Izdvojeno Zdravlje

Šećerna bolest i mjere prevencije

Među problemima javnog zdravstva koji na globalnoj razini dobivaju epidemiološki razmjer i bolest su modernog tj. suvremenog društva jest šećerna bolest. Ovo je stanje povezano sa sjedilačkim načinom života, odnosno smanjenim kretanjem te unošenjem visokokalorične prehrane. Braniteljska populacija jednako, ali i malo više zbog toga je izložena riziku od dobivanja šećerne bolesti.

Kolike razmjere poprima broj oboljelih najbolje govore sami brojevi. Tako je u svijetu 2016. bilo 415 milijuna oboljelih, a do 2040. se očekuje da ih bude 642 milijuna. Šećerna bolest bila je četvrtim uzrokom smrti 2017. godine. Za 2018. godinu je CroDiab objavio da u Hrvatskoj od šećerne bolesti boluje 303.992 ljudi, ali se pretpostavljalo da čak 40% ljudi nije registrirano tj. dijagnosticirano.

Zbog epidemioloških karakteristika ove bolesti, i kod nas i u svijetu, nije suvišno ponavljati činjenice o prirodi te bolesti da bi se ljudi što bolje s njom upoznali, a svakako je potrebno opetovano govoriti o prevenciji, ali i o potrebi kontrole i praćenja ako i nakon što se dijagnoza uspostavi, uz posebnu napomenu da takvu dijagnozu ne treba shvaćati ni olako ni katastrofično.

Šećerna bolest (diabetes mellitus) kronična je bolest povišene razine šećera glukoze u krvi zbog manjka inzulina, hormona gušterače koji omogućuje ulazak šećera u stanice gdje se pretvara u energiju za rad tijela. Kada nema inzulina, ta razina šećera ostaje u krvi, ne ulazi u stanice, ne pretvara se u energiju, ne pohranjuje se u mišićima i jetrima i tako nastaje oboljenje. Postoje dva tipa šećerne bolesti: tip I označava stanje u kojemu se inzulin ne proizvodi, a tip II koji podrazumijeva smanjeni učinak proizvedenog inzulina. Od tog tipa boluje oko 90% oboljelih od dijabetesa i on se obično otkriva u kasnijoj životnoj dobi kada se pokažu posljedice bolesti na drugim organima.

Kako uopće do ovog kroničnog oboljenja ne bi došlo, treba biti informiran o faktorima rizika koji utječu na njegovu pojavu. Na neke faktore rizika ne može se utjecati u smislu izbjegavanja, kao što su genetski čimbenici tj. pozitivna obiteljska anamneza, starija dob žene (za tip I posebice starija dob za vrijeme trudnoće), izlaganje virusnim infekcijama i smanjena tolerancija na glukozu, ali se kod njihove prisutnosti valja pozornije kontrolirati. Druga skupina faktora rizika obuhvaća pretilost, tjelesnu neaktivnost, visoki krvni tlak, povišenu razinu triglicerida i smanjenu vrijednost HDL-a (tzv. „dobrog kolesterola“). Na te se faktore može utjecati medicinskim tretmanom i stilom života, ponajprije redovitom fizičkom aktivnošću i niskokaloričnom prehranom. Od ključne je važnosti, unutar redovitih zdravstvenih pregleda, inzistirati na kontroli razine šećera u krvi, ali i spomenutih faktora, tj. razine masnoće (potrebno je naglasiti potrebu za zasebnom analizom HDL-a i LDL-a, tzv. dobrog i lošeg kolesterola, a ne samo njegovom ukupnom vrijednošću) i triglicerida.

Kada mjere prevencije ipak ne urode plodom, i postavi se dijagnoza dijabetesa, od vitalne ja važnosti posvetiti pozornost toj dijagnozi. Ako se dijagnoza postavi već u poodmaklom stanju, odnosno s već nastalim oštećenjima organa, medicinski stručnjaci imat će konkretnije upute za specifične intervencije, no ako je nalaz „blaži“ i sugerira samo redovitu kontrolu, onda je dosta odgovornosti stavljeno na samog pacijenta. Bez obzira osjeća li znakove bolesti ili ne, vrlo važno je da osvijesti ozbiljnost stanja koje je utvrđeno te mogućnost da na njega sam utječe da ne bi došlo do posljedica koje mogu biti  vrlo ozbiljne (zatajenje određenih organa, gangrene s posljedičnim amputacijama i brojnim pa i fatalnim ishodima).

Nabrajati sve parametre o kojima treba voditi brigu moglo bi „zvučati“ previše zahtjevno, iako je svakako vrijedno truda. Osim fizičke aktivnosti i kontroliranog unosa masnoća, još je dosta faktora na koje treba obratiti pozornost. Zbog toga je možda dobro potražiti savjete i pratiti upute relevantnih medicinskih i civilnih udruženja oboljelih od šećerne bolesti.

U Hrvatskoj je Nacionalni program zdravstvene zaštite osoba sa šećernom bolesti 2015. – 2020. u skladu sa smjernicama za razvoj nacionalnih dijabetes programa SZO-a, programom šećerne bolesti (engl. Diabetes Programme) SZO-a i IDF-a, standardima za razvoj nacionalnih programa za dijabetes IDF-a (engl. International Diabetes Federation), Nacionalnoj strategiji zdravstva Republike Hrvatske 2012. – 2020., Strateškom planu Ministarstva zdravlja 2014. – 2016., Strateškom planu razvoja javnog zdravstva 2013. – 2015. te Rezoluciji o šećernoj bolesti kao i drugim relevantnim smjernicama UN-a i Europske unije.

U okviru toga nacionalnoga programa, ali i drugih udruga i društava, preporučuje se svim oboljelim od šećerne bolesti potražiti savjete i potporu u kontroli i suzbijanju ovoga čestog i kompliciranog oboljenja protiv čijih se posljedica moguće boriti.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

  1. Hrvatski zavod za javno zdravstvo
  2. Vorko-Jović, Ariana, Strnad, Marija, Rudan, Igor. Epidemiologija kroničnih nezaraznih bolesti, Zagreb: Medicinska naklada, 2010 (monografija)
  3. Nešić, Miladin. Dijabetes “pod kontrolom”, Đakovo : Karitativni fond UPT Ne živi čovjek samo o kruhu, 2017

O autoru

Marijana Dangubic

Rođena 1.9.1992.u Dubrovniku. Magistrica je politologije, smjer nacionalna sigurnost i medjunarodni odnosi. Voli druzenja s prijateljima, čokoladu i putovanja. Od rujna 2018. aktivna članica udruge Rast i novinarka na portalu braniteljski.hr