Zagreb je u Domovinskom ratu dao mnogo pričuvnih brigada Hrvatske vojske, jedna od njih je i 150. brigada HV-a Črnomerec – ponos zapada glavnog grada Republike Hrvatske. U Ilici 181 danas djeluje Udruga veterana Domovinskog rata 150. brigade. Njezin predsjednik Tedi Gajšak prisjetio se ratnih dana, ali i aktivnosti u kojima danas sudjeluje.
Ukratko se predstavite.
Rođen sam 1967. godine u Zagrebu. U rodnom gradu zasnovao sam obitelj i danas živim na Črnomercu. Imam dvoje odrasle djece i odnedavno unučicu. Predsjednik sam Udruge veterana Domovinskog rata 150. brigade i član Udruge Crne Mambe s kojom sudjelujem u projektu „Zajedno u bolje sutra“. Prije rata završio sam Građevinski obrazovni centar, radio sam kao monter raznih instalacija. U međuvremenu sam bio u bivšoj vojsci gdje sam po VES-u postao vozač tako da sam po povratku u firmi bio i vozač i monter.
Kako počinje Vaš ratni put?
Dovršio sam sve tečajeve koji su bili potrebni, dobio ovlaštenja i zaposlio se u policiji u ožujku 1991. godine kao djelatni policajac. Nije mi tada još bilo ni na kraj pameti da bi rat mogao eskalirati u obliku u kakvom je eskalirao. Ne razmišljaš, kao što ni danas 20-godišnjaci ne razmišljaju, da ćeš uskoro završiti u nekom rovu na Kordunu. To se polako razvijalo i shvatio sam da ne ide na dobro. Zajedno s kvartovskom ekipom ušao sam u listopadu 1991. u 150. brigadu koja se u to vrijeme osnivala na Črnomercu. Ušli smo u njezin prvi sastav i ubrzo smo poslani na blokadu vojarne JNA u Samoboru. Dio pripadnika 150. brigade dolazi ondje neposredno pred njezin pad. Nakon toga napokon smo došli do prijeko potrebnog naoružanja. Brigada se nakon toga većim dijelom naoružala. Nakon kraćeg vremena upućeni smo na blokadu vojarne u Jastrebarsko, a kada smo ispratili JNA odande, upućeni smo na karlovačko ratište gdje smo držali crtu bojišnice kod Generalskog Stola. U to doba smo u principu svi radili sve. Trebalo je ići u izviđanje i tko se javljao išao je. Tako da sam nekad bio izvidnik, zapovjednik desetine, zapovjednik voda. Sve je to bio proces ustrojavanja brigade. Tu liniju je bilo važno držati jer je tu Hrvatska bila vrlo tanka. No nisu imali oni nekih većih napadnih djelovanja, možda i dijelom zbog djelovanja njihove propagande. Naime, oni su na radiju Petrova Gora, nakon što je osnovana naša 3. bojna „Leopardi“, rekli kako na bojište dolazi 300 leoparda što su protumačili kao pomoć Njemačke Hrvatskoj u tenkovima koji su nosili taj naziv. Zanimljivo, kada su došli UNPROFOR-ci tražili su te tenkove, da gdje smo ih mi sakrili, što je bilo poprilično smiješno. Božić 1991. dočekao sam u rovu. Nakon Sarajevskog primirja, crta bojišnice je mirovala, ali je došlo do psihološke vrste ratovanja. U srpnju 1992. je došlo do demobilizacije većeg dijela brigade nakon čega sam se zaposlio u Tekstilnom kombinatu Zagreb.
Ipak, to nije bio kraj Vašeg ratnog puta?
U međuvremenu je dio brigade bio u Posavini, Sunji i na dubrovačkom ratištu, a ja sam u predao zahtjev za djelatnu vojnu službu, no prije nego su ga uvažili, ponovno je došlo do mobilizacije brigade 1993. godine. Nakon što smo prošli obuku s mladićima koji su bili popuna i koji nisu do tada bili u ratu, otišli smo na ličko ratište oko Perušića. U životu nisam doživio snijeg kao te zime, bili su nanosi od par metara, a temperature ispod minus 20 stupnjeva Celzijevih. Te zime vraćen sam nazad u Zagreb jer su uvažili moj zahtjev za djelatnom vojnom službom tako da je to bio kraj mog ratnog puta sa 150. brigadom te sam raspoređen u logističku bazu Zbornog područja Zagreb, a ostatak mog ratnog puta usko je vezan uz 2. gardijsku brigadu. Bio sam sve i svašta pomalo, vozio sam sve vrste vozila, poput “labudica” za tenkove, pa i ako je trebalo negdje zaleć’ s puškom bio sam tu. Nisam se ustrojbeno vodio kao dio 2. gardijske, ali nema dana kada nisam bio s njima. S njima sam bio i u „Bljesku“, s tenkovskom bojnom, kao i u „Oluji“. Kako sam bio ponekad dežurni prometne satnije, znao sam da se nešto sprema, vidjelo se to, popodne 3. kolovoza telefoni nisu prestajali zvoniti. U jednom trenutku čulo se samo „ovo nije vježba, svi na svoja mjesta“. Kada je počela „Oluja“, iz vojnih skladišta, na Banovinu sam dovozio streljivo, maljutke, što god je trebalo. Pratio sam hrvatske snage sve do Viduševca i Topuskog gdje se predao njihov 21. kordunski korpus. To je neopisiv trenutak, već kada je pao Knin znali smo da su gotovi, ali kada smo ih vidjeli na svoje oči kako se predaju to je nešto što treba doživjeti. Uskoro sam se u studenom 1995. skinuo iz vojske. Vratio sam se civilnom životu, zaposlio i pokušao vratiti normalnom životu kao i većina onih koji su bili u ratu.
