Kada se prisjećamo Vukovara i Ovčare, neizbježno je prisjetiti se i Vukovarske bolnice, mjesta koje je postala simbol otpora, ali i mjesta u kojem su srca kucala najjače. Tijekom tromjesečne opsade grada, ova bolnica zbrinjavala je ranjenike, a njezini požrtvovni doktori, medicinske sestre i ostalo bolničko osoblje radili su danonoćno kako bi pomogli svima onima koji su u bolnici pronašli sklonište ili su bili u životnoj opasnosti.
Usprkos konstantnom, svakodnevnom granatiranju i prekapacitiranosti, ali i nedostatku medicinske opreme te hrane i pića, osoblje Vukovarske bolnice pokazalo je iznimnu humanost, spasilo je živote i učinilo usred rata bolnicu domom punim pažnje.
Početak opsade
Opća županijska bolnica Vukovar, poznata danas kao Vukovarska bolnica, podijeljena je na stari i novi dio. Stari dio bolnice izgrađen je 1857. godine, dok je novi dio bolnice otvoren 1940. godine. Bolnica je djelovala u sklopu Medicinskog centra Vukovar, a proširenjem djelatnosti 1976. godine se otvaraju novi bolnički objekti.
Bolnica postaje glavna lokacija za sve ranjenike na istoku Hrvatske od svibnja 1991. godine, kada pristižu prvi ranjenici iz Borovog sela. Prva granatiranja bolnice počinju 15. kolovoza 1991. godine, a od tada je bolnica pod svakodnevnim udarima od strane aviona koji svakodnevno nadlijeću prostor te bacaju granate i ispaljuju streljiva. Njihov cilj – u potpunosti onemogućiti i razrušiti sve bolničke objekte koji bi potencijalno pružili pomoć ranjenicima, civilima i braniteljima.
Granatiranja otežavaju posao medicinskih sestara i doktora, jer ciljano udaraju u ulaze u podrume, gdje su bili smješteni ranjenici i starije osobe. Procjenjuje se kako je Vukovarska bolnica dnevno bila granatirana do stotinjak puta. Tim udarima urušavaju se dijelovi bolnice te ubijaju osobe koje su tamo potražile zaklon ili leže u krevetima. Uništena su gornja četiri kata bolnice, te se tako kapacitet bolnice sveo na prizemlje, podrum i atomsko sklonište. Za tadašnje vijesti HRT-a, vukovarski doktori su izjavili kako su svakog dana primili između 20 i 60 novih ranjenika, no s obzirom na limitirani kapacitet i na nedostatak medicinske opreme, njihov posao je znatno otežan u zbrinjavanju ranjenika.
Uvjeti u vukovarskoj bolnici
Uvjeti su postali gotovo pa nemogući – tadašnji vukovarski doktori usporedili su ih sa uvjetima poljske bolnice. Nedostatak lijekova i krvi usporilo je procese liječenja ranjenika, no zahvaljujući dobrovoljnim darivateljima krvi doktori su uspijevali održavati operacije za najhitnije slučajeve, no situaciji ne pomaže konstantno granatiranje.
Najsigurniji dijelovi bolnice bili su atomsko sklonište te hodnik koji je povezivao stari i novi dio bolnice, no uskoro se i on napunio ranjenicima i bolesnicima u krevetima.
Ventilacije u ovim najsigurnijim i preostalim dijelovima bolnice nije bilo. U zraku se mogao osjetiti smrad sasušene krvi, mesa, ljudskih tijela. Struje i vode nije bilo – bolnica je radila na agregatima koliko je išlo. Oko pola litre vode dnevno izdvajano je po osobi kako bi se okrijepili i održavali osobnu higijenu. Voda se donosila u kantama iz bunara i destilirala improviziranom opremom, a prikupljala se i kišnica. Od rujna 1991. počela je oskuda hranom. Kuhinja je također djelovala iz podruma. Pod kraj okupacije, svi su dobivali komad kruha veličine šake i vode, kako bi se barem malo okrijepili i poživjeli. Vjerovali su da će netko uskoro doći i spasiti ih.
