Strahote srpskih logora nakon okupacije Vukovara

Kroz srpske je logore u agresiji na Republiku Hrvatsku 90-tih godina prošlo više od 30.000 hrvatskih logoraša, među kojima oko 500 djece i 3.000 žena.  Prilikom herojske obrane Vukovara, i u vrijeme pada grada, 18. listopada 1991., mnogi su odvedeni u srpske logore. Pripadnici JNA i srpske policije nisu imali milosti prema nikome, bilo da se radi o djeci, ženama, staricama, starcima. Logori su bili smješteni diljem Srbije, a i u samom Vukovaru nalazio se logor u skladištu Veleprometa.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića za „dugotrajno i rutinsko zatvaranje više tisuća hrvatskih i drugih nesrpskih civila u zatočeničkim objektima u Hrvatskoj i izvan nje, uključujući zatvoreničke logore koji su se nalazili u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini, uspostavljanje i održavanje nehumanih životnih uvjeta za hrvatske i druge nesrpske civile zatočene u spomenutim zatočeničkim objektima, višekratno mučenje, premlaćivanje i ubijanje hrvatskih i drugih nesrpskih civila“.

Logor Stajićevo

Logor Stajićevo bio je sabirni logor u selu Stajićevu nedaleko od Zrenjanina u Srbiji. Pod srpskom upravom, od studenog 1991. do siječnja 1992. , tamo su bili zatočeni hrvatski zarobljenici – vojnici i civili. Logor su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne farme. Kroz koncentracijski logor Stajićevo prošlo je oko 3000 ljudi. Nakon zatvaranja logora, logoraši su premješteni u Niš i Sremsku Mitrovicu. Zarobljenici su bili različite starosti, najmlađi zatvorenik imao je 8, a najstariji 80 godina, a ukupno ih je bilo oko 1300 do 1500 ljudi. Prema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije govori o 1700 zatvorenika u Stajićevu, a najmanje sedamnaest osoba je ubijeno na toj lokaciji.

Logor se nalazio na lokaciji napuštene stočarske farme, a sastojao se od dva paviljona okružena bodljikavom žicom koja je bila visoka oko tri metra. Zatvorenici su bili članovi hrvatskih snaga sigurnosti, ali bilo je i civila, pacijenata i medicinskog osoblja vukovarske bolnice. Prvi zatvorenici pristigli su u logor 20. studenog 1991. u autobusima koje su pratila vojna vozila. Pri ulasku u logor morali su držati pognute glave, dok su im ruke morale biti prekrižene na leđima. Prilikom ulaska u sam objekt logora, srpski policajci su ih tukli palicama, a takav tretman vršili su i narednih dana. Posljedice premlaćivanja bile su modrice, slomljena rebra. Osim fizičkog, policajci su verbalno i psihički maltretirali zarobljenike.

Prvih dana nakon osnivanja logora nije bilo sanitarnih čvorova ni pitke vode, a voda koja se donosila bila je nalik sumpornoj tekućini. Ovako loše stanje, donekle se poboljšava dolaskom Crvenog križa, ali su ljudi i dalje sjedili vezani žicom na hladnom betonu. Tijekom boravka u logoru, zatočenici su odvođeni na ispitivanja prilikom kojih su zlostavljani od strane vojnih policajca. Morali su priznavati zločine koje nisu počinili, ako su željeli izbjeći batine.

Županijski sud u Osijeku je 20. veljače 2008. godine objavio da je otvorena istraga protiv pukovnika Đure Živanovića kao zapovjednika logora Begejci i Stajićevo u Republici Srbiji, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Velika većina zatočenih branitelja i civila su ispitani u tijeku ovog istražnog postupka, a u kojem se u završnoj fazi došlo i do nadređenih označenom okrivljeniku. 2009. donijeto je rješenje o proširenju istrage protiv Aleksandra Vasiljevića, generala majora JNA, načelnika Uprave bezbednosti SSNO „bivše Jugoslavije“, zbog osnovane sumnje da je počinio kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, također u istim logorima, i to po zapovjednoj odgovornosti, kao nadređenog pukovniku Živanoviću.

