Od samog početka srpske pobune i agresije na Republiku Hrvatsku, Pakrac i pakračko područje bili su jedno od najtežih kriznih žarišta. Još od ožujka 1991. u Pakracu su u nekoliko navrata intervenirale specijalne postrojbe MUP-a, a potkraj kolovoza i početkom rujna stanje na pakračkom ratištu postalo je kritično. Pakrac je bio pred padom pa su odlukom Glavnog stožera HV-a, slabe policijske snage pojačane dolaskom A satnije 105. bjelovarske brigade Hrvatske vojske.
Vozila koja su posjedovali su uglavnom bila interventne namjene pa im je dodijeljen TOP 1, prvi pakrački oklopnjak, improvizirano oklopno vozilo. Samo osamnaest pripadnika imalo je automatske puške, a ostali su naoružani uglavnom lovačkim naoružanjem i malokalibarskim natjecateljskim puškama jednometkama. Dana 6. rujna dojavljeno je da će srpski pobunjenici u Kusonjama, koji minobacačima svakodnevno tuku grad, imati smjenu te da će tijekom vikenda na minobacačima ostati samo mal broj srpskih agresora. Odlučeno je da se pokuša iskoristiti takva situacija te da se minobacači zarobe, a Kusonje djelomično očisti od terorista. Plan je bio da se 7.rujna izvrši izviđanje oklopnjakom, a ako se pokaže mogućim, odnosno da je situacija pogodna, izvrši i napad. Tako je i učinjeno. Oklopnjak se 7. rujna bez ikakvog otpora provezao kroz selo i zaključeno je da su srpski okupatori dovoljno slabi i da se boje borbeno djelovati te da se 8. rujna rano ujutro krene u napad i da u njemu sudjeluju pripadnici koji imaju automatske puške. Nemoguće je utvrditi je li ovo izviđanje potaknulo Srbe da sutradan organiziraju zasjedu ili je. Kako vjeruje većina pripadnika 105. brigade, već i sama prvotna informacija bila zamka.
Kada su krenuli u napad, odmah oko 07:30, upali su u zasjedu na mjestu gdje se nalazi kapela Male Gospe, koja je bila organizirana po takozvanom sistemu potkove. Takva zasjeda izgleda tako da se snage postave s jedne i druge strane glavnog pravca na kojem se očekuje napad i neprijatelja se na koncu zatvori i pusti duboko do najpogodnijeg mjesta za finalni udar. Oklopnjak je u takvoj zasjedi zaustavljen pogotkom rakete iz ručnog bacača pa su branitelji bili prisiljeni napustiti ga te potražiti zaklon u obližnjoj kući. Istovremeno je po njima otvorena teška paljba iz streljačkog naoružanja. Preživjeli hrvatski branitelji su se odlučili braniti iz kuće i ne pokušavati proboj, već pričekati pomoć, jer nisu htjeli ostaviti ranjenike. Prvi su im u pomoć krenuli njihovi slabo naoružani suborci s kombijem i džipom. Kolika je bila njihova hrabrost i volja za pomoći, pokazuje možda najbolje podatak da je jedan od branitelja, Ivan Palić išao u pomoć bez oružja u nadi da će putem zarobiti pušku. Uspjeli su doći oko sedamdesetak metara od mjesta sukoba i vidjeti kako gori oklopnjak. Čim su iskočili iz vozila, kombi je uništen raketnim bacačem, a po njima je krenula paljba. Ranije spomenuti Ivan Palić je odmah poginuo, petorica su bili ranjeni i svi su bili prisiljeni na povlačenje. Pored vojnika u pomoć su krenuli i pripadnici policije te su pokušali s policijskim bojnim oklopnim vozilom probiti do branitelja u okruženju. Bezuspješno. Zadnji put su se branitelji u okruženju javili radio vezom oko 19:30 i tražili žurnu pomoć jer su im ranjenici počeli gubiti svijest. Nažalost, nitko im nije mogao pomoći. Pred kraj dana 8. rujna Srbima je stiglo i pojačanje iz okolnih sela pod kontrolom lokalnih Srba.
Zarobljeni gardisti pružali su žestoki otpor mnogobrojnijim agresorima, sve dok su imali streljiva. U kući u kojoj su se sklonili hrvatski branitelji bilo je mrtvih i ranjenih, a oni koji su ostali živi nisu se željeli predati sve do trenutka kad su Srbi uspjeli minirati kuću 9.rujna. Tada su izašli s uzdignutim rukama. Međutim, onda je uslijedilo nevjerojatno iživljavanje lokalnih Srba nad zarobljenim hrvatskim braniteljima. Sedmoricu zarobljenih, od kojih su dvojica bila ranjena, vezali su žicom i maltretirali ih na sve moguće načine. Nakon toga su ih prisilili da legnu na cestu i rafalima pucali po njima. Jedan branitelj ubijen je hladnokrvnim smaknućem metkom u glavu iz pištolja. Pobijene branitelje nabacali su kamion i prevezli do Rakovog potoka gdje su ih drugi dan ujutro pokopali pokraj smetlišta.
Tijela dvadesetorice ekshumirana su i pokopana u siječnju 1992. No, time nije završila tragična drama u Kusonjama. Prigodom obilježavanja druge obljetnice masakra 8. rujna 1993. dogodio se novi zločin. Tijekom ceremonije polaganja vijenaca u Kusonjama eksplodirala je podmetnuta mina i usmrtila trojicu časnika 105. brigade i ranila još 13-tero ljudi. Srpski agresori su postavili minu iako je to područje bilo pod nadzorom mirovnih snaga UN-a
O ovom događaju iz Domovinskog rata 2014. godine snimljen je i igrani film “Broj 55”, naslovljen po kućnom broju kuće u kojoj su stradali hrvatski branitelji, redatelja Kristijana Milića. Film je iste godine bio apsolutni pobjednik Pulskog filmskog festivala na kojemu je, osim Velike zlatne arene za najbolji film, osvojio još 7 zlatnih arena.
- Davor Marijan, DOMOVINSKI RAT, Despot infinitus : Hrvatski institut za povijest, 2016, Zagreb