Medicinsko osoblje vukovarske bolnice
Početkom sukoba hrvatske policije i JNA, veliki dio osoblja bolnice otišao je u izbjeglištvo ili je prešao na stranu JNA. Bolnica je 1991. ostala na 1/3 kapaciteta, što je podrazumijevalo oko 300-injak ljudi, među kojima je samo 30-ak bilo liječnika.
Tadašnja ravnateljica bolnice bila je Vesna Bosanac koja je stručno, korektno i požrtvovno radila na zaštiti i spašavanju ranjenika zajedno s osobljem bolnice. 25. kolovoza naredila je evakuaciju pacijenata i osoblja u podrumske prostorije, a tom odlukom spasila je mnoge živote. Bosanac je aktivno održavala komunikaciju s promatračkom skupinom te je konstantno vršila apele za spašavanjem i ekstrakcijom ranjenika.
U tri mjeseca opsade Vukovara, ukupno 12 zaposlenika bolnice je poginulo, 20 ih je ubijeno na Ovčari, a za 4 se i dalje traga. Prema podatcima iz monografije o Vukovaru koja je objavljena 2008. godine, ovo su podatci o stradalom, ubijenom i nestalom medicinskom osoblju:
- 12 identificiranih poginulih zaposlenika tijekom opsade: Vlasta Aleksander, Karlo Crk, Dušica Jeremić, Ljubica Kojić, Goran Krznarić, Nevenka Matić, Zdenka Miličević, Ljubica Obradović, Ivan Raguž, Marica Stanek, Blanka Stefanjuk i Rudolf Terek.[6]
- 20 zaposlenika ubijenih na Ovčari: Jozo Adžaga, Ilija Asađanin, Ivan Banrauch, Tomislav Bosanac, Ivan Buovac, Dragan Gavrić, Zlatko Jarabek, Đuro Knežić, Zlatko Krajnović, Tomislav Mihović, Tomislav Papp, Tomo Pravdić, Stjepan Šarik, Đuro Šrenk, Zvonko Varenica, Goran Vidoš, Mato Vlaho, Miroslav Vlaho, Josip Zeljko i Mihajlo Zera.[6]
- 4 zatočena zaposlenika tijekom okupacije grada čija je sudbina nepoznata: Ivan Baranjek, Marko Mandić, Ivan Božak i Zvonko Vulić
Pokušaji spašavanja ranjenika i mučni kraj
11. listopada 1991. konvoj Crvenog križa zaustavljen je od strane JNA ispred grada. Taj konvoj bio je poslan kako bi izvukao ranjenike i prebacio ih u funkcionalne i opremljene bolnice. Deset dana kasnije drugi konvoj uspijeva se probiti kroz JNA barikade i izvlači na sigurno 102 ranjenika.
Do 18. studenog 1991. vukovarska bolnica tretirala je preko 4.000 ranjenika. Kirurški je bilo tretirano između 2.500 i 2.900 ljudi, a tijekom opsade rođeno je čak 16 djece.
19. studenog JNA ulazi u prostorije vukovarske bolnice. U tom trenu, bolnica zbrinjava oko 420 ranjenika i bolesnih osoba. Provodi se „selekcija ranjenika“, te ih se autobusima otprema u prostorije Veleprometa i vojarni. Nekima se zauvijek gubi trag. Danas, za 66 osobe se i dalje ne zna gdje su završili. Na Ovčari je ekshumirano 200 tijela, od kojih su identificirana 193. Od tih 193, potvrđeno je kako je 97 bilo pacijentima vukovarske bolnice.
