Sukladno velikosrpskim planovima jezgru buduće srpske autonomne jedinice u zapadnoj Slavoniji trebala je predstavljati pakračka općina s najvećim postotkom srpskog stanovništva na tome području. Pakračka općina bila je žarište incidenata od ljeta 1990., a njezine općinske vlasti djelovale su suprotno odlukama republičkih, kršile zakone i Ustav RH te podržavale „puzajuću“ pobunu koja je na tom području već dobrano uzela maha.
„Srpske straže“ na pakračkom području spominju se u izvještaju JNA već u kolovozu 1990. godine. Termin „srpske straže“ koje se od ljeta 1990. godine pojavljuje na svim područjima Hrvatske zahvaćenima pobunom, zapravo je označavao naoružane srpske pobunjenike koji su svoje postojanje/djelovanje opravdavali osjećajem ugroženosti od susjeda Hrvata i/ili od hrvatske policije. JNA je već sredinom prosinca 1990. godine predviđala da će Pakrac uskoro biti „žarište mogućih incidentnih situacija“, poput masovnih okupljanja te intervencije specijalnih snaga MUP-a. Smatralo se da bi do sukoba moglo doći u vrijeme proglašenja novog Ustava RH ili za vrijeme božićnih blagdana.
Cilj akcije teritorijalnog proširenja pakračke općine u potpunosti je izašao na vidjelo 22. veljače 1991., tijekom zasjedanja 10. sjednice Skupštine općine Pakrac. U raspravi je nekoliko odbornika ponovo ustvrdilo da je srpski narod u općini ugrožen kao i da netom usvojene rezolucije Sabora RH (Rezolucija o prihvaćanju postupka o razdruživanju SFRJ i Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka RH) smatraju neprihvatljivima, te se stoga traži pripajanje SAO Krajini. Za provedbu planova Srpske demokratske stranke, koji su uključivali oružanu pobunu protiv hrvatskih vlasti, okupaciju zapadne Slavonije (oslanjajući se prvenstveno na snage JNA) i u konačnici njezino priključenje proširenoj Srbiji, ključno je bilo preuzeti kontrolu nad policijskim snagama u Pakracu.
Na sjednici SO Pakrac stoga su prvim zaključkom odbačene Rezolucija o prihvaćanju postupka o razdruživanju SFRJ i Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka RH. Nadalje, usvojen je zaključak kojim se tražilo smanjivanje broja aktivnih i pričuvnih policajaca na broj otprije 30. svibnja 1990., te da policija u pakračkoj općini „ne mijenja obilježje na uniformama“. Nakon toga, usvojene su i odluke o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini te da Policijska postaja u Pakracu postane Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Pakrac (OSUP Pakrac), i „stavlja se pod neposredno rukovođenje Sekeretarijata unutrašnjih poslova Krajina“. Ustavni sud Republike Hrvatske, uz obrazloženje da Hrvatski ustav ne sadrži osnove za postojanje tvorevine kakva je SAO Krajina, poništio je 28. veljače 1991. odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini.
Navedenom je odlukom SO Pakrac policijska postaja u Pakracu stavljena pod nadležnost Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine (SUP-a SAO Krajine), koji je osnovan 4. siječnja 1991. godine. Time se policijska postaja u Pakracu izdvojila iz MUP-a Republike Hrvatske i postala sastavnim dijelom tijela unutrašnjih poslova pobunjenih Srba. Međutim, kao i odluka o pristupanju SAO Krajini, ni ova odluka nije imala utemeljenje u zakonskim odredbama jer je osnivanje sekretarijata unutarnjih poslova bilo u području nadležnosti Vlade RH, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH.
Policajci srpske nacionalnosti razoružali su svoje kolege hrvatske nacionalnosti i preuzeli policijsku postaju u Pakracu. Oko policijske postaje se okupili su se i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu sa Veljkom Džakulom. U Pakrac su u jutarnjim satima 2. ožujka 1991. stigle specijalne snage hrvatske policije – posebna jedinica policije iz Bjelovara te Antiteroristička jedinica Lučko i Rakitje, Kumrovec, Pionirac, ATJ „Sljeme“ (prvi puta poslana je i kirurško-anesteziološka ekipa – KAME) koje su grad i policijsku postaju stavile pod svoj nadzor, a pobunjeni policajci ubrzo su se, na vijest o dolasku specijalne policije, povukli u obližnja brda, dok je dio pobunjenih policajaca uhićen. S brda Kalvarija na koje su se povukli pobunjeni policajci otvorena je vatra te je u sukobu s pobunjenicima ozlijeđeno nekoliko pripadnika specijalne policije. U Pakrac je zatim stigla i JNA i rasporedila se u centru grada oko snaga policije i specijalne policije. JNA je u Pakracu prvi puta primijenila taktiku „tampon zone“, koju će nekoliko mjeseci kasnije često upotrebljavati u Hrvatskoj – nakon reakcije hrvatske policije na oružane akcije srpskih pobunjenika, JNA bi postavila svoje snage između dvije strane, službeno „razdvajajući sukobljene strane“, a zapravo onemogućavajući hrvatskoj policiji daljnje djelovanje i uspostavu ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske.
Pakrački događaji imaju velik značaj u povijesti Domovinskog rata te se njihova obljetnica i ove godine svečano obilježila u Pakracu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
