Na današnji dan, 4. prosinca 1991. godine, prilikom provedbe borbene zadaće postrojbi 132. brigade, među kojima je temeljnu zadaću izviđanja i navođenja topničke vatre na borbene položaje snaga pobunjenih Srba u širem području sela Kokočak imao vod Vojne policije brigade, od neprijateljskog projektila svoje živote gube pripadnici Vojne policije 132. brigade Našice – Orahovica Momir Krmpotić i Milan Puhanić. O tom kobnom danu 29 godina kasnije progovorili su i njihovi suborci, koji su se nalazili pored njih u trenutku njihove pogibije.
Bilo je negdje dva sata u noći kad sam sjeo u auto i otišao po pokojnog Krmpotića. Zimsko vrijeme, strašno je bilo hladno i kad sam ga pokupio, otišli smo do baze gdje nas je čekao ostatak ekipe. Nakon kratkih dogovora sjedamo u kombi i odlazimo u Gornju Pištanu, prisjetio se Mario Klanica tih ranih jutarnjih sati i polaska prema Orahovici i Gornjoj Pištani.
Čekali smo svitanje te smo kratili vrijeme u domu u Gornjoj Pištani. Također, bilo nam je bitno da dođe i vodič, koji će nas odvesti prema Kokočaku, jer nismo tada toliko poznavali taj teren, s obzirom da nismo iz Orahovice i te okolice, nadopunio je Zdenko Dundović, teško ranjeni pripadnik voda Vojne policije u toj akciji.
Dom nam je bio startna pozicija te smo odande krenuli prema Raketari ne bi li se uhvatili šume. Sjećam se da smo pratili šumsku vlaku i znam da su se čule motorne pile, žamor ljudi, dosta aktivnosti negdje u pozadini, što se na kraju ispostavilo kako su radili na zaprečivanju putova prema Kokočaku i njihovim položajima. Vidljivost je bila jako slaba, bila je gusta magla i možda je zanimljivo spomenuti da je pokojni Puhanić išao ispred nas, s obzirom da se bavio lovom prije rata, pa se i bolje ponašao u šumama. Recimo, on i Miro Stipanović išli bi uvijek barem 20-30 metara ispred nas, provjeravali teren da ne bi bilo slučajno kakvih mina, tako da smo uvijek nekako ostajali malo dalje od njih i ujedno bili nekako sigurniji, prisjećao se Robert Kribl puta kroz šumu prema Kokočaku.
Dolaskom na „kotu 311“, zapovjednik voda stupio je u kontakt sa minobacačkom bitnicom stacioniranom u Bukviku, s ciljem dogovora o daljnjem tijeku akcije. U toj akciji sudjelovala je i grupa izvidničko-diverzantske satnije 132. brigade, s ciljem zajedničkog nastupanja prema selu Kokočak, no zbog nailaska na minsko polje, grupa u kojoj su bili pokojni Momir i Milan nastavlja sama, s provedbom dobivene zadaće osmatranja područja i navođenja vatre.
Prišli smo selu, uočili dio neprijateljskih položaja oko i unutar sela i rasporedili smo se u tri ekipe. Jedna ekipa krenula je dolje bliže selu, a mi smo ostali u pozadini. Nakon nekog vremena ta se ekipa vratila do nas i iznijela nam ono što su tada ugledali. Naime, s obzirom da je bio 12. mjesec jel’, vrijeme kolinja, pa su tako i oni bezbrižno odrađivali taj posao. Nakon toga ponovno se stupilo u vezu s našom minobacačkom postrojbom u Bukviku te je zapovjednik voda pročitao nekoliko koordinata uočenih ciljeva, a zatim je nastupila paljba, opisao je Zdenko Dundović početak minobacačkog napada na položaje pobunjenih Srba u selu Kokočak.
Kako smo bili raspoređeni iznad sela, s lijeve strane bio nam je njihov rov, odnosno kao nekakva zemunica. Damir Knežić ”Damba” uzima snajper i počinje nišaniti prema neprijateljskom vojniku, koji je sjedio na rovu. U tom trenutku uočava drugog vojnika lijevim okom, koji je prišao ispod rova, međutim nije mogao reagirati i tu kreće puškaranje. Kad su oni shvatili koliko smo se mi približili njihovim položajima, to se sastavilo nebo i zemlja. Mi smo počeli trčati, a oni su gruvali i iz pješačkog naoružanja, na obronku lijevo od nas, iznad sela imali su protuavionski top, i s njim su udarali po nama, prisjetio se Miroslav Ranogajec početka povlačenja prema koti, s koje su krenuli u akciju.
Trčali smo prema koti kroz šumu i kad smo došli do tog mjesta, zapovjednik Pavlus ponovno javlja na Motorolu položaj te naglašava da smo izašli na kotu. Nije prošlo ni par trenutaka, i prasak. Pištanje u ušima, ništa ne čujem, mahnito skidam zolju s leđa i u tom bunilu bacam ju pol’ metra od sebe. Pošpricalo me po leđima, međutim u onom šoku ništa ne osjetim. Vidim Dundovića gdje se hvata za trbuh, Damira Krmpotića gdje se hvata za nogu, okrećem se i uočavam dvojicu naših kako leže, s nelagodom prisjećao se Robert Kirbl pogibije Momira i Milana.
Lovac, tako smo zvali pokojnog Puhanića i Krmpotić od eksplozije stradavaju na licu mjesta. Motorola nam je crkla i tu se počelo kemijat kako doći do sela. U međuvremenu je naš vodič, Tomislav Matek, otišao po pomoć u Gornju Pištanu, a ”Damba” je sklepao nekakvo nosilo i krenuli smo onakvi ranjeni dolje. Nažalost poginule smo morali ostaviti, s gorčinom se prisjećao Miroslav Ranogajec.
Izletio sam na cestu i u tom trenutku nailazi vojni TAM-110, kojeg je vozio pokojni Ivo Resler. Zaustavljam kamion i dok smo ubacivali ranjene u teretni prostor, nailaze vozila hitne pomoći, objasnio je Mario epilog akcije.
Navedena akcija bila je svojevrstan uvod u problematičnu situaciju početkom prosinca 1991. godine na području bivše općine Orahovica. Intenzitet borbi duž cijele linije obrane pojačavao se, a održivost ključnih dijelova bojišnice postala je upitna.
I danas puno puta znamo pretresti taj film što nas je gore snašlo, što su to ispucali na nas, međutim i da dođemo do odgovora, Milana i Momira ništa neće vratiti. Najgore nam je bilo nakon te eksplozije što smo njih dvojicu morali ostaviti gore, jer smo svi toliko bili izranjavani da smo jedva i sami sišli dolje u selo. Iste večeri pripadnici izvidničko-diverzantske satnije naše brigade skinuli su tijela s položaja, tako da ih se na kraju moglo dostojno sahraniti, zaključio je Miroslav Ranogajec.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA – Milan Puhanić i Momir Krmpotić
IZVORI – Usmena svjedočanstva pripadnika Vojne policije 132. brigade Našice-Orahovica – Zdenko Dundović, Mario Klanica, Robert Kribl i Miroslav Ranogajec
