Uloga Merčepove jedinice na pakračkom ratištu

Sinoć (16. studenoga 2020.) je u 69. godini života preminuo Tomislav Merčep, ratni zapovjednik iz Domovinskog rata. Njegova je uloga bila predmet više sporova, a posebice se to odnosi na djelovanje njegove jedinice na pakračkom ratištu.

Policijske jedinice bile su brojne na pakračkom ratištu te su na početku oružanog sukoba praktički bile jedine obrambene formacije koje su pružale otpor pobunjenim Srbima i jedinicama Jugoslavenske narodne armije.

Jedna od tih jedinica bili su i tzv. Merčepovci, koji su nazvani po Tomislavu Merčepu, osobi koja ih je okupila i naoružala za odlazak na pakračko ratište. U različitim izvorima ta jedinica naziva se još i “Orah”, Posebna jedinica policije, Jedinica rezervnog sastava MUP-a i slično. Zbog zločina nad stanovništvom srpske narodnosti u Poljani, gdje je jedinica bila stacionirana, sama jedinica se u javnosti spominje isključivo u negativnom kontekstu, iako je imala veliku ulogu u obrani i oslobađanju okupiranih dijelova nekadašnje pakračke općine.

Velik broj Pakračana i Lipičana izbjegao je, posebice u Zagreb i Kutinu, već tijekom kolovoza i rujna. Žene i djeca zbog neposredne pogibelji, a vojno sposobni muškarci prvenstveno zbog nedostatka oružja. Kako je u drugoj polovici rujna situacija na pakračkom ratištu postala sve teže, izbjegli Pakračani i Lipičani počeli su u Zagrebu na sve strane tražiti pomoć. Obratili su se Ivanu Milasu (zamjeniku ministra obrane), Ivanu Vekiću (ministru unutarnjih poslova), Žarku Domljanu (predsjedniku Sabora), Josipu Manoliću (šefu Ureda za zaštitu ustavnog poretka) i drugima. Pomoć im je na koncu pružio Tomislav Merčep, tada savjetnik ministra unutarnjih poslova. Merčep se krajem rujna s jedinicom MUP-a vratio iz Gospića, a prije toga je bio u Vukovaru. Merčep je pomoć uvjetovao time da se u jedinicu javi barem 200-tinjak domaćih dragovoljaca.

Poziv dragovoljcima za popunjavanje jedinice za pakračko ratište emitiran je radijski u Zagrebu 28. rujna i u Kutini 29. rujna 1991. godine. Sljedeći dan, 30. rujna postrojba koja je brojala 192 pripadnika počela je s kratkom obukom u Policijskoj akademiji u Svetošimunskoj ulici. Iako su većinu postrojbe brojali domaći dragovoljci, u njoj je bio i određeni broj Zagrepčana i Kutinjana koji su u pravilu bili rodbinski ili prijateljski povezani s pakračkim krajem. Već 1. listopada u Poljanu kao prethodnica dolazi jedinica MUP-a Merčepova grana pod zapovjedništvom Roberta Dama. Naziv su dobili po lozinki i odzivu „Grana – List“ pa su s vremenom zapovjednika Roberta Dama počeli nazivati Grana, a s vremenom se taj naziv prenio i na cijeli postrojbu.

Cijela jedinica dolazi u Poljanu 7. listopada i već sljedećeg dana odlaze u tzv. čišćenje zloglasnog pobunjeničkog uporišta Kukunjevac. Iako su oslobodili selo, jedinica nije bila u mogućnosti zadržati osvojene položaje te se povukla. Nakon toga, 9. listopada 1991. zajedno s Posebnom jedinicom policije PU Bjelovar Omega čiste Batinjane i Gornju Obrijež, čime konačnu deblokiraju Pakrac, a 10. listopada čiste i selo Toranj. Međutim, nakon svake akcije jedinica se vraćala u Poljanu i ta naselja su ostala nečuvana pa su u njih ulazili pobunjenici i pripadnici JNA. Ipak, 11. listopada skupina od 78 dragovoljaca koja je došla s Merčepom odlazi u Pakrac, Prekopakru i Lipik gdje učvršćuju obranu.

