Razmjena zarobljenika kod Otočca – 25. svibnja 1993.

Na današnji dan, 25. svibnja 1993. godine, na prijelaznoj točki UNPROFOR-a Šajnerica, u Gackom Polju nedaleko Otočca, odigrala se razmjena zarobljenika iz kninskih zatvora.

Nakon dugotrajnih priprema i dvotjednih mukotrpnih pregovora s predstavnicima Republike Srpske Krajine, Državna komisija za zamjenu zarobljenih Republike Hrvatske napokon je ishodila puštanje 29 zarobljenika iz Knina. Bila je to četvrta razmjena zarobljenika na toj kontrolnoj točki, ali svakako najpraćenija od strane medija. Tako je ondje organizirana i konferencija za novinare. Najprije su im se obratili predstavnici Crvenog križa, promatračke misije Europske zajednice i UNPROFOR-a, podsjetivši da je ova razmjena duboko humanitaran čin. U ime delegacije Republike Hrvatske u kojoj su bili Željko Lončar, Vlado Đapić i Ante Bučan govorio je Tomislav Vidošević, dok se novinarima u ime Republike Srpske Krajine obratio kao čelni čovjek komisije za razmjene zarobljenika Savo Štrbac, s kojim su u delegaciji bili Branko Opačić i Radivoje Nikolić.

Na točku razmjene s hrvatske strane dovedeno je 28 zarobljenih neprijateljskih vojnika, od kojih je pet, unatoč opetovanim upozorenjima od strane predstavnika Međunarodnog Crvenog križa da ih to ne oslobađa od odgovornosti pred hrvatskim zakonima, odbilo napustiti slobodan teritorij Republike Hrvatske. Autobus s oslobođenim zarobljenicima na središnjem gradskom trgu u Otočcu dočekalo je mnoštvo Otočana predvođenih gradonačelnikom Draženom Bobincem te obitelji, prijatelji i znanci.

Mladena Kapića, 21-godišnjaka iz Podstrane, zarobili su zajedno sa Željkom Zdunićem, Damirom Rogićem i Stjepanom Županom 18. ožujka 1993. godine, okupiravši Škabrnju, vojnici „Kapetana Dragana“. Nakon više od dva mjeseca dočekali su razmjenu, a Mladenova majka Ivanka nije mogla prestati plakati od sreće nakon što je ugledala svog sina. Novinarima je kazala:

Ma molila sam ga, preklinjala, nemoj sine, nemoj ići, a on nije tija ni čut. Samo mi je reka: Idem majko, triba branit!

Mladenov suborac Željko Zdunić prisjetio se pak za Zadarski list događaja nakon što se predao kada su,, u podrum gdje su se nalazili, neprijateljski vojnici bacili dvije bombe te viknuli “Mi smo vojska kapetana Dragana. Predajete se i nećemo vas pobiti!”:

„Zaista, u tom trenutku nas nitko nije niti udario. Čak su nam dali vode, nakon čega je njihov zapovjednik desetine naredio prebrojavanje svojih vojnika. Tada su shvatili da je im jedan vojnik nedostaje te su ga ubrzo pronašli mrtvog. Mi zarobljenici morali smo ga u nekakvoj deki nositi oko dva kilometara do njihovih kamiona u Biljanima Donjim, gdje su nam ponovno vezali ruke, ali i stavili povez preko očiju da ne bismo vidjeli gdje idemo. Ubrzo smo se našli u njihovom obučnom centru Alfa u Bruškoj. Čim smo stigli, skinuli su nas do gola i dali nam za obući SMB uniformu bivše JNA, da bismo zatim, jedan po jedan, bili odvedeni osobno kapetanu Draganu na ispitivanje. Ispitivao nas je o našim položajima, snagama, a ja se sjećam da sam samo govorio: “Ne znam!” Začudo, tada nas niti kapetan Dragan niti netko od njegovih, nije tukao. U jednom trenutku, on se okrenuo svojima i rekao da ne smiju tući zarobljenike koji idu u zatvor u Knin te da mi više vrijedimo živi jer na drugoj, hrvatskoj strani, ima sigurno jako puno zarobljenih Srba. Ipak, nismo te noći oka sklopili, jer je svako malo netko dolazio kod nas u ćeliju, izvlačili su nas vani, kako bi nas mogli tući. Tijekom ispitivanja u Bruškoj udarao me Zoran Erceg zvani Šugi iz Zemunika Gornjeg. Nešto kasnije u zatvoru u staroj bolnici u Kninu, scenarij se promijenio. Ušli bi nam u ćeliju, zavezali oči, a onda bi nas tukli, po glasu, sve poznati ljudi. Tako sam prepoznao također bivše susjede, Zorana Subotića Jovinog i bivšeg nastavnika tjelesnog odgoja u Zemuniku, Đorđa Đoku Ercega. Ispitivali su nas o ubojstvu Subotićeve žene i brata Mirka, ali sve dok ne bismo od batina ostali bez svijesti. Kad bih došao svijesti, sve te svoje susjede mogao sam prepoznati gledajući ih kroz rešetke zatvora kako se šeću Kninom.“

U razmjeni je slobodu dočekao i Robert Herkov iz Varaždinskih toplica koji je zarobljen u boju za selo Drače u zadarskom zaleđu. Iako je su već priredili fotografiju za njegovu smrtovnicu vratio se živ, a novinarima je na razmjeni kazao:

Proveo sam 81 dan u bolnici, cijelo zarobljeništvo. Moram reći da je njihovo ponašanje tamo bilo uglavnom korektno, posebno stanovitog dr. Torbice, koji je navodno proglašen za ratnog zločinca. Svaki dan me obilazio. Bilo je provokacija civila, no sad je to najmanje važno.

