Dobro je znati Domovinski rat

Veljko Džakula nakon operacije „Bljesak“ – optužbe protiv hrvatskih vlasti

Tijekom 1994. godine tekao je takozvani „posljednji pokušaj“ mirne reintegracije okupiranih područja. „Posljednji pokušaj“ trebalo je provesti mjerama jačanja povjerenja između Zagreba i pobunjenih Srba, postupnim „otvaranjem“ Republike Srpske Krajine hrvatskim vlastima kroz gospodarsku suradnju i infrastrukturno povezivanje te, u konačnici, političkim dogovorom između Zagreba i Knina. Nasuprot ranijim godinama, tijekom 1994. godine vrh Republike Srpske Krajine, predvođen premijerom Borislavom Mikelićem, bio je spremniji za pregovore s hrvatskim vlastima nego prijašnje vodeće političke grupacije pobunjenih Srba. Međutim, pregovori su Kninu trebali poslužiti za daljnje ustrojavanje Republike Srpske Krajine i jačanje njezine međunarodne pozicije, dok kompromisi, koji bi u konačnici mogli dovesti do političkog rješenja mirnom reintegracijom okupiranog područja u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske, za Knin nisu dolazili u obzir.

Usprkos nadama hrvatskog vrha za mirno rješenje, pobunjeni Srbi, kako u Kninu, tako i u zapadnoj Slavoniji, odlučili su se za ratnu opciju. Tijekom proljeća 1995. godine sve su češće bile oružane provokacije i incidenti, koji su otežavali promet autocestom Zagreb-Lipovac (Beograd), koja je u prosincu 1994. godine, dogovorom hrvatskih vlasti s pobunjenim Srbima puštena u promet. Promet autocestom trebao je doprinijeti normalizaciji odnosa između okupiranih i slobodnih područja te omogućiti bolje prometno povezivanje rascjepkanih i dijelom izoliranih područja Republike Hrvatske. Sve je to trebalo, nakon nekoliko godina ratnog stanja, pokazati određen napredak u rješavanju pitanja okupiranih područja i ujedno pružiti nadu mnoštvu izbjeglih i raseljenih osoba za skorašnji povratak njihovim domovima. Međutim, tijekom 1995. godine topile su se nade u mirnu reintegraciju. Opredjeljenje za vojnu opciju potvrdio je i govor predsjednika RSK Milana Martića u zapadnoj Slavoniji samo nekoliko dana prije početka operacije „Bljesak“. Martić je, kao i mnogo puta dotad, odbacio mogućnost mirnog rješenja koje bi podrazumijevalo suživot s Hrvatima i vraćanje u „Tuđmanovu državu“, nagovijestivši čak mogućnost daljnjih vojnih osvajanja i proširenja područja pod srpskom kontrolom.

Nakon jednog od mnogih incidenata, no ovaj put u težem obliku, hrvatske vlasti odlučile su krenuti u operaciju oslobađanja okupiranog teritorija zapadne Slavonije. Niz ubojstava, najprije osobe srpske nacionalnosti na slobodnom dijelu zapadne Slavonije, nakon kojeg su uslijedila ubojstva nekoliko Hrvata na dijelu autoceste Zagreb-Lipovac (Beograd) koja je prolazila kroz okupirano područje zapadne Slavonije, te zatim zatvaranje autoceste, rezultirali su odlukom hrvatskog vrha na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom o početku oslobodilačke operacije „Bljesak“.

Zapadna Slavonija oslobođena je u manje od dva dana. Iako borbe još nisu završile i hrvatske snage nisu u potpunosti zadobile kontrolu nad okupiranim teritorijem (pod srpskom kontrolom nalazio se još malen dio područja kod Pakraca), predsjednik Tuđman je u popodnevnim je satima 2. svibnja objavio da je završena akcija hrvatskih redarstvenih snaga i postrojbi Hrvatske vojske s ciljem otvaranja autoceste i željezničke pruge na dotad okupiranom području zapadne Slavonije. Sljedećeg dana, 3. svibnja, uz posredstvo posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Yasushija Akashija, u Kninu je sklopljen usmeni sporazum o prekidu neprijateljstava, prema kojem su borbe trebale prestati do 16:00 istoga dana. Civilima i vojnicima koji žele napustiti zapadnu Slavoniju trebalo je to omogućiti, uz nadzor pripadnika UN-a, UNHCR-a i Crvenog križa, pravcem Pakrac-Okučani-Dubovac-Stara Gradiška. Vojnici su pritom mogli ponijeti samo osobno naoružanje, dok je ostalo trebalo biti predano snagama UNPROFOR-a.

