Zločin u selu Kusonje – 8. rujna 1991. i 1993.

Zločin u Kusonjama pokraj Pakraca jedan je od najkrvavijih i ujedno najpoznatijih zločina koji su počinile paravojne postrojbe pobunjenih Srba u cijelom Domovinskom ratu.

O samom događaju u različitim izvorima pojavljuju se različiti detalji, koji su u jednom dijelu kontradiktorni, međutim sam redoslijed događanja je poznat.

Nakon što su pripadnici specijalne policije odbacili pobunjenike iz Pakraca 19. i 20. kolovoza 1991. godine, obrana grada ostala je na nekolicini domaćih branitelja, pripadnicima Posebne jedinice policije „Omege“ i policajcima iz Policijske akademije u Zagrebu. „Omegama“ 2. rujna u smjenu dolazi „A“ satnija 105. brigade ZNG-a iz Bjelovara koji zauzimaju punkt u Vladikinim dvorima, s kojega brane ulaz u grad pobunjenicima s Gavrinice i Vinograda. Oni su također služili i kao interventna jedinica koja bi po potrebi intervenirala na kriznim područjima tadašnje općine Pakrac te im je u tu svrhu dodijeljen improvizirani oklopnjak TOP-1 (TOP – Tvornica oklopnjaka Prekopakra), kojeg su izradili majstori u Prekopakri.

Postrojbi je 5. ili 6. rujna dojavljeno da će pobunjenici u Kusonjama imati smjenu za vikend i da će zbog toga možda biti moguće izvesti akciju čišćenja barem dijela sela. U subotu, 7. rujna, provezli su se oklopnjakom kroz selo bez ikakvog otpora i vratili u Pakrac. Sljedeći dan ponovno su došli oklopnjakom pred Kusonje. U oklopnjaku je bilo 17 pripadnika „A“ satnije bjelovarske 105. brigade i 2 pripadnika Policijske akademije u Zagrebu, ali također Bjelovarčana. Budući da nisu zamijetili nikakvo kretanje, odlučili su nastaviti dalje. Svoj plan nisu iznijeli zapovjedništvu u Pakracu bojeći se izdaje. U akciju su krenuli oko 07:30 te su oko 09:00 javili u Policijsku postaju (PP) Pakrac da su digli u zrak barikadu na ulazu u selo. Iz PP Pakrac su ih pozivali da se vrate, no oni su odlučili nastaviti dalje te su upali u zasjedu. Zasjeda je postavljena po principu potkove, odnosno pobunjenici su zauzeli položaje uz cestu kroz selo, propustili oklopnjak duboko te na koncu „zatvorili“ izlaz iz sela. Nije poznato je li subotnja izvidnica bila povod pobunjenicima da postave zasjedu ili je i prvotna informacija bila lažna.

Oklopnjak je onesposobljen projektilom iz ručnog bacača pa su se branitelji odlučili skloniti u obližnjoj kući s kućnim brojem 55. Pri ulasku u kuću sukobili su se sa srpskim pobunjenicima, koji su tom prilikom imali šestero poginulih, dok je broj poginulih Bjelovarčana u tom trenutku nemoguće saznati. Prvo su im u pomoć priskočili ostali pripadnici „A“ satnije s kombijem i džipom. Bilo su vrlo slabo naoružani, samo jedan je nosio automatsku pušku, dok su ostali imali karabine M-48 i po 18 metaka, a Ivan Palić išao je bez oružja u nadi da će u borbama zarobiti pušku. Uspjeli su doći na 70-ak metara od opkoljenih suboraca te vidjeti oklopnjak u plamenu. Čim su izašli iz kombija, pogođen je ručnim bacačem, a na njih je otvorena paljba iz pješačkog naoružanja i minobacača. Nenaoružani Ivan Palić odmah je poginuo, dok su petorica njegovih suboraca ranjena. Ostali pripadnici postrojbe zauzeli su položaje po kućama, s obzirom da je izvlačenje bilo nemoguće pod takvom paljbom.

Pobunjenici su na poneseni teškim gubicima koje su nanijeli hrvatskim snagama krenuli prema samom gradu Pakracu te su iz PP Pakrac zatražili od Policijske uprave „Bjelovar“ pomoć specijalnih jedinica. U akciju u Pakracu upućene su „Omege“ koje su bile u Daruvaru i Grubišnom Polju te Specijalna jedinica policije „Ris“ iz Kutine. Već oko 12:30 50-ak „Omega“ uz pomoć domaćih pripadnika MUP-a i ZNG-a stupilo je u borbeni kontakt s pobunjenicima na ulasku u Kusonje. Uz veliku borbu dva puta su uspjeli borbenim oklopnim vozilom (BOV) doći blizu kuće u koju su se sklonili preživjeli Bjelovarčani, međutim oni nisu htjeli ostaviti svoje poginule i ranjene suborce. Borba se vodila cijeli dan, međutim bez uspjeha iako su „Omege“ ispalile čak 160 minobacačkih projektila na Kusonje. Pokušali su vezati što veće snage pobunjenika na sebe te na taj način omogućiti opkoljenim Bjelovarčanima predah te eventualno povlačenje, međutim na koncu su gotovo i oni opkoljeni.

U isto vrijeme, preko Pilane (područje oko Drvno-industrijskog kombinata „Papuk“ u sjevernom dijelu Pakraca) prema zarobljenim Bjelovarčanima pokušala se probiti grupa „Risova“. U Pakrac je došlo 30-ak pripadnika kutinskog i garešničkog voda, 3 pripadnika novljanskog voda i jedan policajac PP Novska, a predvodio ih je zamjenik zapovjednika garešničkog voda Antun Peašinović. Oni su zbog udaljenosti stigli malo poslije „Omega“. Sa zapovjednikom PP Pakrac Josipom Grubišićem dogovoreno je da će se spojiti s „Omegama“ i da će dalje nastaviti zajedno.

