Slovenske djevojke i žene na radu u zagrebačkim kućanstvima krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća

Krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća u Zagrebu je živio velik broj Slovenaca. Prema podacima iz popisa stanovništva udio stanovnika sa slovenskim materinjim jezikom u Zagrebu kretao se od 13,45% (1880.), 6,86% (1910.), 8% (1921.) do 9,5% (1931.). Među njima su prevladavale žene. (Žene su prevladavale i u cjelokupnom stanovništvu u Hrvatskoj i Slavoniji.)

Zagreb je, kao veliki grad sa sličnim jezikom vrlo blizu slovenske granice bio privlačan velikom broju Slovenaca i Slovenki. Nakon Prvog svjetskog rata, ovo se još  pojačalo, s obzirom da Beč i Trst postaju inozemstvo, a Zagreb postaje jedan od najrazvijenijih gradova u novoj državi. Olakšavanju dolaska Slovenaca i Slovenki u Zagreb svakako je doprinio razvoj prometnica, posebno željeznica, koje su u prometu od 1862, kad je prvi vlak spojio Zidani Most i Zagreb.

Ono što je tjeralo Slovence da napuštaju svoj rodni kraj prvenstveno su bili razlozi egzistencijalne prirode. Prema običajnom pravu, samo je prvi potomak dobivao zemlju u nasljedstvo. Riječima Jože Marjetiča, predsjednika društva Naš dom, iz tridesetih godina 20. stoljeća, u Sloveniji je na snazi bio kruti seoski socijalni red, koji je kažnjavao sve one koji nisu bili prvorođenci jer je samo prvi potomak dobivao kuću i zemlju, a ostali su se morali snaći.

Najveći dio doseljenih Slovenki i Slovenaca bio je u potrazi za poslom. Velik broj Slovenki zaposlio se u zagrebačkim kućanstvima kao kućne pomoćnice (sluškinje), kuharice, sobarice i sl. Statistički nam podaci, za sada, ne daju preciznu sliku o broju Slovenki u zagrebačkim kućanstvima. U velikom se broju izvora ipak mogu pronaći podaci koji nedvojbeno dokazuju njihovu veliku prisutnost u Zagrebu.

U izvorima se mogu naći i komentari pojedinih suvremenika koji se osvrću na velik broj slovenskih sluškinja u Zagrebu. Milovan Zoričić, ravnatelj Kraljevskog statističkog ureda, u pogledu rezultatapopisa stanovništva 1880. kaže i: A kao što Slavonija dobiva malne svu svoju žensku služinčad iz Ugarske, tako Štajerska i Kranjska u tom namiruju potrebu hrvatskih podžupanija i gradova. Zoričić je zaključio: No nigdje jih se nije na jednom mjestu sakupilo toliko, koliko u glavnom gradu Zagrebu, gdje su popisana 3.884 Slovenca. Većinom su to činovnici, obrtnici, radnici u tvornicah i služinčad, koja je tuj većim dielom rodom iz Kranjske i Štajerske.

Na više se mjesta u periodici s kraja 19. i početka 20. stoljeća mogu naći primjeri u kojima se izričito navodi da su sluškinje u Zagrebu porijeklom iz Kranjske i Štajerske.

Jože Marjetič je u članku objavljenom 1933. u slovenskom časopisu Odmev, naveo da u Zagrebu ima djevojaka iz cijele Slovenije, a najviše iz Posavja, Štajerske pa Kranjske. Spominje, vjerojatno ipak pretjerujući, da ih u Zagrebu služi oko 15 000, većinom kao sluškinje, kuharice, konobarice, sobarice i odgajateljice.

Slovenke kao statusni simbol u zagrebačkim kućanstvima

Prema nekim izvorima, slovenske su služavke bile vrlo cijenjene zbog svoje vještine u kuhanju i drugim kućanskim poslovima, ali i poznavanju njemačkog jezika te su predstavljale svojevrstan statusni simbol u zagrebačkim građanskim kućanstvima.

Da su slovenske služavke bile statusni simbol u hrvatskim građanskim obiteljima tvrdi Filip Škiljan koji spominje njihov utjecaj na hrvatsku građansku svakodnevicu čijem su obogaćivanju doprinijelesvojim poznavanjem prehrambenih navika i vještinom odgoja, rutinom održavanja osobne čistoće i higijene te urednosti stambenih prostorija drugačijom od hrvatske. Svojim su radom utjecale na funkcioniranje kućanstva. Škiljan navodi i da su sa svojim minimalnim prinosima pomagale i izvjesnom redefiniranju uloge kućne pomoćnice u novoj sredini i ostvarivanju atmosfere posebne vrste zajedništva. A posebno su imale velik utjecaj na sredinu, ako su se bavile malom djecom.

Da su slovenske dekle u kulturi svojeg naroda, kao i u kulturi sredine u koju su došle imale značajnu ulogu smatra i Barbara Riman. Slovenske djevojke bile su na glasu kao vrijedne, pedantne i marljive osobe jer u protivnom ih ne bi toliko moglo pronaći posao na području Hrvatske.