Dokumenti pobunjenih Srba svjedoče da je komandant Srpske vojske Krajine Milan Čeleketić doista istog dana zapovjedio jedinicama SVK prestanak svih borbenih djelovanja. Usprkos tome, borbe su se nastavile i posljednja veća grupa pripadnika 18. korpusa SVK predala je oružje u predvečerje 4. svibnja 1995. (pojedine rasute vojne grupacije nastavile su gerilsko ratovanje po šumama Psunja i Papuka). U žestokim borbama tijekom operacije „Bljesak“ poginula su 42 hrvatska vojnika i policajca, 162 su ranjena, a procjenjuje se da je sa srpske strane poginulo između 350 i 450 osoba, dok ih je ranjeno između 1.000 i 1.200.

Nakon završetka vojnih operacija, kontrolu nad oslobođenim teritorijem postepeno preuzima hrvatska policija. Prema svjedočanstvu načelnika policijske postaje u Pakracu Nikole Ivkaneca, policija se na oslobođenom teritoriju posebno angažirala u održavanju javnog reda i mira i sprječavanju kaznenih djela „iz niskih pobuda osvete i mržnje“ te zaštiti imovine. Tijekom uspostave hrvatske vlasti na pakračkom području nije se dogodio niti jedan slučaj krvnog delikta, miniranja ili paleža kuća. Napore pakračke policije u osiguravanju mirne uspostave vlasti na oslobođenom području prepoznala je i međunarodna zajednica, što potvrđuju i ocjene brojnih međunarodnih, vladinih i nevladinih organizacija, zbog čega je načelnik pakračke policije Nikola Ivkanec 1998. primio godišnju nagradu HHO-a „Miko Tripalo“ za ljudska prava, a nominiran je i za nagradu za razvoj demokracije i civilnog društva koju zajednički dodjeljuju SAD i Europska unija.

Pozitivnu ocjenu o ponašanju hrvatskih vlasti i policije u zapadnoj Slavoniji iznio je i glavni tajnik UN-a Boutros Ghali početkom lipnja 1995., ustvrdivši da je UNCRO (zamijenio je UNPROFOR u proljeće 1995.) zabilježio slučajeve kršenja ljudskih prava, no kako se ne radi o sustavnom planu hrvatskih vlasti. Ghali je naveo da hrvatske vlasti čine sve kako bi ublažile posljedice vojne operacije na srpsko stanovništvo, pohvalivši visok stupanj profesionalnosti hrvatske policije, koji je popraćen dobrom suradnjom hrvatskih vlasti s UNCRO-om.

Može se stoga zaključiti da je Hrvatska operacijom „Bljesak“ pokazala visok stupanj profesionalnosti svoje vojske i policije, koje su najvećim dijelom uspjele izbjeći osvetničko ponašanje nad poraženom srpskom vojskom te zatim u kratkom roku uspostaviti hrvatsku vlast na oslobođenim dijelovima zapadne Slavonije. Jedan od razloga svakako je bio i oprez zbog mogućih osuda međunarodne zajednice, posebice kroz instituciju Vijeća sigurnosti UN-a, koja je inzistirala na političkom, a ne vojnom rješavanju krize u Hrvatskoj.

Usprkos tome, pojavile su se i pojedine negativne ocjene kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Dio optužbi koje su iznesene vrlo brzo pokazale su se neutemeljenima (primjerice izvješće podtajnika UN-a Chinmaya Garekhana koje je Hrvatsku optužilo da se u zapadnoj Slavoniji provodi „pljačka velikih razmjera“, koje je nekoliko dana kasnije demantirao i sam glavni tajnik UN-a Yasuhi Akashi).

