Domovinski rat Izdvojeno Povijest

Vanceov plan za Hrvatsku

2. siječnja 1992. godine u Sarajevu je potpisano sporazum o potpunom prekidu vatre na području Republike Hrvatske. Potpisnici sporazuma su bili predstavnici JNA i Republike Hrvatske uz posredovanje izaslanika glavnog tajnika UN-a, Cyrusa Vancea. Osnova sporazuma je bio dogovor o deblokadi vojarni JNA te njenom povlačenju iz RH kao i dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku, odnosno primjena mirovnog plana UN-a koji je potpisan 23. studenog 1991. u Ženevi.

Uključivanje UN-a u rješavanje sukoba na području Jugoslavije su mnogi vidjeli kao početak većeg angažmana SAD-a na tom području, koje su se do tada držale podalje. Također, mnogi autori tvrde da je takav angažman SAD-a tek na kraju bio smišljen kako bi se pokazala nesposobnost Europske Zajednice i nadmoć SAD-a. Vance je u svom posredovanju istaknuo da želi prvo postići primirje, a tek onda dovesti mirovne snage UN-a koje bi provodile operaciju očuvanja mira.

Hrvatska politika je tijekom sukoba s JNA naginjala prema međunarodnoj zajednici i dobivanju njene naklonosti. Hrvatsko vodstvo je vjerovalo da Hrvatska kroz međunarodno priznanje i određenu zaštitu koju bi joj pružila međunarodna zajednica može osigurati svoju neovisnost. S tim ciljem, Hrvatska je dobro prihvaćala sve mirovne posrednike koji su joj bili poslani i tako svoj problem proširila van svojih granica, odnosno internacionalizirala sukob kako bi se njeni interesi saslušali.

S druge strane, Srbija je također prihvaćala mirovne posrednike koji bi bili postavljeni kako bi pokušali postići dogovor među zaraćenim stranama, ali iz drugačijih poriva. Srpska strana je prihvaćala pregovore i razne sporazume o prekidima vatre, no u praksi ih nije provodila. Srbija je u javnosti isticala stav kako je sukob unutarnje pitanje Jugoslavije te da se strani akteri ne smiju miješati u to, a s druge strane su priželjkivali da snage UN-a dođu čuvati granice, ali one nove koje su nastajale kako bi oni napredovali na bojištima.

Prvi sastanak Vancea i Tuđmana se održao u listopadu 1991. godine i tada je Vance dao obećanje Hrvatskoj o nepromjenjivosti granica, no nije mogao garantirati da će mirovne snage UN-a stati na republičke granice kako je Tuđman priželjkivao. Dapače, Vance je već u studenom iste godine odbacio tu mogućnost. U isto vrijeme, krnje predsjedništvo Srbije je uputilo pismo Vijeću Sigurnosti UN-a u kojem traži da se pošalju mirovne snage UN-a koje bi zaštitile Srbe u Hrvatskoj i stvorile tzv. tampon zonu između dviju strana. Nakon pada Vukovara, Vance se zajedno s podtajnikom za mirovne operacije Gouldingom, sastao s Tuđmanom. Na tom sastanku je Goulding izrazio protivljenje slanju mirovnih snaga sve dok se ne uspostavi primirje i prekid vatre, te je iznio uvjete koje je potrebno ispuniti da bi se tako nešto ostvarilo.

U cilju ostvarenja uvjeta za slanje mirovnih snaga na područje Jugoslavije, Vance je dogovorio potpisivanje sporazuma o prekidu vatre i deblokadi vojarni JNA. Ugovor je potpisan 23. studenog 1991. u Ženevi od strane predstavnika Hrvatske, Srbije i JNA. 11. prosinca je Vance predstavio svoj plan o razmještanju mirovnih snaga na području bivše Jugoslavije koji je usvojen u Vijeću Sigurnosti. Planom se predviđao rok od 6 mjeseci te raspoređivanje snaga UN-a na područjima Hrvatske koja će biti definirana kao područja pod zaštitom UN-a (UNPA). Definirana su tri takva područja za koja se smatralo da su izvor napetosti i sukoba i u kojima su bili nastanjeni Srbi, a to su bili Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija i Krajina. Većina u Hrvatskoj je smatrala da se time zaštićenim područjima proglašavaju ona područja koja su okupirana, te da će tako UN-ove snage čuvati granice željene Velike Srbije, ali je bilo važno prihvatiti Vanceov plan za daljnje ishođenje priznanja neovisnosti Hrvatske.