U prilog tvrdnji o Slovenkama kao o dobrim i vrijednim djelatnicama u kućanstvu govori i velik broj njih koje su otišle na rad u Egipat, najčešće u Aleksandriju, zbog čega su i prozvane aleksandrinke. Već su u drugoj polovici 19. stoljeća žene i djevojke odlazile, uglavnom iz Goričke, ali i drugih slovenskih (pa i hrvatskih) krajeva služiti u Egipat. Aleksandrija se tada, zbog izgradnje Sueskog kanala, razvila u raskošan velegrad. Isplovljavale su iz luke Trst. Radile su kao dojilje, dadilje ili guvernante djeci ili pak sluškinje imućnih građana, često europskih poslovnih ljudi. Odlazile su da zarade za miraz ili pomognu uzdržavati obitelj. Bile su na glasu kao poštene i vrijedne radnice. Često su za sobom u svom kraju ostavljale vlastitu, nekad i tek rođenu djecu. Neke od njih su se u Egiptu i udale. Njihove su sudbine ponekad imale kao epilog da su žrtvovale svoju vlastitu osobnu sreću za novac. Nakon povratka u rodni kraj ih je okolina često sumnjičila za nemoral. (I više o tome Petra Testen u radu o kućnim pomoćnicama u Goričkoj.)

Slovenski povjesničar Marjan Drnovšek postavio je tezu da su iz Slovenije prema istoku (u Hrvatsku i dalje) odlazili strukovno osposobljeni radnici kao npr. kuharice, stolari, rudari, intelektualci, a manje nekvalificirani radnici kojih je ta okolina imala dovoljno, a još manje poljoprivrednici kako bi si priskrbili imanje.

Iako za sada nisam naišla na izvore koji nepobitno dokazuju pojam slovenske sluškinje kao statusnog simbola za razdoblje prije 1914., za dokazivanje ove tvrdnje možda mogu poslužiti novinski oglasi u kojima je vidljivo da pojedine žene koje traže posao služavke ističu da su slovenskog porijekla, kao i znanje njemačkog jezika. U ponekim su se novinskim oglasima tražile žene za poslove čišćenja, čuvanja djece, vođenja kućanstva i sl. baš iz slovenskih krajeva.

Jedan zanimljiv izvor koji eksplicitno navodi da su Slovenke bile poželjne sluškinje je urar, zlatar i književnik Janko Matko koji je skupljao priče služavki, a neke je od njih, kako sam navodi, objavio u romanu Služavka. On piše kako je poznato da se većina imućnih obitelji natjecala da dobije služavku iz Slovenije jer su one, za razliku od domaćih djevojaka koje su u službu dolazile bez posebnih znanja kao pastirice ili težakinje, kod kuće dobivale poduku o kuhanju, spremanju i vladanju, a mnoge su znale nekoliko riječi njemački, što se u ono doba, prije prvog svjetskog rata i poslije njega, vrlo cijenilo, osobito u židovskih obitelji.

Na prigovore i ljubomoru na veću zaradu koje su dobivale Slovenke, poslodavke bi odgovarale da im rado plaćaju više jer se djevojke iz Slovenije razumiju u sav posao, znaju kuhati, spremati, dvoriti goste. marljive su i uredne. Zbog većih su plaća Slovenke mogle kupovati i ljepšu odjeću pa su bile zapažene od mnogih manjih službenika, redara i podvornika, ali i od srednje imućnih obrtnika, tako da su se mnoge udale i našle svoju sreću. Još ističe i da je naročito bilo zapaženo i pohvalno što su mjesečno slale veće svote novaca svojima u Sloveniju.

Istraživanja putem razgovora sa starijim stanovnicima Zagreba potvrđuju tezu o Slovenkama kao poželjnim kućnim pomoćnicama u međuratnom razdoblju. Prije Drugog svjetskog rata postojala je moda da sluškinje budu «Kranjice» tj. statusni simbol su bile djevojke baš iz Kranjske, a ne iz ostalih slovenskih zemalja, što je ponekad vodilo do toga da su se djevojke iz ostalih slovenskih zemalja morale pretvarati da su «Kranjice», kako bi njihova milostiva bila više in u društvu. Spomenut je i slučaj da se sluškinja, porijeklom Hrvatica sa sela, pretvarala da je Slovenka u jednoj skorojevićkoj obitelji kako bi ona mogla biti više hoch.

Sigurno je da su Slovenke koje su došle u Zagreb donijele sa sobom nova znanja i vještine. Jedan dio njih je došao već s posebnim znanjima kuhanja i drugih kućanskih vještina, međutim radilo se o manjem dijelu. Najveći dio slovenskih sluškinja ipak je ulazio u red obične posluge koja se mukotrpno probijala kroz život. Njihov je život u Zagrebu mogao biti dobar i loš, što je ovisilo o čitavom nizu okolnosti, a u velikoj mjeri o poslodavcima.

Poneke su Slovenke u Hrvatskoj naučile kuhati te su se proslavile kao posebno vješte kuharice. Takav je bio slučaj Hanike Skurjeni (Ivanke rođene Gašparič) koja se kuhanju naučila od kuharice Ane Beck koju je obitelj Jelačić dovela iz Beča u Nove Dvore. Nakon smrti grofice Anke Jelačić (1934.) Hanika Skurjeni je bila na glasu kao osobito vješta kuharica pa je vrlo lako pronašla novu službu u Zagrebu.

Pozitivan stereotip o Slovenkama kao o vrijednim i urednim domaćicama ostao je prisutan sve do današnjih dana.

Drugi dio članka dostupan je na poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.