No, mnogo su snažnije optužbe stizale iz same Hrvatske, a ovdje bih posebno istaknula optužbe koje su stizale od jednog od dotadašnjih srpskih lidera na okupiranom dijelu zapadne Slavonije (a svojevremeno i u RSK), Veljka Džakule. Naime, srpska pobuna 1990. godine i rat koji je uslijedio, iznjedrili su dotadašnjeg inženjera u pakračkoj šumariji u jednog od vodećih ljudi srpske paradržave u Hrvatskoj. Njegov uspon započeo je dolaskom na čelo pakračkog ogranka SDS-a u lipnju 1990., zatim na mjesto potpredsjednika (a ubrzo i predsjednika) Regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju i Baranju, krovno tijelo zapadnoslavonskog SDS-a koje je obuhvaćalo općinske ogranke stranke na području planiranom za buduću SAO Zapadnu Slavoniju. Kada je ona konačno i osnovana, Veljko Džakula imenovan je predsjednikom njezine Vlade. U prosincu 1991., pobunjeni Srbi proglasili su na okupiranom teritoriju Republiku Srpsku Krajinu, u čiji je sastav ušla i SAO Zapadna Slavonija – Veljko Džakula postaje potpredsjednikom Vlade novoosnovane države te ujedno i obnaša dužnost ministra privrede RSK. Džakula istovremeno ostaje prvim čovjekom na okupiranom području zapadne Slavonije, koja je prema teritorijalnom ustroju RSK bila jedna od njezine tri oblasti. Naravno da je svaka oblast morala imati i oblasno vijeće (koje je predvodio njegov predsjednik) ali i oblasnu skupštinu; političkih apetita dojučerašnjih inspektora, skladištara i inženjera šumarstva bilo je mnogo u RSK. Nije naodmet pripomenuti da ovako nabujalu državnu upravu RSK, u kojoj privreda gotovo da i nije funkcionirala (izuzmemo li  krijumčarenje, kafiće i slično te usprkos izdašnim sredstvima koja su u razvoj privrede ulagale razne međunarodne organizacije), bez izdašne pomoći iz SRJ nikako nije mogla financirati.

Karijera Veljka Džakula imala je svojih uspona i padova tijekom postojanja RSK (od potpredsjednika Vlade pao je u nemilost krajinskog vrha i proglašen izdajnikom, no 1995. godine ponovno je obnašao funkcije u zapadnoj Slavoniji).  Tijekom i nakon „Bljeska“, Džakula je nastupio kao glavni pregovarač poražene srpske strane u zapadnoj Slavoniji, a hrvatskim vlastima predao se 4. svibnja zajedno s komandantom 51. pješačke brigade SVK Stevanom Harambašićem i okruženim srpskim snagama na pakračkom području. Dan nakon uhićenja i ispitivanja pušten je na slobodu, uz obrazloženje da nema dokaza na temelju kojih bi se mogao kazneno goniti, a ubrzo je i službeno obustavljena istraga protiv njega.

Nakon završetka operacije oslobađanja zapadne Slavonije, Veljko Džakula je u nizu  medijskih istupa iznio teške optužbe o djelovanju hrvatskih snaga tijekom „Bljeska“, kao i namjerama hrvatskog vrha prilikom pokretanja i provođenja operacije. Džakula je neposredno nakon „Bljeska“ u brojnim hrvatskim medijima Hrvatsku optužio za napad na područje zapadne Slavonije, u kojem je, prema njegovim riječima, zapravo u tijeku bila postepena mirna reintegracija u sastav teritorija Republike Hrvatske, a „strah i nepovjerenje su se pomalo topili“, ustvrdivši da je zapadna Slavonija, „svjesna i svog geografskog položaja i 30 posto miješanih brakova“, pokazivala najviše interesa za pregovore i dogovor. Stoga je Džakula Hrvatsku optužio da je operacijom „Bljesak“ provela „nasilnu reintegraciju“ zapadne Slavonije, preko koje „svijet prešutno prelazi“, ustvrdivši da Hrvatska nije imala opravdanje za oslobađanje zapadne Slavonije jer kako „nitko na svijetu ne može uzeti takav incident (na autocesti op. a.) kao opravdanje za ono što se dogodilo u zapadnoj Slavoniji“. No, Džakula, koji je živio i sudjelovao u vlasti na okupiranom području zapadne Slavonije uoči „Bljeska“, najbolje zna da se rezultatima normalizacije odnosa kao i daljnjoj provedbi Gospodarskog sporazuma protivilo i stanovništvo i lokalne vlasti na tome području, smatrajući da prometno povezivanje sa slobodnim hrvatskim teritorijem nije u interesu Krajine jer vodi u njezinu integraciju u sastav Republike Hrvatske (što su uostalom hrvatske vlasti i željele postići).

