Domovinski rat Izdvojeno

U osvit primirja – 4. krčka bojna 111. brigade HV „Zmajevi“ na udaru srpskih tenkova

Početkom studenog 1991. riječka 111. brigada HV, usklađena s djelovanjem 133. brigade HV Otočac, potisnula je neprijatelja iz sela Drenov Klanac, izbivši do sela Glavace. Dostignuti položaji održavani su tijekom studenog i prosinca 1991. pod svakodnevnim udarima srpskog topništva. U prosincu 1991. u javnost je izašao prijedlog mirovne operacije UN-a, poznatiji kao „Vanceov plan“, pa se očekivalo potpisivanje trajnog primirja i dolazak zaštitnih snaga UN-a. Diljem hrvatskog ratišta obje strane nastojale su posljednjim naporima ostvariti pomake bojišta u cilju bolje kontrole i očuvanja prostora, i dosegnutih linija. Na smjeru Drenov Klanac – Glavace, nasuprot riječkih „Zmajeva“, u okviru srpskih snaga djelovala je 2. lička brigada (dalje 2. lbr) iz sastava 3. operativne grupe (dalje OG-3). U svom sastavu imala je mješoviti artiljerijski divizijun koji je djelovao po naseljima i položajima branitelja u Gackoj dolini. U Glavacama se nalazio 2. pješački bataljun, ojačan vodom iz 1. bataljuna Vrhovine. U drugoj polovini studenog 1991. komandant OG-3 naložio je majoru Čedi Grbiću iz mehaniziranog bataljuna 4. oklopne brigade (Jastrebarsko) 10. korpusa JNA, bataljuna koji otprije bio raspoređen u Lici, da ustroji oklopnu grupu odnosno 2. oklopni bataljun radi obrane ugroženih pravaca. Grbić postaje komandant bataljuna, komandir mehanizirane čete poručnik Milan Mirić, a komandir tenkovske čete kapetan Zoran Zrnić. Potpukovnik Božo Hinić, komandant 2. lbr, odlučio je upornom obranom uz artiljerijsku podršku i aktivna djelovanja spriječiti moguće napredovanje hrvatskih snaga u zoni njegove brigade. Takvo što su snage HV pokušale u više navrata, ali se neprijatelj uspio održati u Glavacama i na području Budimke, i crkve Svete Petke. Početkom prosinca 1991. srpski teritorijalci držali su položaje na liniji Zalužnica – Pražinovac – Podum – Glavace (Šušnjići) – Budimka.

Dana 30. prosinca 1991. hrvatske snage kreću u napadno djelovanje; 111. brigada prema Glavacama, a 133. brigada prema selu Podum. Neprijatelj se povlači uz gubitke u ljudstvu. Izvanredno borbeno izvješće Komande 2. lbr govorilo je o 2 poginula i 9 ranjenih boraca (4 teže i 5 lakše). Na bojišteje stigla i 4. (krčka) bojna Riječke brigade te je raspoređena na prostoru sela Lončari i Tukljace, gdje su već bili prisutni i bojno aktivni  pripadnici 5. (senjske) bojne „Zmajeva“. Krčkom bojnom zapovijedao je Ante Čakarun, a zamjenik mu je bio Svetko Šare. Kao odgovor na uspješan napad HV-a srpske snage pokreću protunapad kasno prijepodne 1. siječnja 1992., kako je zapisano u ratnom dnevniku brigade: „U 11.30 časova naše jedinice pojačane tv (tenkovskim vodom op.a.) iz OG-3 kreću na pravcu D. Klanac u protivnapad i odbacuju neprijatelja prema s. Šušnjići“. Teritorijalci su izbili na liniju Budimka – Sv. Petka – tt 460, a s ojačanim tenkovskim vodom do zadnjih kuća u zaseoku Naprte (Podum).

Na hrvatskoj strani smrtno su stradala dva pripadnika krčke bojne – Boris Mršić i Milan Nedić, od pogotka tenkovske granate u objekt gdje su se nalazili, uz nekoliko ranjenih suboraca. Sedmog siječnja 1992. potpukovnik Hinić u svojoj analizi odaslanoj Komandi 6. ličke divizije ukazao je na napadna djelovanja HV-a koja su djelomično ostvarena 30. prosinca u području brda Um, uz istovremeni napad smjerom Lončari – Glavace. Protunapad je uspio zbog usklađenog djelovanja oklopa i pješaštva, te učinka artiljerije. S druge strane, o učinkovitom napadu i žestokom otporu postrojbi HV-a ukazuje podatak iz popisa kojeg je komandant 2. lbr uputio 17. siječnja 1992. nadređenom zapovjedništvu prema kojem je njegova brigada 30. prosinca i 1. siječnja imala po četiri poginula pripadnika. Major Grbić u svojim sjećanjima ističe da su se najžešće borbe oko Gospića i Otočca vodile od 25. prosinca 1991. do 3. siječnja 1992. u kojima su teritorijalci iz Glavaca imali gubitke. Konačno, 2. siječnja u Sarajevu je potpisano primirje između zaraćenih strana koje je stupalo na snagu sljedećeg dana. Nastupom primirja borbe na ličkom bojištu prestala su na duže vrijeme, ali su neprijateljska diverzantska i artiljerijska djelovanja i dalje ugrožavala postrojbe HV-a i stanovništvo Gacke doline.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, arhivsko gradivo
Agresija JNA i srpskih postrojbi : (Lika, 1991.-1992.) / ur. Ivan Brigović, Domagoj Štefančić; Zagreb : Gospić; 2019.
Davor Peitel, Na prvoj crti protiv smrti: prilozi za povijest regije Gacke u Domovinskom ratu 1991. – 1993., Zagreb, 2011.
Dragan Ogurlić, Rijeka u Domovinskom ratu, Rijeka, 2008.
Mirko Raguž, Sudjelovanje senjskih Podgoraca u Domovinskom ratu, Senjski zbornik br. 44 (2017).
Novi list: prosinac 1991., siječanj 1992.
Branko Suzić, Udarne pesnice Prve oklopne brigade, Banja Luka, 1995.
Radovan Tačić, Stakleni tenkovi: moć i nemoć 4. oklopne brigade

O autoru

Domagoj Štefančić