Domovinski rat Izdvojeno Kultura

Umjetnici u otporu agresiji – ARMIJOSAURUS u Zagrebu

U drugoj polovici mjeseca studenog 1991. u Zagrebu je na križanju Bakačeve i Cesarčeve ulice, na travnatoj površini u blizini Trga bana Josipa Jelačića, postavljena umjetnička instalacija pod nazivom Jugoslavenski narodni Armijosaurus odnosno Armijosaurus – ratno čudovište. Za pokretanje ove mirovne inicijative i postavljanje same instalacije zaslužna je grupa građana iz novozagrebačkog naselja Trnsko ujedinjena u grupi „Mig oka“ na čelu s Reneom Medvešekom, svestranim umjetnikom iz Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM).

Ovo nije bio početak uključivanja hrvatskih umjetnika u otpor agresije jer su mnogi od njih aktivno sudjelovali u obrani domovine kroz razne postrojbe ZNG/HV-a širom Hrvatske, a početkom rane jeseni 1991. stvorena je i „njihova“ postrojba, Satnija hrvatskih umjetnika, u koju su ušli umjetnici različitih profila. Iskazivanje svojih stavova ponudili su i kroz izradu antiratnih fotografija, slika, plakata i sličnih umjetničkih izraza tijekom rata, ali može se reći da je postavljanje instalacije bio zaista poseban odgovor umjetnika na surovi rat koji su pokrenule udružene snage pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Pokretači ove antiratne akcije naglasili su prilikom postavljanja instalacije da je „trebalo poslati poruku koja će privući pozornost javnosti“. Sam naziv akcije „Mig oka“ aludira na jugoslavenske ratne zrakoplove (MiG-ove 21, 29) koji su sudjelovali u napadima na hrvatske vojne i civilne ciljeve, a kojima se na početku suprotstavljalo ono što je predstavljalo hrabrost, upornost, kreativnost,… – tek mig oka.

Armijosaurus – ratno čudovište,predstavljao je istovremeno JNA i srbijanske medije koji su, svatko na svoj način, sudjelovali u napadima na Hrvatsku jer rat koji se vodio nije bio samo rat oružjem već i medijsko-propagandni rat. Zato je instalacija bila obilježena oznakama jugoslavenske armije i beogradske Radio-televizije (RTB). Uloga ratne propagande u režiji beogradskih medija poznata je široj hrvatskoj javnosti po mnogim slučajevima, a vjerojatno najpoznatiji slučaj bio je plasiranje lažne vijesti o ubijenoj srpskoj djeci tijekom opsade Vukovara.

Dozvolu za postavljanje Čudovišta na Trg bana Jelačića Grad Zagreb nije dao, ali je zato uložio financijska sredstva u njegovo stvaranje. Dao je većinski dio iznosa potrebnog za izradu instalacije, dok je ostatak prikupljen donacijama i ulaganjem samih izvođača. Nekadašnja tvrtka za prikupljanje i obradu krupnog metalnog otpada, Unija metal, dopustila je umjetnicima da iz njihovog dvorišta odaberu metalne dijelove za instalaciju. Tako je iskorišteno četrnaest komada kotlova (bojlera), deset komada hladnjaka, dva štednjaka, četiri komada televizora, pola automobila, 20 metara cijevi, jedna armaturna mreža, 30 metara čelične žice, 14 kg raznih boja te još drugih materijala. Nogometni klub Hrvatski dragovoljac također se uključio u inicijativu te je donirao nogometne mreže kojima je Armijosaurus „uhvaćen“ na kraju. Uz navedene, akciju postavljanja instalacije podržali su Ministarstvo informiranja, ZKM, Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša, Gliptoteka, tvrtke Chromos, VIG, Širok te mnogobrojni pojedinci.

Instalacija je napravljena u obliku tenka obojanog poznatom sivomaslinastom bojom i iscrtanim crvenim petokrakama. Na vrhu su postavili četiri ekrana s oznakom RTB-a uz benigne prikaze na ekranima koji nisu imali veze sa surovom ratnom stvarnošću (fotografije umiljatog mačića na ekranu). Razornu moć prolaska Čudovišta koje iza sebe ostavlja pustoš i kaos pokušali su dočarati razbacanim otpadnim materijalom darovanim iz Gliptoteke.

Popratni tekst postavljen uz instalaciju, na hrvatskom i engleskom jeziku, objašnjavao je znatiželjnim prolaznicima o čemu je riječ:

„JUGOSLAVENSKI NARODNI ARMIJOSAURUS pripada staroj vrsti armijosaurusa koji su rasprostranjeni po cijeloj površini zemljine kugle i koji na žalost još nisu izumrli, a kada će – ne zna se.

Ovaj primjerak pripada naročito opasnoj podvrsti tzv. crvenih armijosaurusa koji su zbog gomile atavizama izloženi naglom odumiranju, te je uslijed svoje sklerotičnosti naročito opasan i neuračunljiv.

Hrani se novcem i dobrima ljudi koje kasnije uništava.

Preporučamo da zbog obuzdavanja njegovog divljanja, dakle u interesu svih, o svakoj njegovoj akciji hitno i objektivno obavijestite prijatelje, tiskovne agencije i svjetsku javnost.“

Ideja je bila da se instalacija prikaže kroz tri razvojne faze. Prva je bila postavljanje tenka (upoznavanje javnosti s istinom), zatim zavijanje njegove „tenkovske“ cijevi unazad prema tijelu instalacije (preuzimanje kontrole nad neprijateljem) i bacanje mreže preko instalacije (hvatanje neprijatelja) te na kraju doslovno uništavanje instalacije (kraj rata) koje je izvedeno početkom proljeća 1992. godine.

Prvotni je plan bio da instalacija stoji na tom mjestu sve do završetka rata, ali je Čudovište nekoliko mjeseci nakon postavljanja, 21. ožujka 1992., uništio Migookac, kamion za krupni otpad kostimiran u obliku hrvatske tradicijske igračke. Uništenje je popraćeno uz zvukove koračnice u izvedbi ZET-ovog limenog orkestra. S Migookcem je zaokružena potpuna simbolika ove instalacije. Kao što su rat uspješno dovršile hrvatske vojne postrojbe tako je i uništenje instalacije, armijskog čudovišta, popraćeno vojnim elementom, koračnicom. Gotovo proročka instalacija.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvori i literatura:
„Mig oka“, dokumentarni film. HRT, 2007.
„Mig oka, spomenar“, ur. Rene Medvešek i Stanislav Habjan, Zagreb, 2008.
„Armijosauruse, izumri brzo!“, Sanja Nikčević u: Večernji list, 7. 12. 1991.
„Mig oka“, Darja Radović u: Život umjetnosti, br. 51, IPU, Zagreb 1992.

Foto: „Mig oka, spomenar“, ur. Rene Medvešek i Stanislav Habjan, Zagreb, 2008.
Večernji list, studeni 1991.

O autoru

Josipa Maras Kraljević