I posljednji se pamte
Iako se prvi pamte, mogli bismo reći da se i posljednji pamte, jer upravo u vukovarskoj bolnici su posljednji put živima viđene dvije osobe koje su nas nadahnule i povezale s ratom u 90-ima, koje su svojim prisustvom direktno posvjedočili o mukama i patnjama tadašnjih ljudi, koji su svojom nesebičnošću postavili nova značenja riječi heroj.
Posljednje javljanje i izvještaj iz vukovarske bolnice 18.11.1991. godine poslao je Siniša Glavašević. Glas Vukovara, na radio Vukovaru bio je urednik i ratni izvjestitelj, a u bolnici je završio tako što je ranjen krhotinom granate 4. studenog 1991. na putu prema bolnici gdje je želio prikupiti podatke za radijsko izvještavanje. Odveden je zajedno sa ostalim ranjenicima iz bolnice te mu se tada gubi trag. 1997. godine njegovi ostatci identificirani su u masovnoj grobnici na Ovčari. Ovo je posljednji izvještaj Siniše Glavaševića:
„Nema razloga za čekanje sa evakuacijom jer su u Vukovaru ostali samo civili u skloništima. Za kroniku dana javlja se Siniša Glavašević. Maratonski pregovori koji su počeli od jučer, imali svoje uspone i padove, na radost 15.000 preživjelih odraslih osoba i 2.000 djece polako ulaze u svoju završnicu. Europska mirovna misija nije ušla u grad, iako se to očekivalo. Ali, sudeći po posljednjim telefonskim razgovorima sa gospodom Budišom, postoje realne mogućnosti da evakuacija počne još sutra. No, ne treba zaboraviti i na ranije pokušaje realizacije nekih dogovora koji su nužno bili kompliciraniji. Svi stoga sa strepnjom očekuju daljnji razvoj događaja i nadaju se da će uskoro vidjeti konvoj.
Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja. Miris paljevine. Pod nogama se osjete ostatci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina. Istovremeno liječnici u vukovarskoj bolnici bore se sa mnogim nedaćama. Od velikog broja ranjenika, od kojih je 300 težih i 400 nešto pokretnijih, mnogih civila koji su ovdje našli utočište do strašnih rana kakva je snašla 5,5-mjesečnu bebu, koju je danas u poslijepodnevnim satima operirao doktor Tomislav Vlahović. Od ostataka granate u tom djetetu je veoma stradalo bedro i natkoljenica. Slično se dogodilo i 4,5-godišnjoj djevojčici kojoj je granata smrskala rane. Još nedavno smo javljali o stradanju jedne buduće majke i njenog nerođenog djeteta.
Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti. Plinska gangrena, svi se ovdje nadaju, neće više nikada carovati medicinom. A ovoga trenutka, evo, dobijam podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u 10.00 sati, imat će kapacitet 500 pacijenata. Ići će relacijom Vukovarska bolnica – Priljevo – Lužac – Bogdanovci – Marinci – Zidine – Nuštar. U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će također biti uspostavljen kontakt gdje ima negdje oko 200 ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima. Nadajmo se da je mukama po Vukovaru kraj.“
Jean-Michel Nicolier francuski je dragovoljac Domovinskog rata. U bolnici je završio tako što je ranjen 9. studenog na vukovarskom Sajmištu. Odveden je zajedno s ostalim ranjenicima gdje mu se gubi trag. Kasnije su preživjeli zarobljenici ispričali kako su Nicoliera, zajedno s Glavaševićem, tukli, a nakon toga su ga upucali metkom. Njegovi posmrtni ostatci i dalje nisu pronađeni. Njegove riječi nekoliko sati prije odvođenja iz bolnice zabilježene su kamerom.
Reporter: “Zašto ste odlučili doći?”
Nicolier: “Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu.”
Reporter: “Zašto kao dragovoljac?”
Nicolier: “Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu.”
Reporter: “Što za vas zapravo simbolizira Vukovar?”
Nicolier: “Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”
FOTO: HRT i OB Vukovar
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