Često je logistika zanemarena kada pričamo o ratu. Što misliš zašto?
Ljudi često posprdno gledaju na logistiku jer valjda imaju dojam da kao nismo bili u borbi. No bez logističke potpore vojska se ne može boriti. Kako će tenk doći na bojište iz vojarne, neki prijevoz moraju imati, netko mora popravljati ta vozila sva, netko mora brinuti o hrani. U logistici je kasnije bilo jako puno nas koji smo ’91. Hrvatsku branili s puškom u ruci.
Koji ti je događaj iz rata ostao posebno u sjećanju?
Ja sam izašao iz vojnog skladišta Duboki jarak kraj Sesveta 15-ak minuta prije nego što je eksplodiralo. Tu mi je poginuo zaista dobar prijatelj Damir Šifer. Trebalo je tog dana prevesti tamo minsko-eksplozivna sredstva i nas dvojica smo se javili. Kako sam bio bliži knjizi naloga uzeo sam si brži kamion, a njemu je ostao onda stariji Deutz 5000. Tako sam došao prije na mjesto istovara u Duboki jarak i nakon što su me istovarili na izlasku sam sreo Damira. Pitao me hoćemo li na kavu u Sesvete, a ja sam rekao da ćemo sjesti na piće nakon što razdužimo kamione s čime se on složio. Odjednom na Slavonskoj aveniji u suprotnom smjeru išla je gomila vozila hitne, vatrogasaca i policije. Nisam znao što se dogodilo sve dok nisam došao do vojarne u Prečkom gdje sam vraćao kamion. Svi u vojarni su vani i gledaju prema istoku. Pitaju me gdje je Damir. Kada sam im rekao da je u Dubokom jarku rekli su mi da je skladište eksplodiralo. Imao je u to doba malog sina, mislim da dječačić nije imao niti godinu dana kada je Damir stradao. Redovno mi je pričao o svom sinu kojeg je obožavao. To mi je bio zaista bolan gubitak. Nakon toga išao sam obiteljima poginulih donijeti vijest o pogibiji njihovih najmilijih. To su najgori trenuci koji su mi u sjećanju iz rata. Osim toga, u pamćenje mi se usjekao jedan događaj s Korduna ’91. U rovu smo bili pokojni Mario Miloš i ja. U 2 sata u noći, u selu koje je bilo s druge, neprijateljske strane, čuli su se kamioni. Odjedanput su se čuli ženski krikovi koje nikada neću zaboraviti. Bili smo nemoćni. Iz očaja smo ispalili par rafala, ali ništa više nismo mogli. Užasan osjećaj.
Aktivan si u braniteljskim udrugama?
Kako sam s vremenom naučio raditi photoshopom i illustratorom počeo sam pomagati udrugama, smisliti im oznake, pripreme za pečat i slično na prijateljskoj osnovi. Došla je druga faza života u kojoj sam imao više vremena tako sam se angažirao i u Udruzi veterana Domovinskog rata 150. brigade, a od veljače 2020. sam i predsjednik. Djelujemo u gradskom prostoru koji dijelimo s Mjesnim odborom Vrhovec – Šestinski Dol. Zbog pandemije koronavirusa aktivnosti su nam nažalost stale. Trebali smo u travnju imati memorijalni malonogometni turnir „Stjepan Major Štef“ nazvan po našem poginulom pripadniku koji je bio vrstan nogometaš i malonogometaš. Godinama se taj memorijal održavao na Jelenovcu, no zbog požara preseljen je na Savu. Želja nam je da u buduće taj turnir igramo na Kordunu gdje je Štef i stradao. Dosta smo vezani za taj kraj te i dalje imamo kontakte s ljudima u Tounju, Generalskom stolu i bilo bi zaista lijepo, ako nam mogućnosti dozvole, da tamo organiziramo turnir. Osim toga svake godine obilježavamo dan brigade te hodamo na Malačku u spomen na poginule iz kaštelanskog kraja. Prema financijskim mogućnostima obiđemo bojišnice brigade, podignuli smo spomenik poginulima u selu Gornji Lulići, sakupili preko 800 knjiga školske lektire i darovali skoli u Tounju. Također smo tu uvijek jedni za druge, pomažemo si kada nekom treba pomoć oko kuće, oko nekakvog fizičkog posla ili slično. Moram istaknuti kako smo prošle godine izdali napokon i monografiju uz pomoć donacija i Ministarstva hrvatskih branitelja, a sada imamo namjeru objaviti i fotomonografiju. Uključen sam i u projekt udruge Crne Mambe „Zajedno u bolje sutra“ koji je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda Europske unije. Pomažemo braniteljima, invalidima koji žive u teškim uvjetima. Čistimo, vozimo ih liječnicima, idemo u trgovine kada treba, ukoliko treba rješavati nekakvu dokumentaciju, slagati drva, zaista smo im na raspolaganju maksimalno. Nismo nikome na teret, nismo pasivni već smo aktivni članovi društva u kojem živimo.
Koja je tvoja poruka mladima?
Mladima ne bih slao neku posebnu poruku. Poslao bih im pozivnicu da se uključe u radove braniteljskih udruga. Slobodno neka dođu, ne grizemo, mogu osnivati klubove mladih pri udrugama. Nas za 15-20 godina neće biti i sve ostaje na njima. Tako da im šaljem pozivnicu, a poruke će oni sami shvatiti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
