Izdvojeno Povijest

Utvrda Modruš kroz povijest

Ostaci utvrde Modruš mogu se primjetiti prolazeći autocestom A1, skriveni na strmom brdu, prekriveni raslinjem. O njoj se malo zna, a bila je izuzetno važna srednjovjekovna utvrda. Modrušom su vladali knezovi Krčki, poznatiji kao Frankopani. Oni su pazili na važan trgovački put koji je ovuda prolazio, i naravno, na Osmanlije koji su pljačkali ovim prostorima. O Modrušu kruži legenda da je dobio ime po baki Modruši, koja je topom upucala turskog cara.

Slika 1: Ostaci modruške utvrde. (http://tzo-josipdol.hr/modrus/, 2.11.2020.)

Mnogi stari pisci upućuju na antičko postojanje Modruša. Tako je, navodno, Modruš izgrađen 415. godine prije Krista i da su ga izgradili Grci. Međutim dokaza za to nema. Neki istraživači misle da, ako je i postojao prije 10.  stoljeća, spomenuo bi ga bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji je poznat po svojim povijesnim zapisima. Danas sa sigurnošću možemo govoriti o srednjovjekovnom Modrušu.

Modruš je, po predaji, ondje stajao 820. godine. Tada su na tim prostorima Ljudevit Posavski i knez Borna vodili bitke. Govori se i da je Sv. Metod boravio u Modrušu kada je išao u Rim. Druge predaje govore o Modrušu krajem 10. stoljeća. Tada je Sv. Votjeh propovijedao u Modruškom gradu na povratku u svoju župu u Pragu. U 11. i 12. stoljeću Modruš je bio središte cijele velike modruške županije. Ona je obuhvaćala prostor sjeverno i istočno od Velike i Male Kapele, a na jugu do Plitvičkih jezera.

Prvi pisani spomen Modruša je bio 1163. godine kada je kralj Stjepan govorio o teritorijalnim pravima Splitske Crkve. U toj ispravi, Modruš se u ispravi ovog ugarsko-hrvatskog kralja spominje kao crkveni teritorij.

Slika 2: Tlocrt Modruša (B. Nadilo, 2002, 503.)

Kralj Bela III. 1193. godine daje Modrušku župu krčkom knezu. Od 15. stoljeća nadalje, krčki knezovi bili su poznati kao Frankopani. Međutim, mađarski povjesničari tvrde da je ta isprava o darivanju Modruške grupe krivotvorena.

U 13. stoljeću krenuli su Mongolski napadi. Zbog toga je bilo potrebno bolje utvrditi gradove. Tome je pripomogao i kralj Bela III. dajući Frankopanima da paze na cijeli trgovački put koji je prolazio kroz Modruš, a bio je jako važan. Osim trgovačkog puta, želio je i da se pripazi na šumu koju su nazivali Gvozd. To je bio put kojim se išlo prema moru.

U 14. stoljeću, knez Ivan Frankopan dao je izgraditi samostan Sv. Nikole na obližnjem Gvozdu. Radi se o pavlinskom samostanu. Pismo glagoljice im je bilo važno i mnoge isprave su pisali na njoj. U 16. st., dolaskom Osmanlija samostan se ispraznio. Obnovljen je u 17. stoljeću.

Slika 3: Pavlinski samostan Sv. Nikole  (Z. Horvat, 1999, 127.)

Ovdje je izvedena i poznata raspodjela nasljedstva između Frankopana 1449. godine.