Tada u Poljani ostaje oko stotinjak pripadnika koji sudjeluju u oslobađanju Bujavice, najzapadnijeg okupiranog sela u tadašnjoj pakračkoj općini. Jedinica se u narednom periodu razvija i postaje sve brojnija. Priključuju im se dragovoljci iz Rijeke pod vodstvom Duška Čikana, vod dragovoljaca pod zapovjedništvom Stjepana Vazdara Mame i Vlade Barića Maljutke, dok zabočke Delte dolaze 26. studenog. Bilo je tu i mnoštvo stranih dragovoljaca iz svih krajeva Europe i svijeta.

Oko 180 pripadnika jedinice posebno se istaklo u oslobađanju Lipika od 5. do 7. prosinca 1991. godine. Glavna formacija, 1. satnija pod zapovjedništvom Nikole Cvitanovića Mike iz Klise je krenula prema Lipiku. Vodovima satnije zapovijedali su Stjepan Vazdar Mama, Vlado Barić Maljutka i Duško Čikan. Iz Filipovca prema Lipiku je išao vod Merčepova grana od 39 ljudi pod zapovjedništvom Roberta Dama. Ovim jedinicama koordinirao je Džemal Paloš Kobra iz zapovjedništva 76. samostalnog bataljuna u Prekopakri. Akcija je završila uspješno završena i Lipik je oslobođen. Međutim, četvorica pripadnika ove jedinice položilo je živote: Bojan Trebušak, Kristijan Siniša Žepek, Željko Grganić Grga i zapovjednik voda Stjepan Vazdar Mama.

Sljedeća velika akcija ove jedinice bila je u Derezi. Dereza je bila snažno pobunjeničko uporište sjeveroistočno od Pakraca. U sklopu operacije “Papuk-91” združene hrvatske snage pokušale su osloboditi Derezu čak tri puta. Prvi pokušaj bio je 16. prosinca 1991. kada su združene hrvatske snage pakračkog 76. samostalnog bataljuna, daruvarskog 52. samostalnog bataljuna i čakovečkog 54. samostalnog bataljuna pokušale osloboditi Derezu te Gornje, Srednje i Donje Grahovljane. Zbog velikog otpora, djelovanja avijacije te 2 poginulih i 12 ranjenih, napad je obustavljen.

Napad je ponovljen 20. prosinca kada je za isti cilj pridodana i virovitička 127. brigada. Hrvatske snage imale su 5 poginulih i 25 ranjenih te ni ovaj napad nije uspio. Dva dana kasnije, u borbu se uvode i Merčepovci koji tog dana ulaze u jedan dio Dereze. Prilikom tog napada gubitke je imao 54. sb. Na koncu su Dereza i Grahovljani oslobođeni na Badnjak zajedničkom akcijom Merčepovaca i dijelova varaždinske 104. brigade, 76. sb, 54. sb, 52. sb i 127. br. To je ujedno bilo i posljednje oslobađajuće djelovanje ove jedinice na pakračkom ratištu.

Sama zapovjedna uloga Tomislava Merčepa u ovoj jedinici je diskutabilna. Neosporno je da je on koristeći svoj ugled i utjecaj odigrao ključnu ulogu u ustrojavanju, osposobljavanju i naoružavanju ove jedinice. On s njom dolazi na pakračko bojište, ali se na njemu kratko zadržava. Već 13. listopada doživljava prometnu nesreću, a 17. listopada 1991. godine je ranjen prilikom pokušaja oslobađanja sela Lovska u novljanskoj općini. Nakon njega zapovjednici ove jedinice su Branko Šarić Kosa i Džemal Paloš Kobra.

Neosporna je činjenica da je nekolicina pripadnika ove postrojbe počinila ratne zločine protiv civilnog stanovništva srpske narodnosti u Poljani i Zagrebu. Zbog toga su osuđeni pripadnici jedinice Munib Suljić na 12 godina, Siniša Rimac na 8 godina, Igor Mikola na 5 godina, Miro Bajramović na 4 godine i Branko Šarić na 3 godine. Tomislav Merčep je po zapovjednoj odgovornosti, odnosno zato što je propustio spriječiti uhićenje 52 civila i ubojstvo njih 43 u Poljani, osuđen na 7 godina zatvora. Zločini u Poljani bacaju ljagu na sve pripadnike ove jedinice koji su praktički iz cijele Hrvatske došle braniti pakrački kraj i koji su odigrali veliku ulogu u nekim od ključnih bitaka na ovom području.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.