S obzirom na to da do prekida vatre nije došlo niti nakon potpisivanja sporazuma u Ženevi, Vijeće Sigurnosti UN-a je 15. prosinca ponovno pozvalo zaraćene strane na prekid vatre i poštivanje sporazuma kako bi mogli razmjestiti mirovne snage.

Nešto prije Božića 1991. godine, Njemačka je priznala Hrvatsku kao neovisnu državu uz uvjet probnog roka u kojemu se mora uvjeriti kako Hrvatska poštuje manjinska prava na svom teritoriju. 1. siječnja 1992. su se sastali Tuđman i Vance u Zagrebu na kojemu je Tuđman prihvatio Vanceov plan. Idućeg dana, u Sarajevu je potpisan Sporazum o prekidu neprijateljstva između zaraćenih strana koji se ovaj put provodio i na terenu.

Srbija je svoja razmišljanja usmjerila prema BiH, pa joj to što je prisustvo JNA u Hrvatskoj postalo ilegalno, nije stvaralo problem. Nadali su se da će se i u Hrvatskoj dogoditi ono što se dogodilo na Cipru kada su Turci okupirali polovicu zemlje, pa su smatrali da im UNPA zone idu u prilog. 3. siječnja, srpsko vodstvo je poslalo pismo glavnom tajniku UN-a u kojemu prihvaćaju slanje mirovnih snaga UN-a kojim će se zaštititi srpsko stanovništvo i obećaju suradnju lokalnih vlasti.

Različiti faktori se smatraju utjecajima na uspjeh Vanceovog plana i njegovo prihvaćanje: međunarodno priznanje Hrvatske je Srbiju donekle prisililo na prihvaćanje primirja dok je Hrvatskoj definitivno olakšalo odluku; Vance je odavao dojam da iza njega stoji SAD, a niti jedna strana nije željela riskirati odnose s njima; Vance je znao da obje strane žele prekid vatre i mirovne snage te je to i iskoristio u uvjeravanju suprotnih strana na prihvaćanje plana.

 

PREVIRANJA OKO VANCEOVOG PLANA

U prihvaćanju plana svoj glas su prvi dali međunarodni predstavnici. Zagreb, a i Knin su u tome bili nešto oprezniji i suzdržaniji, ali iz različitih razloga. Hrvatsko vodstvo se protivilo uspostavljanju posebnog statusa područja koja su okupirana, te nisu prihvaćali Knin kao ravnopravnog sudionika u međunarodnim pregovorima o primirju. Hrvatsku je zabrinjavalo i pitanje odgovornosti  lokalne policije kao i povratka prognanika s obzirom na to da oni sada imaju status legalne policije. U pregovorima je Hrvatska iskazala spremnost na prihvaćanje autonomije policije ali samo tamo gdje srpsko stanovništvo čini većinu i uz nadzor centralne vlasti dok su Srbi zahtijevali potpunu autonomiju i raskid veza sa Zagrebom. Također, obje strane su izrazile zahtjev da u sastavu mirovnih snaga ne budu pripadnici iz susjednih zemalja.

Najveća previranja i problemi  u prihvaćanju Vanceovog plana su ležali u pitanju UNPA područja, odnosno zakona koji će tamo vrijediti. Hrvatska je inzistirala na tome da kao međunarodno priznata država treba uspostaviti svoj ustavnopravni poredak na čitavom području koje joj je priznato dok su srpski pobunjenici odbijali takvu mogućnost uz zahtjev da na tim područjima budu primijenjeni zakoni iz SR Jugoslavije. Vance je tada bio bliži stavu pobunjenika jer je smatrao da se čitav smisao UNPA zona gubi ako bi tamo vrijedili hrvatski zakoni.

Srpska strana je odobravala Vanceov plan i dolazak UN-ovih snaga u Hrvatsku jer ih je vidjela kao zaštitnike Srba u Hrvatskoj. General Adžić je izjavio da će JNA učiniti sve kako bi se prekid vatre održao na terenu i omogućio dolazak UN –ovih mirovnih snaga kako bi se uspostavio i održao mir na kriznim žarištima sukoba.