Godine 1460. osnovana je Modruška biskupija. Tada je Crkva Sv. Marka postala katedrala. Za to je zaslužan Stjepan Frankopan koji je nagovorio Papu da, zbog osmanskih provala, preseli biskupijsko središte u Modruš. Uz preseljenje katedrale, na Modruš je došao i krbavski biskup Franjo. Za vrijeme djelovanja biskupa Franje, ova župa se nazivala krbavsko ili modruška. Za nasljednika biskupa izabran je Nikola Modruški koji je u Modruškoj biskupiji djelovao do 1480. godine. Problem je nastupio nakon njegove smrti, kada je trebalo izabrati novog biskupa. Matija Korvin je smatrao da kao kralj ima to pravo te je izabrao dominikanca Antuna Zadranina. Papa Inocent IV. je, u isto vrijeme, za biskupa Modruša izabrao dubrovačkog franjevca Kristofora Dubrovčanina. Na kraju je Antun Zadranin, po izboru kralja, služio kao biskup do smrti. Nakon njega je biskupska stolica prepuštena papinom izabraniku Kristoforu Dubrovčaninu, koji je na Modrušu bio do 1493. godine. Tada je morao otići zbog dolaska Osmanlija. Ime senjsko-modruška biskupija je ostalo u korištenju do 1969. godine.

Papa Grgur XI. daje franjevcima iz Senja dozvolu za gradnju Crkve na Modrušu. Izgradili su Crkvu Sv. Franje ili Sv. Duha. Na drugom kraju grada bili su dominikanci. 1479. godine na Modrušu se spominje novi samostan. Dominikanci su vjerojatno došli i na početku 15. stoljeća, a njihova Crkva je najvjerojatnije bila ona Sv. Antuna. Kao red se na Modrušu zadržavaju do 16. stoljeća. Ni jedan samostan nije uspio ostati sačuvan.

Knez Bernandin Frankopan Modruški dao je nalog za pisanje Modruškog urbara 1486. godine. Urbari su zbirke propisa odnosa vlastelinstva i kmetova i njihove obveze i dužnosti. Pisani su u srednjem vijeku.

Nakon velikih prodora Osmanlija u Modruš, knez Bernandin Frankopan je i dalje ovdje stolovao. Trudio se obnavljati štetu nastalu Osmanskim provalama što je više mogao. Međutim, nakon njegove smrti 1530. godine, Modruš polako počinje nestajati. U rujnu 1493. godine, Osmanlije su se vraćali iz pljačkaških pohoda. Prolazeći kraj Modruša, uvidjeli su priliku i popalili, opljačkali i porušili Modruška predgrađa. Jedino do čega nisu došli bila je utvrda Tržan. Ona im je bila u tom trenutku preteška za osvojiti, obzirom da su se morali pripremati za Krbavsku bitku sa Hrvatima. Ondje su Hrvati izgubili, a Bernardin Frankopan je jedan od rijetkih preživjelih. Bio je sa svojim malodobnim sinom.

Nakon godinu dana, 1494. godine, Osmanlije su, predvođene istim Jakub-pašom, došle pred Modruš. Knezu Bernardinu ponudili su nagodbu, priznavanje njihove vrhovne moći. Knez Bernardin Frankopan je naravno, iako u lošoj situaciji, odbio ponudu. Nadao se da će mu mlečani pomoći. Frankopani se nisu dali smesti i nastavljali su s obnovom Modruša nakon svake provale. I dalje su Modruš gledali kao svoju prijestolnicu.

Godine 1521. stradala je od strane Osmanlija jedna od najljepših crkava tog razdoblja u Hrvatskoj, a nalazila se u Oštarijama. Izgradili su je Frankopani u čast Blažene Djevice Marije. Zbog teške situacije s Osmanlijama, knez Bernandin Frankopan odlučio je tražiti pomoć. Tako je na zasjedanju njemačkih knezova izbornika u 16. stoljeću održao važan govor u kojem moli europsko plemstvo za pomoć.

Vrlo je vjerojatno kako je na Modrušu bilo više crkava. Izvan zidina se spominju Sv. Marko i Sv. Mihovil. Na Modruškom polju kažu da je bila Crkva Sv. Katarine. U zapisima spominju Crkvu Sv. Ivana Krstitelja. Neke crkve koje se spominju kasnije su Sv. Stjepan i Sv. Jelena, a crkva Sv. Trojstva stoji još i danas.

