Vojislav Šešelj i drugi čelnici Srpske radikalne stranke (SRS) posjetili su 20. studenoga 1991. godine Banja Luku, gdje je u punoj dvorani „Borik“ održan stranački skup SRS. Skupu su prisustvovali članovi stranke iz čitave Bosne i Hercegovine, te predstavnici AP Bosanska Krajina, kao i čelnici pobunjenih Srba iz zapadne Slavonije Veljko Džakula i Veljko Vukelić te komandant „Srpskih dobrovoljačkih jedinica koje se bore na Zapadno-slavonskom području“, čije ime nije navedeno, no moguće da se radilo o Radovanu Novačiću, poznatom pod nadimkom kapetan Radovan. Događaj je zabilježen u reportaži koju donosi časopis Srpske radikalne stranke Velika Srbija, objavljenoj tek u veljači 1992. godine.
Čelnik Srpske radikalne stranke BiH Nikodin Čavić naglasio je da je skup organiziran kao prilika za dogovor svih srpskih stranaka na ovom području „kako da se pomogne srpskom narodu na ratom zahvaćenim područjima“. Pozvao je stoga „sve muškarce između 20 i 50 godine, i starije ukoliko se osjećaju sposobnima, da se uključe u dobrovoljačke odrede i pod komandom JNA krenu u odlučan obračun sa neprijateljem naše Otadžbine i našeg naroda“. Pozvao je i sve „dobrovoljce koji su bili na ratištu, pa se malo uplašili ili zamorili, pa došli kući da se odmore, da se vrate na front“. Naglasio je i da je predsjednik SRS Vojislav Šešelj jedini čelnik političke stranke koji se nalazi često među svojim borcima i dobrovoljcima i da je većina lidera SRS uključena u dobrovoljačke odrede, te dijele zlo i dobro sa svojim članovima – Srpskim dobrovoljcima“. Primjer SRS, naglasio je trebale bi slijediti sve srpske stranke, a stranačka nadmetanja ostaviti za vrijeme nakon pobjede. „U ovu borbu za uništenje ustaštva i fašizma pozivaju vas svi borci sa fronta koji se junački bore“ dodao je. O junaštvu dobrovoljaca SRS najbolje svjedoči krvavi trag zločina koje su počinili na području cijele Hrvatske krajem 1991. godine.
Na skupu je naglašeno i „u programu SRS je da izvrši radikalne promjene u Jugoslaviji. Treba radikalno tj., potpuno sve mijenjati. Prvo treba promijeniti rat u mir, siromaštvo u bogatstvo, bezbožništvo u pobožnost i mnoge druge stvari. Izvršiti u svemu radikalne promjene na sreću i dobro srpskog naroda“. Podsjećajući da Srbi vode rat protiv „četvrtog Reicha“, Šešelj je rekao da “smo Nijemce pobijedili dva put pa ćemo i treći“. Nakon čelnika SRS uslijedili su govori čelnika drugih srpskih stranaka u BiH, „i uglavnom su svi prihvatili poziv da se uključe u odbranu srpskog naroda od povampirenog ustaštva i fašizma“.
Šešelj je također odbio optužbe da SRS ima „neke svoje posebne jedinice i posebne komandante“ te naglasio „da smo jedna armija…Mi smo pod komandom JNA i nisu u pravu svi oni koji napadaju Armiju. Ona je sada očistila svoje redove i ona je uglavnom srpska, jer 80% kadra je srpske nacionalnosti kao što su i vojnici“. Šešelj je u govoru nabrojao nekoliko vrsta izdajnika u srpskom narodu, a kao jedne od njih naveo je one koji se zalažu za stvaranje srpske vojske, srpske garde. „Dr. Šešelj je obrazložio suvišnim stvaranje srpske vojske pored JNA koja apsolutno štiti interese srpskog naroda i svih onih kojima je stalo do nove Jugoslavije. Stvaranje srpske vojske – bilo bi svojevrsni hendikep i bumerang srpskoj državi i srpskoj politici, jer ta vojska bi bila srpska federalna vojska koja ne bi smjela da makne iz svojih granica, što znači da bi srpski narod u Hrvatskoj bio prepušten direktnoj pogibelji u Hrvatskoj. A ako bi srpska vojska prešla svoje granice – to bi izazvalo direktno angažovanje snaga NATO-pakta u Jugoslaviji, objasnio je dr. Šešelj.“
Nakon Banja Luke, Šešelj i suradnici sljedećeg su se dana uputili u Hrvatsku, na područje zapadne Slavonije. Na tome je području naime veći broj dobrovoljaca Srpske radikalne stranke sudjelovao u jedinicama TO SAO Zapadne Slavonije, a njihov kamp nalazio se u Zvečevu, visoko u papučkom gorju. Šešelj je posjetio borce u rovovima te vojnu bolnicu (u tekstu nije navedena lokacija, ali vjerojatno se radi o ratnoj bolnici koja je djelovala u Bučju), u kojoj su, kakvo je navedeno u članku, uglavnom radili liječnici i medicinsko osoblje koji su kao dobrovoljci pristigli iz Srbije.
Na kraju izvještaja zaključeno je „I pored svega što se preduzima da se rat što prije okonča, rat se nesmanjenom brzinom nastavlja i ne bliži se kraj. Žrtve padaju, materijalna dobra se uništavaju, a inostrani „mirotvorci“ još više potstrekavaju sve one koji žele da unište Jugoslaviju kao miroljubivu državu. Ali sve na ovome svijetu ima svoj početak i kraj. Samo je Bog vječan. Pa će i ovome zlu koje je počelo doći kraj. I neka izazivači zla i njegovi činioci zapamte da je srpski narod dva puta propustio šansu, ali treći put Bog Pomaže.“ Za kraj se može se dodati samo, i treća šansa je propuštena.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Velika Srbija, novine Srpske radikalne stranke i Srpskog četničkog pokreta, br.12, Beograd, februar 1992.
