Iako je o izazovima koji su pogodili djecu s teškoćama u redovnim vrtićkim skupinama i njihove obitelji do sada malo rečeno, ova problematika ipak je pronašla svoje mjesto u medijima, barem računajući ih kao dio kolektiva redovnih skupina.
No dječje vrtiće, osim u redovnim skupinama djeca s teškoćama pohađaju i u posebnim skupinama gdje odgojno-obrazovne programe provode edukacijski rehabilitator i odgajatelj, a o njezi djece brine njegovatelj. Specifičnosti rada ovih skupina su brojne, a u izvanrednim situacijama poput globalne pandemije, sukladno tome i izazovi postaju intenzivniji i brojniji.
Prema Državnom pedagoškom standardu u ove skupine upisuju se djeca s vrstom i stupnjem teškoća koji su utvrđeni posebnim propisima. Uglavnom su to djeca kod kojih je primarna teškoća sniženo intelektualno funkcioniranje uz popratne lakše teškoće. Ovi programi za cilj imaju ublažiti posljedice oštećenja i spriječiti razvoj sekundarnih teškoća te podučiti djecu vještinama potrebnim za svakodnevno funkcioniranje te pružiti podršku kako bi se te vještine generalizirale i kako bi ih djeca koristila u svakodnevnom životu i daljnjem odgojno-obrazovnom radu i školovanju.
Cilj programa nije zadržati dijete u segregacijskoj okolini, već ga pripremiti za inkluzivno okruženje, u kojem bi i trebalo participirati. Svakodnevne rutine, slijeđenje programa i rad po individualnim odgojnim planovima ključni su za stjecanje navedenih vještina koje je tek potrebno generalizirati. Iz svega navedenog, lako je zaključiti kako su djeca uključena u posebne vrtićke skupine, zajedno sa svojim obiteljima, posebno pogođena zatvaranjem ali i donesenim mjerama uslijed pandemije. Potpuna nemogućnost provedbe programa zaustavila je proces dostizanja zadanih ciljeva.
Kao što je ranije navedeno, u posebnim skupinama programi slijede određene ciljeve zadane individualnim odgojnim programima za svako dijete, stoga je i nemoguće postavljati nekakve općenite prijedloge aktivnosti na web stranice. U brojnim vrtićima, stručnjaci koji rade s djecom u posebnim skupinama, tome su doskočili na način da su provodili individualne konzultacije s roditeljima putem tehnologija i društvenih mreža, te na tjednoj bazi predlagali aktivnosti na temelju ranije dogovorenih individualnih programa.
Iako je ovaj način rada daleko od onoga što je ovoj djeci potrebno, obitelji i djeca su ostala pokrivena s kakvom takvom podrškom. Poseban problem nastupio je u dječjim vrtićima čija je politika zabrana suradnje roditelja i stručnjaka van službenih kanala komunikacije. Roditelji tako izvještavaju o potpunom prestanku komunikacije s odgajateljima i edukacijskim rehabilitatorima iz skupina te potpunoj obustavi provođenja programa i dostizanja ciljeva individualnih programa, a što stručnjaci i sami potvrđuju.
Sve to, za većinu djece, značilo je ne samo ne dostizanje novih ciljeva, već i povratak nekoliko koraka unatrag – prestanak korištenja dotad stečenih znanja i vještina koje su potrebne za toliko željno maksimalno osamostaljivanje i participiranje u inkluzivnom okruženju. Iako su roditelji neizostavan dio ovog procesa, bez znanja i vještina stručnjaka, teško se mogu nositi s brojnim izazovima koje razvoj djeteta s teškoćama nosi. Osim toga, roditelji su sada bili s djecom čitav dan, od čega je većina njih morala barem pola radnog vremena raditi od kuće. Posebno stresnim roditelji ocjenjuju nemogućnost objašnjavanja djetetu zašto mora raditi od kuće i iz kojeg razloga taj rad ne uključuje dijete. Ovo nas ponovno dovodi do činjenice, da je i za roditelje ove djece, od izrazite važnosti psihološka podrška i savjetodavni rad, koji su u ovim slučajevima potpuno izostali.
Radi prirode i stupnja teškoća, glavnina djece iz posebnih skupina ostvaruju pravo na dodatne usluge psihosocijalne podrške, a nerijetko su na inicijativu obitelji uključeni i u privatne terapijske postupke. Iako je do obustave rada došlo u svim djelatnostima, i roditelji koji su imali kontakt sa stručnjacima iz dječjih vrtića i oni koji nisu, izvještavaju o redovitosti kontakata s terapeutima iz drugih privatnih i državnih institucija, posebno naglašavajući važnost i redovitost kontakata sa stručnjacima iz domene usluga psihosocijalne podrške. O važnosti individualnog rada s djecom i roditeljima dovoljno govori činjenica da većina ovih roditelja smatra kako se individualni rad s djecom nikako nije trebao tijekom pandemije obustaviti i kako se, uz individualnu podršku, posljedice u funkcioniranju djece i obitelji unatoč svemu ne bi osjetile u tolikoj mjeri.
Nažalost, radi slabije svijesti i znanja o specifičnostima koje različite vrste i stupnjevi teškoća nose, u trenucima krize sustav i društvo nisu pravovremeno reagirali. Nedostatna je bila osjetljivost za potrebe djece s teškoćama u razvoju uključene u predškolski sustav općenito, a naročito za djecu koja pohađaju posebne programe i specifičnosti koje ovi programi nose. Sustav podrške ne smije izostati kako za brigu o djeci općenito, tako i za najugroženije skupine. I dok je većina nezadovoljna funkcioniranjem i donesenim mjerama, treba se zapitati kako su one tek utjecale na one najosjetljivije i što smo kao društvo za njih tijekom kriznih situacija učinili.
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
Izvori:
Anonimna iskustva roditelja i stručnjaka prikupljena 10.-17. listopada 2020.
Državni pedagoški standard (NN,63/08, 90/10).
Odgojno obrazovna skupina s posebnim programom za djecu s teškoćama (http://www.vrtic-sopot.zagreb.hr/default.aspx?id=69). Posjećeno 17.10.2020.
Vrljičak, S., Frey Škrinjar, J. i Stošić, J. (2016). Evaluacija tranzicijskog vrtićkog programa za djecu s poremećajem iz spektra autizma. Logopedija, 6 (1), 14-23.