Sredinom 16. stoljeća, na utvrdi Tržan stajala je krajiška vojska.

Slika 4: Modruš, 1600. godine (https://darkoantolkovic.wordpress.com/2017/10/22/crtice-iz-starije-povijesti-modrusa/, 2.11.2020.)

U 17. stoljeću se navodi kako je vojska i dalje ovdje, dežura u četverostranoj kuli, bez krova. Živjelo se na utvrdi i to iznad njena ulaza. Hodajući utvrdom, vidjeli su se ostaci kamenih kuća. Vojska ovdje živi sve do kraja 18. stoljeća, iako je navedeno da Modruš početkom 18. stoljeća izgleda prilično zapušteno.

 Kako je Osmanska vojska slabila, Modruška županija je obnovljena, ali sada ima novo središte. Radi se o Ogulinu. Modruš je u krajem 17. stoljeća brojao „300 duša“. To razdoblje su se vratili i svećenici u novovjekovnu modrušku župu. Ponovno su došli svećenici na Modruš, u župu Sv. Trojstva.

O Modrušu je pisao i dr. Ante Starčević u Nevenu krajem 19. stoljeća.

U Drugom svjetskom ratu Modruš je stradao, a za vrijeme Domovinskog rata je uništena kapelica, zvonik i crkva. Danas se na Modrušu vide samo ostaci bedema i kula.

Postoji i priča kako Osmanlije u bosanskoj krajini pričaju o kraljici koja ih je iz grada Modruša nadmudrila i porazila. Zato su smislili pjesmu;

„Da nam nije Slunja i Tovunja,

I Modruša pod brdom Kapelom,

U ravnici Oštarije crkve: Sve bi tursko do Ljubljane bilo.”

Nažalost na utvrdi Moruš nikada nisu pokrenuta arheološka istraživanja. Modruš je bio središte jedne od najvažnijih obitelji hrvatske povijesti, knezova krčkih, Frankopana. Ovdje su se odvijali važni događaji i prolazili važni ljudi tokom povijesti. Nadamo se da će se projekt za istraživanje i obnovu Modruša uspjeti isplanirati, ali i realizirati. Tako će sigurno biti dostupniji svima i otkriti još neotkrivene tajne ovog starog grada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

NASLOVNICA – Modruš 1729. godine (https://darkoantolkovic.wordpress.com/2017/10/22/crtice-iz-starije-povijesti-modrusa/, 2.11.2020.)

 

LITERATURA –

Nadilo, B., Neistražene ruševine Modruške utvrde i naselja, Građevinar, 54, 2002.

Klaić, V., Modruš, https://darkoantolkovic.wordpress.com/2018/04/10/modrus/  2.11.2020.

Trdić, Z., Crtice iz starije povijesti Modruša, https://darkoantolkovic.wordpress.com/2017/10/22/crtice-iz-starije-povijesti-modrusa/ 2.11.2020.

Holjevac, Ž., Ime Modruš i njegovo značenje u prošlosti i sadašnjosti, Modruški zbornik, 1, 2007., 5-12

Runje, P., Antun Zadranin, dominikanac, biskup modruški, Modruški zbornik, 4 i 5, 2011., 17-20

Horvat, Z., Srednjovjekovna pavlinska arhitektura na području senjske i modruško-krbavske biskupije, Senj. zb. 26, 1999, 123-178 (https://www.bib.irb.hr/27397 5.11.2020.)

Grgin, B., Modruš između kneževa Frankapana, Osmanlija i kraljevskih vlasti, 1458–1526., Modruški zbornik, 3, 2009., 41-51

O autoru

Jelena Bekić

Studentica / apsolventica arheologije na Sveučilištu u Zadru. Sudjelovala u brojnim arheološkim istraživanjima od Slavonije od Istre. Surađivala u provođenju znanstveno – stručnih skupova i u organizaciji raznih muzejsko galerijskih djelatnosti i događaja u Zadru i Puli. Član udruge oživljene povijesti Praškocijeve haramije.