Ipak, dvije godine kasnije, u ožujku 1995., za „Slobodni tjednik“ kazao je:

Srpske brkate sestre bile su užasne, vrijeđale su me i mučile. Provocirale su me na najrazličitije načine. Od fizičkog zlostavljanja puno je gore bilo ono drugo, psihičko.

Svoju priču Robert Herkov ispričao je mnogo godina kasnije za monografiju 7. gardijske brigade čiji je pripadnik i bio:

Ranjen sam bio 5. ožujka 1993. godine u selu Drače u zadarskom zaleđu. Bio sam teško ranjen u glavu. Nekoliko minuta kasnije, pri povlačenju, ranjen sam s još tri metka u nogu. Svi su se moji suborci povukli, a ja sam ostao sam. Tu počinju moji problemi. Nekoliko sam sati ležao dok nisu došli četnici. Kad su vidjeli da sam živ dobro su me pretukli, a tek su me onda odvezli u vojarnu u Benkovac. Iz Benkovca sam vozilom hitne pomoći odvezen u bolnicu u Knin gdje su mi priredili doček pobunjeni Srbi. Od auta do sale za operacije još sam dobio batina i puno psovki na račun Hrvatske i predsjednika države no, Bogu hvala, dočekao sam dan razmijene, 25. svibnja 1993. Tada započinje moj novi život. U Otočcu me dočekala supruga koja je za dva mjeseca trebala roditi, sestra, šogor koji je bio pripadnik „Puma“ i gospodin Šincek iz Saniteta 7. gardijske brigade. Dovezen sam kući. Tada započinje moj oporavak koji nije trajao predugo samo zahvaljujući jakoj volji. Za dva mjeseca supruga je rodila drugog sina, još jedan razlog da se posvetim obitelji i našem životu. Liječenje je trajalo dvije godine. Hodao sam bez štaka, dobio sam 10-ak kila, od 20-ak koliko sam ostavio u Kninu i osjećao sam se puno bolje. Godine 1995. pokojni general Korade zaposlio mi je suprugu u 7. gardijskoj brigadi, a ja sam ostao sa sinovima doma. Supruga i sada radi u Našicama. Godine 1996. dobio sam stan od grada Varaždina koji je trebalo završiti. Digli smo stambeni kredit od Ministarstva branitelja i završili sve radove u kući. Mislim da sam ostvario sva prava koja sljeduju jednog invalida Domovinskog rata. Prošlo je 16 godina od stradavanja i osjećam se dobro. Zadovoljan sam našim životom i zahvaljujem svima koji su nam u tom pomogli.

Najduži i zacijelo najneobičniji zarobljenički staž o razmijenjenih stekao je, tada 34-godišnji, Predrag Vukušić, zaposlen tada u Republičkom fondu socijalne zaštite. Kada se 2. srpnja 1992. vraćao sa službenog puta iz Gospića prema Zagrebu. Na raskrižju u selu Čovići prije Otočca umjesto lijevo skrenuo je desno i završio u Zalužnici. Kada je primijetio ćirilične oznake bilo je kasno za uzmak. Promijenio je više zatvora. Najdulje je bio u Titovoj Korenici, zatim u Željavi, a potom i u Kninu. Iako je na suđenju oslobođen optužbe, na kojoj ga se teretilo da je bio špijun i  član HOS-a, nije pušten iz pritvora nego ponovno optužen – za ilegalan prelazak granice i povredu državnog suvereniteta. Ovog puta je osuđen na 12 mjeseci zatvora no na koncu je pušten u ovoj razmjeni.

Tog dana slobodu su dočekali Slavko Bionda, Zoran Butorac, Ismet Sijamhodžić, Ivan Butorac, Ninoslav Mihelin, Predrag Vukušić, Milan Alfirev, Sabahudin Tahić, Ante Alviž, Ante Čurela Papata, Zahrudin Halilović, Fedor Ježina, Mladen Kapić, Edin Velagić, Handija Šahinović, Darko Kapov, Dalibor Pirija, Damir Rogić, Miljenko Šandor, Željko Zdunić, Rifet Dizdarević, Džemal Dizdarević, Stjepan Župan, Stipe Balić, Ivica Buljan, Robert Herkov, Bruno Ivković, Ante Svetina i Ive Svetina.

Zahvaljujući vodičkom kroničaru Ivanu Kranjcu imamo i videozapis tog, za mnoge, drugog rođendana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.