Džakula je također u medijima hrvatsku stranu optužio za „dugotrajno granatiranje“ srpskog stanovništva koje se nakon operacije „Bljesak“ našlo u okruženju na pakračkom području, tvrdeći da srpska strana na to nije odgovarala vatrom, no neistinitost ovih tvrdnji potvrđuju mnogobrojni izvještaji o granatiranju Pakraca i Lipika tijekom operacije „Bljesak“. Nakon oslobađanja zapadne Slavonije, Džakula je negirao svoju ulogu u organiziranju srpske pobune u zapadnoj Slavoniji, a za koju je optužio „negativnu politiku“ hrvatskog predsjednika Tuđmana, „kod koje očito nije bilo dobrih namjera“.

Optužbe protiv hrvatskih vlasti, osim što su bile neutemeljene, nisu bile slučajne niti beznačajne. Naime, ubrzo se pokazalo da su se čelnici zapadnoslavonskih Srba nadali da će oslobođeno područje uspjeti vratiti pod zaštitu UN-a, čime bi se uspjeh hrvatskih snaga u operaciji „Bljesak“ u potpunosti poništio, a na oslobođenom području ponovno ne bi bila uspostavljena hrvatska vlast.

U osnovi su dakle čelnici zapadnoslavonskih Srba odugovlačili s predajom hrvatskim snagama, nadajući se odluci međunarodne zajednice o ponovnoj uspostavi mandata UNCRO-a u zapadnoj Slavoniji ili proglašenju ovog područja zaštićenom zonom. Doista, tijekom pregovora koji su se održali u Pakracu 4. svibnja, Džakula je od hrvatske strane tražio najmanje tjedan dana za organizaciju povlačenja srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije, zahtijevajući također da snage UNCRO-a zaposjednu kontrolne točke koje su napustili početkom oružanih sukoba u zapadnoj Slavoniji. Promatrači Europske zajednice izvijestili su jednog od hrvatskih pregovarača na sastanku u Pakracu kako smatraju da Džakula nastoji, uz pomoć UN-a, osigurati da oslobođeno područje dobije status zaštićenog područja iz kojeg bi se morale povući postrojbe hrvatske vojske i policije.

Slično je djelovala i Srpska pravoslavna crkva. Naime, nekoliko dana nakon početka borbi u zapadnoj Slavoniji, patrijarh Pavle izvijestio je Svjetski savez crkava i poglavare svih svjetskih crkava o „masakru od strane ustaša u pakračkom okruženju i drugim mjestima Zapadne Slavonije“ te velikom broju ubijenih Srba, a s ciljem „da se cijela Zapadna Slavonija uzme u zaštitu i spriječi totalni genocid srpskog naroda na ovom području“.

Čelnici krajinskih Srba pokušali su na ovaj način „sanirati“ štetu nastalu vojničkim porazom u zapadnoj Slavoniji, nadajući se da će se pritiskom i intervencijom međunarodnih čimbenika uspostaviti „status quo“ te za zapadnoslavonsko područje ponovno osigurati uvjete koji su bili utvrđeni Vanceovim planom, čime bi se poništio uspjeh hrvatske vojske i policije u oslobađanju zapadne Slavonije. Činjenica je da krajinske vlasti, uključujući i Veljka Džakulu kao čelnika zapadnoslavonske oblasti i potpredsjednika Vlade RSK do siječnja 1993., nikada nisu implementirale odrednice Vanecova plana na području pod svojom kontrolom, te su se nadale da će se ponovnom uspostavom „zaštićene zone“ na području zapadne Slavonije nastaviti vladati na tome području.

Optužbe protiv hrvatske vojske i policije kao i hrvatskih vlasti očito su stoga trebale poslužiti ostvarivanju ovoga cilja. Srećom, zapadna Slavonija nije vraćena pod zaštitu snaga UN-a, čime bi uspjeh hrvatskih snaga u operaciji „Bljesak“ bio u potpunosti poništen. Oslobođeno područje vraćeno je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, a ubrzo je uslijedila još jedna blistava operacija kojom je oslobođena većina preostalog okupiranog hrvatskog teritorija, uključujući i glavni grad srpske paradržave, hrvatski grad Knin.

IZVOR: Vijenac, broj 553