United Nations Protecition Force – UNPROFOR osnovane su Rezolucijom Vijeća sigurnosti 743 od 21. veljače 1992. te tog datum započinje prvi jednogodišnji mandat u Hrvatskoj. Dolazak pripadnika UNPROFOR-a započeo je u travnja iste godine, a do kraja srpnja 1992. godine pripadnici UNPRFOR-a preuzeli su odgovornost za zaštićene zone Istok, Zapad, Sjever i Jug. Dolazak međunarodnih snaga dočekan je s optimizmom i među Hrvatima i među pobunjenim Srbima. Međutim, već tijekom 1992. godine postalo je jasno da UNPROFOR neće ispuniti očekivanja hrvatske strane.
UNPROFOR je imao zadaću očuvanja i provedbe Vanceova plana. Među odredbama ovog plana JNA je imala obvezu povući se s teritorija Hrvatske. Ona je to uistinu do lipnja 1992. i učinila, međutim prilikom povlačenja ostavila je veliku količinu oružja pobunjenim Srbima. Dio teškog naoružanja spremljen je u zajednička skladišta, dok je veći dio skriven. Također, pobunjeni Srbi osnovali su i brigade Posebnih jedinica milicije (PJM), koje su preuzele zadaće klasičnih vojnih snaga. Ponašanje UNPROFOR-a kojim ono razdvaja sukobljene strane, a ne poduzima ništa u vidu demilitarizacije i povratka izbjeglica, išlo u smjeru točno onoga što su pobunjeni Srbi zamislili – očuvanje dostignutih linija koje bi s vremenom postale granice Republike Srpske Krajine. S obzirom na to, Hrvatska je već u studenom 1992. uputila prijedlog za izmjenom postojećeg mandata. Prijedlog Hrvatske išao je u smjeru nametanja mira, umjesto dosadašnjeg čuvanja mira, a sve popraćeno gospodarskim, prometnim i humanitarnim mjerama koje bi uvjerile hrvatske Srbe u benevolentnost hrvatske vlasti. Ključna razlika bila je u nametanju mira jer u takvim operacijama snage UN-a imaju mandat i za korištenje sile u očuvanju mira, što im nije dozvoljeno tijekom mandata UNPROFOR-a.
Nezadovoljstvo radom UNPROFOR-a bio je jedan i od povoda operacije Gusar koja je pokrenuta u siječnju 1993. godine. Iako je Vijeće sigurnosti oštro reagiralo Rezolucijom 802, neizravno je dalo legitimitet hrvatskoj strani u oslobađanju okupiranih teritorija. Naime, kao povod akcije navedeno je ponovno naoružavanje srpske strane, a u zahtjevu za povlačenje zatraženo je povlačenje samo vojske, dok je policiji dopušten ostanak i kontrola oslobođenih teritorija.
Iako su je međunarodni položaj Hrvatske oslabio u drugom dijelu 1993. godine zbog Medačkog džepa i hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH, Vijeće sigurnosti donijelo je Rezoluciju 871 u listopadu 1993. u kojemu je najizravnije naglašen teritorijalni integritet Hrvatske. Tijekom 1994. potpisani su Zagrebački i Gospodarski sporazum, međutim on nije pridonio ubrzanju demilitarizacije i na koncu reintegraciji okupiranog teritorija. Uz sve to, kao ideja međunarodne zajednice kojom bi se riješilo srpsko pitanje u Hrvatskoj ponuđen je plan Z-4 koji Hrvatskoj nije bio prihvatljiv. Srećom, nije niti pobunjenim Srbima, koji su ga odbili čak i službeno zaprimiti.
Zbog svega toga 12. siječnja 1995. godine hrvatski su diplomati u New Yorku uručili Tuđmanovo pismo kojim Hrvatska otkazuje mandat UNPROFOR-u s 31. ožujkom 1995., uz rok od dodatna 3 mjeseca za povlačenje snaga. Prve reakcije međunarodne zajednice bile su razočaranje hrvatskim potezom, ali i razumijevanje te nitko nije doveo u pitanje legitimnost takvog poteza. S vremenom je postalo jasno da je ovaj potez bio blef Tuđmana i hrvatske diplomacije kojim su pokušali vidjeti koliko im slobode u manevrima daje međunarodna zajednica i SAD kao glavni partneri. U prilog tome ide i Tuđmanova izjava u kojoj kaže kako otkaz UNPROFOR-u ne znači da se Hrvatska odriče mirnog rješenja te činjenica da je Hrvatska ostavila praktički pola godine da se iznađe novo rješenje. Ključna ideja Hrvatske bilo je pokretanje operacije nametanja mira kojom bi se omogućilo dosljedno provođenje mirne reintegracije.
Hrvatski blef ipak nije uspio, čak ni SAD nisu podržali hrvatski prijedlog, već su UNPROFOR smatrali boljim rješenjem. Međunarodna zajednica počela je prijetiti sankcijama u slučaju otkaza UNPROFOR-u tako da je Hrvatskoj ostalo malo manevarskog prostora. S vremenom je hrvatski stav omekšao te je u Hrvatskoj utemeljena nova mirovna operacija UN-a nazvana United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia – UNCRO. Sama mirovna operacija neznatno je izmijenjena u odnosu na UNPROFOR i cilj joj je bio nadgledanje provedbe Zagrebačkog sporazuma, asistencija u provedbi Gospodarskog sporazuma, sudjelovanje u provedbi operativnih dijelova Rezolucije 981, pomoć pri dostavi humanitarne pomoći u BiH i nadgledanje demilitariziranosti područja Prevlake.
Operacija se temeljila na Vanceovom planu, kojeg se Hrvatska silom htjela riješiti. Naravno takva operacija Hrvatskoj nije bila prihvatljiva, ali nije ni pobunjenim Srbima. Naime, njima je bilo neprihvatljivo da operacija u imenu sadrži kraticu CRO, čime se implicira da se oni nalaze u Hrvatskoj. Na koncu, Hrvatska je čak i gore prošla novom operacijom UN-a. MORH je u svojoj analizi UNCRO izjednačio s UNPROFOR-om, s tim da je UNCRO šire ovlasti u nadziranju i promatranju. Isto tako, operacija UNPROFOR-a se temeljila na Vanceovom planu, koji nije bio mirovni sporazum već neka vrsta prijelaznog aranžmana, dok se s druge strane UNCRO temeljio na planu Z-4, koji je bio mirovni plan i koji se operacijom UNCRO-a trebalo implementirati. Srećom po Hrvatsku, UNCRO se nije dugo zadržao. Operacijama Bljesak i Oluja oslobođena je većina okupiranog hrvatskog teritorija te je mandat UNCRO-a prekinut 30. studenog 1995., a posljednji pripadnici Hrvatsku su napustili 15. siječnja 1996. godine.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Literatura:
Krmpotić, Miroslav (ur.): Kronologija rata: Hrvatska i Bosna i Hercegovina 1989.-1998., Hrvatski informativni centar i „Slovo“, Zagreb, 1998.
Marijan, Davor: Domovinski rat, Despot Infinitus d.o.o. i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016.
Miškulin, Ivica: Imas puska, imas pistol? – O mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda u zapadnoj Slavoniji, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2014.