Vodiče nisu imali s obzirom da je zapovjednik Peašinović dobro poznavao Pakrac, a i u postrojbi je bio i Ante Propadalo iz Dobrovca kod Lipika. Krenuli su s BOV-om, kamionom TAM-75 s protuzračnim topom 20/1 mm, Ladom Nivom koja je vukla minobacač 120 mm i Bedfordom. Međutim, u blizini tvornice upali su u zasjedu te je na njih otvorena vatra iz istočnog dijela Pakraca, s obronaka Psunja te čak i snajperska vatra iz Prekopakre, za koju su smatrali da je sigurna. Sva četiri vozila pogođena su i tom prilikom ranjena su četvorica „Risova“: Vlado Buić, Branko Ćurić, Ante Šejić i zapovjednik Antun Peašinović. Vozač Zvonko Peterka uspio je oštećenim BOV-om odvesti ranjenike u bolnicu u Pakracu, koja je u to vrijeme još uvijek radila, dok su se ostali „Risovi“ uspjeli izvući do stare željezničke stanice gdje su uspostavili obranu do dolaska domaćih branitelja. U napadu na „Risove“ ponovno je zapaljena pilana, koja je ovaj puta potpuno izgorjela. Iz Pakraca i Bjelovara su u Zagreb slali i zahtjeve za intervencijom Antiterorističke jedinice „Lučko“, međutim to nije bilo moguće jer su oni već bili u drugoj akciji.

S druge strane, „Omege“ su se pokušavale probiti tzv. požeškom cestom sve do poslije ponoći, iako je posljednji radijski kontakt sa zapovjednikom opkoljenih branitelja Miroslavom Černakom bio oko 22:30. Nažalost, zbog tehničke nadmoći pobunjenika, „Omege“ su se povukle i odlučile pokušati sutra ujutro. Osim branitelja zarobljenih u kući broj 55, u Kusonjama je ostala i nekolicina pripadnika „A“ satnije koji su im prvi pohitali u pomoć.

Posljednji su se izvukli pod okriljem noći, izbjegavajući pobunjeničke patrole. Stigli su do nogometnog igrališta „Uroševac“ kod kapelice sv. Josipa, gdje su iznenađujuće naišli na telefon koji je radio. Nazvali su PP Pakrac, međutim tamo im razumljivo nisu povjerovali. Zatim je jedan od njih nazvao kuma u Bjelovar, a ovaj mu je rekao da misle da je i on mrtav. Potom su iz Bjelovara nazvali pripadnike „Omega“ koji su ih izvukli BOV-om. Preko noći „Omegama“ je došlo pojačanje te je sutradan ujutro pokušan još jedan proboj do zarobljenih branitelja. Cijela postrojba „Omega“ i sve raspoložive vojnopolicijske snage u Pakracu krenule su ujutro između 06:00 i 07:00 sati preko Pilane prema Kusonjama (tom prilikom je nastala naslovna fotografija članka koju je snimio Boris Fabijanec). Nažalost, nakon teške borbe najdalje što su stigli bila je sama tvornica „Papuk“. Podršku im je pružala minobacačka bitnica „Omega“, međutim i oni su brzi otkriveni te je tom prilikom ranjen jedan njihov pripadnik.

Opkoljenim Bjelovarčanima više nije bilo spasa. Oko 09:00 sati ujutro pobunjenici su minirali dio kuće i prisilili sedmoricu preživjelih branitelja na predaju, dok su ostali poginuli u borbi. Skinuli su ih, vezali žicom i polijegali na ulicu te je pred oduševljenim mnoštvom započeo krvavi pir. Bacali su im betonske blokove na noge, rezali prste, trojici zarobljenika odsjekli su uši i nos, jednom su iskopali oči, dok je jedan kastriran. Prema navodima jednog svjedoka, sve je kamerom zabilježio Željko Mandić, reporter iz Pakraca, kako ga je opisao svjedok. Tijela pogubljenih branitelja odvežena su do Rakovog potoka, gdje su zakopani u masovnu grobnicu iz koje su ekshumirana u siječnju 1992. godine nakon što su to područje oslobodile hrvatske snage.

Toga dana ubijeno je 20 heroja: pripadnici „A“ satnije Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gađa, Petar Grubeša, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić (koji im je nenaoružan krenuo pomoći), Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara te pripadnici Policijske akademije u Zagrebu Mato Čančar i Anto Ivandić. U pokušaju proboja ranjeno je desetero branitelja, od čega petero pripadnika „A“ satnije, četvero „Risova“ i jedan „Omega“.

Međutim, to nije bio kraj tragičnih događaja kod kuće broj 55. Dvije godine kasnije prilikom komemoracije poginulim braniteljima srpski teroristi postavili su minu. Prilikom eksplozije poginuli su Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Gazivoda, dok je još sedmero ljudi teže, a četvero lakše ranjeno. U isto vrijeme na drugom kraju grada pred svjetskim kamerama otvarala se osnovna škola, koja je obnovljena kroz BBC-jevu emisiju „Challenge Anneka.“

Za zločin u Kusonjama 1991. osuđeni su Luka Krajnović i Veljko Svakidan na 15 godina, a Gojko Damjanović i Željko Ljubičić na 10 godina zatvora, dok za onaj 1993., prema autoru dostupnim presudama, nitko nije odgovarao. O ovom strašnom zločinu u Kusonjama Kristijan Milić snimio je film „Broj 55“. Film je 2014. dobio 8 nagrada na 61. Pulskom filmskom festivalu, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Na taj način je ovaj krvavi zločin u Kusonjama postao poznat široj javnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.