Logor Niš

Niš je grad na jugu Srbije u koji su dovezeni zarobljenici iz Vukovara, te su smještani u kazneno popravni dom i zatvor. Logoraši su bili raspodijeljeni po sobama u kojima je na metalnim krevetima spavalo oko pedeset osoba. U logoru je bilo zatočeno oko 500 logoraša, a većina njih su bili muškarci. Prva skupina zarobljenika došla je u Niš s Mitnice, njih oko dvjesto, 18. listopada 1991., na dan samog pada Vukovara. Ostalih tristo zarobljenika došli su u Niš nakon rasformiranja logora u Stajićevu krajem prosinca 1991. Logor u Nišu je raspušten u veljači 1992. godine, kada su logoraši prebačeni u Srijemsku Mitrovicu.

Logor u Nišu poznat je kao najokrutniji. Tortura je vršena od strane policajaca, a kasnije i od strane redovne vojske i policajaca rezervista. Ispitivanja koja su vršili u krugu zatvora, praćena su raznim metodama batinjanja i ponižavanja. U sklopu logora nalazile su se i samnice u kojima su logoraši imali posebno strog tretman. Logor je imao i svog liječnika, ali pristup njemu je bio samo u iznimnim situacijama. U večernijim proizvkama, logoraši su morali pretrpjeti razna zlostavljanja, fizička i pisihička.

Logor Velepromet

Logor je bio smješten u Vukovaru, u Istočnoj Slavoniji. Skladišni je prostor istoimenog poduzeća te se sastoji od skladišnih zgrada i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor. U logor je uglavnom dovođeno nesrpsko stanovništvo iz rubnih dijelova grada i samog Vukovara. U tom logoru je bilo zatočeno otprilike 10 000 ljudi, među kojima su bile žene i djeca. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i gubi im se svaki trag. U jednoj limenci bilo je smješteno i po više od 1 000 ljudi, bez vode, WC-a i bilo čega drugoga, dok je pod bio od betona i nije se moglo ništa drugo nego stajati. Ljudi su mokrili ispod sebe jer su objekti bili zaključani, a ispred njih vojni čuvari. Vrata su se otključavala samo kako bi se izvodili zatočeni kako bi ih vodili na ispitivanja ili smaknuća. Logor je otvoren polovicom rujna 1991. godine, a zatvoren u veljači 1992. godine. te je tijekom tog perioda nestalo oko 1 200 osoba.

Logor Srijemska Mitrovica

Logor se nalazio u Republici Srpskoj, u sklopu čuvenog zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Zatočenici su bili smješteni u prostorije 30×6, oko 160 osoba, a u manjim prostorijama ih je bilo nešto manje. Osim takvih prostorija, bilo je i 13 samica. U tom logoru duže je zadržano oko 1 500 osoba, a u kraćem vremenu znalo je biti i otprilike 4 000 zarobljenika, među kojima je bilo žena i djece. Zarobljenici su prozivani i odvođeni na ispitivanja, neki su vođeni na strijeljanje i vraćani, a nekima se gubi svaki trag, dok su neki premješteni u druge logore. Logoraši su ovdje doživljavali strahote od raznih psihičkih i fizičkih tortura. Od čuvara je u početku bila zatvorska milicija, a kasnije vojna policija. Logor je bio otvoren od 18.11.1991. do 13.08.1992. U ovome je logoru bilo na desetine vojnih ispitivača i KOS-ovaca koji su od jutra do kasno navečer ispitivali i svi su bili zločinci koje su oni ispitivali. Većina je ispitivača silom dokazivala krivnju, tako da su pojedinci u polusvijesnom stanju priznavali sve što su ispitivači tražili.

Upravo su ovi srpski logori dokaz velikosrpske agresije na Hrvatsku, i zato ih Srbija nikako ne želi priznati. Logor je jedan od oblika najnehumanijeg ljudskog postupanja U psihološkom i socijalnom pogledu logorašima je drastično ili potpuno uništavan osobni i socijalni identitet. Potpunom degradacijom čovjeka prema čovjeku,  fizičkom i psihičkom, logoraši su tretirani kao predmeti, a stambeni, prehrambeni, higijenski i zdravstveni uvjeti života svedeni su na najnižu razinu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.