Izdvojeno Zdravlje

Škola na daljinu i „novo normalno“ kod djece s teškoćama u razvoju u redovnim razrednim odjelima

Uslijed pandemije koronavirusa obrazovni sustav i svi njegovi dionici bili su prisiljeni na brze reakcije i korijenite promjene kako bi se obrazovanje moglo neometano nastaviti. Veća digitalizacija obrazovnih sadržaja i prije početka pandemije omogućila je relativno brzu organizaciju škole na daljinu. S odmakom od nekoliko mjeseci sigurno možemo zaključiti da je puno veći utjecaj na uspješnost obrazovnih ishoda imao angažman pojedinaca, a posebno kada govorimo o učenicima s teškoćama u razvoju u redovnim razredima. U današnjem članku donosimo važnost individualnog angažmana u izazovima s kojima su se suočila djeca s teškoćama u razvoju iz redovnih razrednih odjela.

Djeca s teškoćama u razvoju, ovisno o rješenju o obliku školovanja, u redovnim razredima mogu pohađati prilagođen ili individualizirani program, sa ili bez pomoćnika u nastavi. Svakako, svakom od ove djece potreban je dodatan pristup nastavnika kako bi maksimalno mogli pratiti tijek školskog sata. Jasno nam je da je u uvjetima škole na daljinu, sva ta dodatna podrška pala na roditelje.

Veći broj zaposlenih roditelja prebačen je na rad od kuće, no dio njih je ipak, radi prirode posla, odlazio na radno mjesto. Roditelji djece s teškoćama u razvoju svoje su radno vrijeme i obaveze mahom prilagođavali tijeku i praćenju škole na daljinu jer ova djeca većinom nisu bila u mogućnosti pratiti samostalno nastavne sadržaje. Izrada individualiziranih i prilagođenih materijala ovisila je isključivo o angažmanu i volji nastavnika. Što su sadržaji koji je učenik dobivao njemu prilagođeniji, angažman roditelja, iako neizostavan, trebao je biti znatno manji. S ovim dijelom škole na daljinu pretežno su zadovoljniji roditelji djece s teškoćama u nižim razredima osnovne škole, što zbog jednostavnije komunikacije samo s jednim učiteljem, a što zbog njihove bolje povezanosti s učenikom. 

Nažalost, iskustva roditelja učenika viših razreda su prilično podijeljena, odnosno ovise od nastavnika do nastavnika. Dok su neki nastavnici redovno pripremali i slali posebne i prilagođene sadržaje učenicima, dio njih ipak to nije činio. Roditelji su tako osim svojih primarnih roditeljskih uloga, morali biti nastavnici, ali i stručnjaci koji prilagođavaju nastavne sadržaje za svoju djecu.

Određen broj roditelja, koji nisu na raspolaganju imali pomoćnike u nastavi, prilagodbu nastavnih sadržaja i vođenje djeteta kroz proces škole na daljinu plaćao je privatno. Iako se i ovdje radilo o online načinu rada, roditelji izvještavaju kako je to olakšalo sam proces praćenja nastava i usvajanje novih znanja. Stručnjaci koji su na ovaj način radili s djecom također izvještavaju o tome da je angažman vezan uz djecu s teškoćama ovisio od nastavnika do nastavnika, a da je sam rad bio puno lakši s učenicima nižih razreda i njihovim učiteljima. Generalno, također izvještavaju kako su se djeca s teškoćama relativno brzo privikla na novu situaciju te da problema s izvršavanjem zadataka nije bilo. Razlog tomu, dijelom, možemo pronaći u činjenici da su sva djeca s teškoćama i u redovnim okolnostima uključena u dodatan individualni  pedagoški rad nakon škole.

Najveći problem sigurno je smanjena izloženost socijalnim kontaktima, koji su za djecu s teškoćama u razvoju od posebnog značaja. Posebno se to osjetilo kod djece viših razreda. Dok su njihovi vršnjaci koristili društvene mreže i bez većih problema kontaktirali, za velik broj djece s teškoćama to je predstavljalo prepreku. Posebni poticaji za komunikacijom s vršnjacima bili su i jedan dodatan segment na kojem su roditelji i stručnjaci morali raditi.

Učenici s teškoćama generalno nisu nezadovoljni sa školom na daljinu. Oni su to, kao i druge zadatke, shvatili kao obavezu koju je potrebno odraditi. Ipak, izražavaju zadovoljstvo radi ponovnog povratka u školu. Kako kažu, ovako je ljepše i normalnije. Čak im ni „novo normalno“ ne predstavlja problem. U redu im je. Samo da su zajedno, prijatelji i nastavnici, a roditelji da i dalje budu mama i tata sa svojim starim ulogama.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije

O autoru

Dora Marinić

Magistra edukacijske rehabilitacije. Vlasnica obrta Sinapsus, kabineta za edukacijsko-rehabilitacijsku podršku. Voli povijest, prirodu i životinje. Slobodno vrijeme provodi putujući i otkrivajući skrivene kutke Lijepe naše.