladu majku“. Spavao sam u kući s djecom i ženama, imao sam svoju sobu sa sklepanim krevetom kao u izviđačima, a vani je ložište gdje se kuha.

Ispričajte nam poneku anegdotu s Vaših putovanja.

Evo sjetio sam se jedne anegdote koja se zove „Zemljo otvori se!“. Prvi put kada smo došli u to selo, seljani su napravili pravi doček, imali su govore, ispekli su kozlića, sve je bilo baš lijepo. I otišli smo u kuću od lidera i tamo je bila jedna djevojčica i dvije žene s malom djecom zavezanim na leđima. Čuo sam bio ime od djevojčice i kako me stalno pogledavala dozvao sam ju par puta imenom koje sam čuo – „Nanjani“. No nije reagirala i nakon nekog vremena su samo otišli. Prijatelj me tad pitao što sam ja to govorio curici i ja sam mu rekao da sam je dozivao samo na igru. Pitao me znam li što sam joj ja govorio i pitao sam ga što i tu je uslijedilo – „Pa govorio si joj majmune, majmune!“. „Nanjani“ znači majmun na swahili jeziku, a curica se zvala Nanjuni. Dakle, Zemljo otvori se! Ispao sam bijeli bahati rasista koji je došao u selo. No nisu mi zamjerili, shvatili su da je bezazlena pogreška. Poslije sam se zaista sprijateljio s tom curicom, pjevao sam joj uspavanke nekad navečer, imam to i snimljeno. I onda nekad dok bih ja pio kavu bi me gledala i upitala „Nanjani, ha?“, nije zaboravila! Ima tih dogodovština i zgodica zaista puno, nezaboravno iskustvo.

Ove godine nisam imao priliku spavati u tim selima, ali vidjet ćemo iduće godine u tom Masai selu. Neću biti cijelo vrijeme kod njega, ali ne ni previše daleko. Tamo idete u krug cijelo vrijeme, zračnom linijom je neka udaljenost možda 6-7km, no vi morate 30-40km napraviti krug, oko rijeke itd. da bi došli do sela. Ali bit ću u tom jednom malom gradiću smješten gdje imaju neke sobe koje su koliko toliko sigurne i od tamo ću kontrolirati radove, nabavu, ići u distrikt razgovarati itd. Makar u tom dijelu me već znaju, pa sve ide lakše i brže, ali uvijek postoje problemi s majstorima, sporim radovima, nedovršavanjima… Iako sam tamo već sve naučio više – manje, navečer i dalje me ne puštaju da sam hodam okolo. Ako trebam ići negdje pozovu nekoga da ma odveze motociklom i ne idem sam. Drukčiji je to svijet, trebalo malo vremena da se prilagodite. Oni su isto dosta nepovjerljivi i kada dođe netko nepoznat neće vam baš odmah prići. I dalje oni koji me ne znaju, kada me vide, znaju stajati po nekoliko metara udaljeni i samo promatrati. Siromaštvo i neimaština stvaraju strah i nepovjerenje kod ljudi. Ali već kada vide da znate nešto njihovog jezika, drukčije vas gledaju, niste više potpuni stranac. Bez obzira na sve poteškoće možda ili prepreke na koje nailazim, definitivno kada vidite tamo tu djecu, te običaje, kulturu, kada doživite to, motivacije nikada ne nedostaje. Tamo ne razmišljate o problemima koje imate ovdje, u potpuno ste drugom svijetu, imate cilj i idete prema njemu, a pokreće vas upravo taj svijet u kojemu ste tamo. U slobodno vrijeme po danu sam uglavnom u kući, jednostavni razgovori se vode, oni pričaju svoje, ja svoje, oni se smiju meni, ja njima, veselo! Jednom prilikom sam im dao da napišu znak za školu na kojemu će pisati Class by Class koji će se staviti na cestu prije skretanja za samu školu. Kada sam došao, znak je bio napravljen, pogledao sam na prvu i rekao super dok mi prijatelj nije rekao da pogledam jer su krivo napisali. Na znaku je pisalo Crass by Crass. U svahili jeziku oni mijenjaju slova R i L, odnosno ako se piše R, čitaju L i obrnuto, pa su napisali po svome. Malo sam se naljutio, ali dobro, popravili su to i sad evo stoji sve kako treba.

Ove godine neću raditi na moru, pa ću imati manje svojih privatnih novaca, ali ću se više posvetiti udruzi, kontaktiranju i pronalasku donacija. Zadnje 3 godine sam radio oko 5 mjeseci u Hrvatskoj, 4 mjeseca u Africi. Dva mjeseca bih radio prezentacije po knjižnicama o projektima koji su se radili kako bi predstavili Udrugu, ali i kako bi se vidjelo gdje donacije odlaze i što mi to zapravo radimo tamo. Sada razmišljam napraviti prezentaciju koja će biti presjek svih dosadašnjih radova.

Spomenuo bih i suradnju s Dinamom, oni su nam čak donirali i dresove. Donirali su nam žute, ali njima u Africi je svejedno koja je boja. I onda u znak zahvale je srednjoškolski nogometni tim ispjevao Dinamovu himnu „Nebo se plavi“. Više navijačkih pjesama su oni tamo naučili. Ispjevali su i „Igraj moja Hrvatska“ i „Srce vatreno“ koje je imalo zaista puno pregleda na internetu. U svakom slučaju se nastavlja suradnja s Dinamom, mislim da su prepoznali naš rad i evo, sad idemo u daljnje dogovore. Imamo podršku i Hrvatskog nogometnog saveza koji nam je također donirao dresove i lopte. Kod udruge Class by Class sam ponosan i na to što su rezultati donacija zaista vidljivi odmah, dakle vi vidite u vrlo kratkom roku gdje je vaš novac otišao, slike i ostalo od projekta., rad je u potpunosti transparentan. Sada moram napraviti udrugu i u Tanzaniji zbog uvođenja njihovih novih zakona. Prve godine sam imao čak i neugodnosti u vezi toga. Došli su u taj moj apartmančić ljudi iz imigracijske i pitali me što radim tu. Odgovorio sam da sam tu turistički i da usput pomažem. Zapeli su oko toga gdje i kako pomažem, na kraju sam morao ići u ured tamo njihov gdje sam bio 3 sata, pisao izvještaje razne itd. Uveli su novi zakon malo prije toga, prema kojem se mora platiti posebna dozvola ukoliko se bavite ikakvim humanitarnim poslom. No meni je to zvučalo kao da usput pomažem prijatelju, pa nisam smatrao da je potrebna posebna dozvola za to. Ali na kraju smo uspjeli sve riješiti sa sretnim ishodom.

Projekti se nastavljaju i dalje i naravno, svaka pomoć je dobrodošla, a o svemu se možete informirati na stranicama udruge Class by Class:

Službena web stranica Class by Class

Facebook stranica Class by Class

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

O autoru

Marijana Dangubic

Rođena 1.9.1992.u Dubrovniku. Magistrica je politologije, smjer nacionalna sigurnost i medjunarodni odnosi. Voli druzenja s prijateljima, čokoladu i putovanja. Od rujna 2018. aktivna članica udruge Rast i novinarka na portalu braniteljski.hr