Važnost obrane i žrtve Saborskog II. dio – ŽRTVA SABORSKOG

U središtu tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu bili su zločini na Ovčari, u Vukovaru, Saborskom i Škabrnji. Hrvatski pravni tim dokazivao je genocid na primjerima Veleprometa i Ovčare te Škabrnje i Saborskog, „izbrisanima s lica zemlje“ u napadu JNA, srpske paravojske i milicije tzv. Krajine u studenome 1991. Među žrtvama na području Saborskog, pravni tim je istaknuo 80-godišnju staricu, živu zakopanu u ruševinama svoje kuće i 80-godišnjaka, koji je prerezanog vrata obješen o stablo.

ICJ je 3. 2. 2015. objavio presudu kojom je odbio tužbu RH, pri čemu je 15 sudaca glasalo za odbijanje, dok su 2 suca glasala protiv, tj. smatrala da je dokazan genocid nad Hrvatima. Sud je utvrdio da je ubijanje članova grupe kao fizički element genocida počinjen, između ostalih mjesta, i u Saborskom. No, iako je Sud utvrdio da je postojao obrazac ponašanja prema kojem su vršena genocidna djela prema zaštićenoj grupi Hrvata, zaključio je da iz počinjenja tih genocidnih djela ne proizlazi kao jedini mogući zaključak namjera da se Hrvati unište u cijelosti ili djelomično kao grupa. Obzirom da je Sud zaključio da nema ove posebne namjere, a koja je nužan element za utvrđivanje genocida, tužbu je odbio.

            U naselju Saborsko koje je u predratnom popisu 1991. imalo 800 Hrvata, od 1991. do 1995. ubijeno je i poginulo 52 ljudi, od čega se 9 vodi nestalima. Najveći broj žrtava, njih 38, ubijen je na dan okupacije mjesta, 12. 11. 1991., s tim da su tri nestale osobe možda ubijene idućeg dana. U župi Saborsko (koja obuhvaća i Sertić Poljanu) ubijene su i poginule 54 žrtve, od čega 19 žena. Sve žrtve su Hrvati, što znači da je u Saborskom preko 6% od ukupnog broja Hrvata 1991. godine lišeno života, dok su ostali preživjeli, jer su otišli u progonstvo. To je jedan od najvećih postotaka poginulih po broju stanovnika u Domovinskom ratu, te veći postotak poginulih stanovnika od primjerice, ogromnih žrtava Vukovara i Škabrnje.

            U Saborskom su 1991. poginula čak tri para braće branitelja. Na dan 12. 11., poginuli su braća Darko (21 g.) i Ante Dumenčić (29 g.), te njihov bratić Ivica Dumenčić (19 g.). Istog dana, poginuli su i branitelji, braća Joso (57 g.) i Jure Štrk (60 g.), a 2. studenog braća Petar (27 g.) i Joso Matovina (28 g.). Dvojica poginulih branitelja iz Cerovnika su braća Vlade i Ivan Luketić koji je živio u Saborskom, gdje je i 12. 11. ubijen.

            Tako masovan zločin u malom selu, odnio je cijele obitelji. Tri sestre Matovina, Kate, Marija i Lucija, su ubijene/žive zapaljene 12. 11. Ubijeni su Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata Sertić. Posmrtni ostaci svo troje do danas nisu pronađeni.

            Stari Saborčani, svjedoci 19. stoljeća, bili su poznati po dugovječnosti, ali ona je prekinuta 12. 11. 1991. Najstarije žrtve bili su Polde Conjar, rođen 5. 1. 1895., koji je ostao zatrpan u ruševinama svoje zapaljene kuće, te Mate ‘Matan’ Matovina, rođen 15. 4. 1895., ubijen u dvorištu svoje kuće. Njegovi unuci su poginula braća Dumenčić. Najmlađa civilna žrtva čiji je život također ugašen 12. 11., bila je Slavica Matovina (32 g.), živa zapaljena.

            Ako tome pridodamo i 8 civilnih žrtava ubijenih 7. 11. 1991. u saborčanskom zaselku Vukovići koji je postojao do 1991., broj žrtava iznosi 62. Ondje su ubijeni otac i sin Nikola i Joso Matovina, otac i sin Dane i Vjekoslav Vuković, te Danine sestre Lucija i Milka Vuković. Ubijena su i braća Nikola i Ivan Vuković. Nikoli Vukoviću ubili su oca, djeda, dvije tete i četiri rođaka. Marici Vuković ubili su supruga, oca i strica, a Jagi Matovini supruga i sina. Od muških stanovnika zatečenih u mjestu, pokolj je preživio samo 16-godišnji Božo Vuković. Zaselak Vukovići je skupa s Matovinskom Lisinom, nakon rata dislociran u Poljanak.

            Sestre Ivka i Kata Sertić, nestale 20. 11. 1991., bile su posljednje stanovnice izumrlog sela Skrade na području Saborskog, u koje su se sklonile padom mjesta. Naime, Skrada (nekada oko 200 stanovnika) je prisilno trajno iseljena do 1965. zbog gradnje slunjskog vojnog poligona JNA, istog iz kojeg je napadano Saborsko. Dana 17. 10. 1991., pogibijom posljednjeg stanovnika sela Čorkove Uvale u općini Saborsko, Nikole Čorka koji je ondje boravio za vrijeme rata, izumrla je Čorkova Uvala kraj istoimene prašume u sastavu NP Plitvička jezera. Upravo zbog parka, 1960. je ukinuta cesta za odvijanje javnog prometa i trgovinu, što je uzrokovalo izumiranje sela do 1981., do kada je na području Saborskog izumro i Ravni Lug koji je imao školu, a nekada i oko 250 stanovnika. Teško je stradao 1942. u pokolju koji su izvršili četnici, a među ubijenima je bilo i petero djece. Prije Ravnog Luga, izumrla je i susjedna Vuković Kapela, koja je također imala velika stradanja u 2. svjetskom ratu u kojem je Saborsko s okolnim izumrlim naseljima imalo oko 500 žrtava, više nego danas stanovnika. Agresori u Domovinskom ratu su htjeli da izumre i Saborsko, no to im je za rukom pošlo samo privremeno od studenog 1991. do obnove nakon oslobođenja 5. 8. 1995.