Vijeće sigurnosti je 8. siječnja 1992. godine donijelo Rezoluciju kojom je izrazilo zadovoljstvo zbog prekida vatre te odobrilo slanje 50 časnika za vezu koji će pripremiti teren za dolazak mirovnih snaga u Hrvatsku.

Goulding je 26. siječnja započeo svoj obilazak područja na kojima su trebale biti uspostavljene UNPA zone i Zagreb. Zaključio je da se prekid vatre ne poštuje u potpunosti i dalje te je pobunjenicima poručio da snage UN-a neće biti povučene sve dok ne dođe do konačnog rješenja, da dolazak mirovnih snaga ne mijenja status quo po pitanju granica, policije i lokalne vlasti, te da u UNPA zonama neće vrijediti hrvatski zakoni za sada. Također je rekao da će mirovne snage štititi lokalno stanovništvo ali nakon demilitarizacije tog područja, pa do konačnog rješenja.

Srpsko vodstvo u Beogradu je dalo potpuni pristanak na Vanceov plan. U Istočnoj Slavoniji je predstavnik srpskih pobunjenika također prihvatio plan iako je smatrao da se njime prejudicira konačno rješenje zbog navoda da se UNPA zone nalaze u Hrvatskoj. Isto mišljenje je imao i predstavnik pobunjenika u Zapadnoj Slavoniji kao i u Kninu. Iz Knina su uputili i dodatan zahtjev za međunarodnim priznanjem Srpske Krajine.

Nakon sastancima sa srpskim vođama, Goulding se sastao i s Tuđmanom. Na tom sastanku je Tuđman praktički povukao svoj pristanak na Vanceov plan jer je htio da se na područjima pod zaštitom UN-a također uspostavi hrvatska vlast, te da policija i ostale lokalne institucije budu odgovorne državnom vrhu. Pribojavao se zamrzavanja statusa te je htio dati do znanja da snage UN-a tu ne mogu ostati predugo. Smatrao je da mirovne snage mogu biti tu 6-12 mjeseci, dok je prema Vanceovom planu to bilo sve do konačnog rješenja što je moglo trajati puno duže.

Nakon hrvatskog odbijanja plana, Gregurić je istaknuo potrebu redefiniranja pojedinih odredbi Vanceovog plana te iznio hrvatske zahtjeve. Među njima je bio zahtjev da na UNPA područjima vrijede hrvatski zakoni, točno definiranje granica UNPA kao i dolazak hrvatske policije na međunarodne granice. No, ovi zahtjevi u međunarodnoj zajednici nisu naišli na pretjeranu zainteresiranost. Početkom veljače je na Hrvatsku izvršen snažan pritisak oko prihvaćanja Vanceovog plana sa svih strana. Njemački ministar vanjskih poslova Genscher je Tuđmanu uputio poruku kojom ga podsjeća na obećanje koje je dao da će prihvatiti Vanceov plan u zamjenu za njemačko priznanje Hrvatske.

Upravo ta poruka i utjecaj Njemačke, odnosno želja za nastavkom pozitivnog odnosa s Njemačkom su kao rezultat dali Tuđmanovo prihvaćanje Vanceovog plana 4. veljače 1992., no i dalje uz određene uvjete. Tada je Tuđmanu uručeno pismo u kojemu 12 ministara Europske zajednice traži od njega da bezuvjetno prihvati plan. Konačno, 10. veljače je Vance uputio zahtjev Tuđmanu i tadašnjem ministru obrane Gojku Šušku da bezuvjetno prihvate plan što je istog dana i učinjeno.

 

FOTO: Wikiwand

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

  1. Filipović, V.; Kontroverze Vanceovog plana; Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira; Vol. XI, No. 21, 2008.
  2. Hrvatski vojnik; Vanceov plan i “ružičaste zone”; Broj 519, 2017.
  3. Vojna povijest; “Vanceov plan”, stiže UNPROFOR; 2012.

O autoru

Marijana Dangubic

Rođena 1.9.1992.u Dubrovniku. Magistrica je politologije, smjer nacionalna sigurnost i medjunarodni odnosi. Voli druzenja s prijateljima, čokoladu i putovanja. Od rujna 2018. aktivna članica udruge Rast i novinarka na portalu braniteljski.hr