            Osim navedene 62 žrtve u Domovinskom ratu, ranama je 9. 10. 1991. u Saborskom podlegla Kata Matovina iz Poljanka, u kojem su obješeni sin i otac Milan i Ivica Lončar, prerezanog vrata. Još trojica branitelja iz Rakovice, privremeno 4 godine pokopani u Saborskom, poginuli su 29. 10. 1991. između Jelovog Klanca i Saborskog, što je bio put spasa kojim su branitelji, dijelom i preko područja slunjskog poligona, izbjegavajući zasjede, često i na leđima nosili ranjenike u Dom zdravlja Slunj. Najteži ranjenici su također mukotrpno prebacivani u bihaćku bolnicu. Na početku su važna ispomoć u obrani Saborskog bili pripadnici Specijalne policije iz Slunja i policije iz Rakovice i Drežnik Grada. U rujnu 1991., kraj Sertić Poljane, plitvički teritorijalci ubili su dva muslimanska trgovca. Hasan i Bili Ćehić Saborčanima su dostavljali hranu, gorivo i ostale nužne potrepštine, u zamjenu za drvnu građu i krupnu stoku.

            U neuspjelom pokušaju deblokade Saborskog, napadom na vojarnu JNA u Ličkoj Jesenici u općini Saborsko, 7. 11. 1991., poginuli su branitelji Josip Dujmić i Dragan Rendulić. Na tom području, od 1993. do 1995. poginulo je još 6 branitelja, od kojih četvorica u operaciji „Oluja” 4. i 5. kolovoza, prilikom oslobađanja Ličke Jesenice: Ivica Kovačić, Mijo Zijan te vjenčani kumovi Zvonko Štork i Darko Zrakić. Na području Jurković Kapele nedaleko Ličke Jesenice, u minskom polju su 29. 5. 1993. poginuli branitelji Stipe Mesić, Joso Žafran, Ivica Bićanić, Marijan Bićanić i Milan Bićanić. Pri obilježavanju 10. obljetnice njihove pogibije, poginuo je suborac i prijatelj poginulih Ante Špoljarić. Stradao je na isti datum, na istom mjestu i na isti način od zaostale mine. Ukupno je u Domovinskom ratu na području Saborskog, Poljanka i prijevoja Jurković Kapela, poginulo i ubijeno 87 hrvatskih branitelja i civila te neutvrđen, ali znatno manji broj srpskih žrtava.

            Dana 7. 11. 1991. zapovjednik istaknutog zapovjednog mjesta 13. korpusa JNA na Plitvicama, pukovnik Slobodan Đorđević, piše zapovijed za napad na Saborsko. U podužoj školski pisanoj zapovijedi, nema ni riječi o Ženevskim konvencijama, postupanju s ratnim zarobljenicima, vojnim i civilnim ranjenicima, kao niti u Naredbi komandirima četa I. bataljuna Plaščanske brigade za napad od 10. 11. 1991. Dapače, zapovjednik operacije osvajanja Saborskog, puk. Čedo Bulat, neposredno pred napad upozorio je vojnike i oficire JNA i TO riječima „neka se čuva svaki onaj koji pomogne mještanima Saborskog, bilo u njihovom skrivanju ili drugom obliku pomaganja, jer će tom prilikom biti strijeljan“. Zapovijed da se „u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti”, sačuvana je samo u ratnom dnevniku pripadnika srpskih postrojbi iz Plaškog.

            Nakon sto dana junačkog otpora Saborskog, agresori su se odlučili osvetiti za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, kombiniranim artiljerijsko – tenkovsko – avionsko – pješačkim napadom sa svim raspoloživim snagama. Ta osveta bila je na najslabijima, nemoćnima, nepokretnima i starcima koji su ubijani na kućnim pragovima, živi zapaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja. Na dan pada Saborskog, agresori nisu imali nijednog poginulog.

            Tog 12. 11., u ulici Varoš skoro svaka kuća imala je barem jednog ubijenog. U jednom podrumu bili su samo žene, starci i jedan dječak. Nakon što su se predali i izišli, jedan vojnik ubacio je bombu u podrum. Drugi je odveo starce, njih sedam, deset metara od ostalih. Tada su ih dva vojnika ubila s dva rafala iz mitraljeza. Ubijeni su Milan Bićanić, Nikola Bićanić, Petar Bićanić, Jure Štrk, Ivan Vuković, Jure Vuković „Zinko“ i Jure Vuković „iz Kapele“. Ženama su rekli da bježe, nakon čega su pucali prema njima, uslijed čega je smrtno stradala Jelena Vuković, supruga ranije ubijenog Jure „iz (Vuković) Kapele”. Osim tog, istog dana ubijen je i bračni par Nikola i Kata Dumenčić.

            U Saborskom su, uz 6 pojedinačnih grobnica, pronađene dvije masovne grobnice. Petnaest žrtava ubijenih na dan okupacije i bačenih u zajedničku jamu na lokaciji Popov Šanac u blizini župne crkve, ekshumirane su 26. 10. 1995. Počinitelji zločina u Saborskom osuđeni su u odsutnosti i nisu za svoje zločine proveli niti dana u zatvoru.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.