Razmjena u Nemetinu „svi za sve“ – 14. kolovoza 1992. godine

Od ljeta 1991. godine, tijekom oružane agresije JNA i pridruženog joj dijela srpskog pučanstva na Republiku Hrvatsku, formiran je veći broj zatvora, pritvora, logora i sabirnih centara za vojne i civilne osobe, u koje su osobe hrvatske i nesrpske narodnosti masovno i nasilno privođene te, bez ikakvog pravnog temelja, zadržavane mjesecima i godinama u neljudskim uvjetima. Oni koji su imali sreću, uspjeli su preživjeti uz izrazito okrutna zlostavljanja, te su oslobođeni u povremenim razmjenama dok je dio ratnih zarobljenika ubijen ili im se i danas gubi svaki trag.

Najveća razmjena zarobljenih branitelja i civila bila je ona na liniji razgraničenja Nemetin-Sarvaš pri kojoj koje su oslobođene 662 osobe i to uglavnom zatočenih po okupaciji grada Vukovara, koji su u prosjeku gotovo 250 dana bili izloženi sustavnom zlostavljanju u logorima na području bivše Savezne Republike Jugoslavije.

Ukupno gledajući, a prema podacima Uprave za zatočene i nestale, tijekom Domovinskog rata razmijenjeno je, odnosno oslobođeno, 7.807 hrvatskih branitelja i civila.

Aktivnosti nadležnih tijela

Oslobađanje hrvatskih branitelja i civila iz neprijateljskih logora i objekata zatočeništva u tijeku Domovinskog rata postavljeno je kao prioritetni cilj Vlade Republike Hrvatske od početka agresije 1991. godine i uspostave prvih logora. Tako je uredbom Vlade Republike Hrvatske od 27. rujna 1991. godine osnovana Komisija za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj (dalje u tekstu: Komisija). Do uspostave Komisije, razmjene su se odvijale i na tzv. lokalnim razinama, a primjera radi, već do kraja 1991. godine je razmijenjeno/oslobođeno više od 3.500 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila.

Zbog poznate siline agresije na pojedina područja Republike Hrvatske i činjenice kako je veliki broj civila i hrvatskih branitelja pao u neprijateljsko zatočeništvo, Komisija je u svom radu najveću pozornost posvećivala pregovorima radi oslobođenja svih osoba zatočenih u neprijateljskim logorima, što je i u javnosti ocijenjeno kao prioritetni interes. Istodobno, značajna je pozornost posvećena i pitanju nestalih osoba koje se i danas, 29 godina od početka Domovinskog rata, drži kao prioritetno humanitarno pitanje iz Domovinskog rata.

Prema tome, uloga članova Komisije bila je u prvom redu pregovaračka pa su tako aktivnosti koncentrirane na razmjene i pregovore. Prvi članovi Komisije bili su Ivan Milas (predsjednik), Rozalija Gruber, Josip Kardum, Miroslav Akmadža te dr. Jovan Bamburač da bi 14. studenog 1991. godine odlukom Vlade RH kao novi predsjednik imenovan ministar Muhamed Zulić, zatim zamjenik predsjednika Stjepan Adanić te, pored spomenutih, kao članovi dr. Ivica Kostović te u mjesecu siječnju 1992. godine i brigadir Josip Bunčuga. Komisija je u svom radu surađivala sa svim tijelima koja su osnovana ili djelovala u svezi s Domovinskim ratom, a čije su aktivnosti bile usmjerene na problematiku zarobljenih, nestalih i poginulih osoba, kao što je to bio GSSRH, Odjel za informiranje Ministarstva zdravstva, zatim s Komisijom za traženje nestalih osoba, Odborom za pravnu pomoć braniteljima RH, Hrvatskim Crvenim križem te posebno Međunarodnim odborom Crvenog križa.

Uz Komisiju, osnovana je i stručna služba Komisije koja je djelovala u Vlaškoj ulici 87, a činili su je tajnik Antun Babić te suradnici s volonterskim statusom, odnosno mobilizirane osobe. Također, u službu je inkorporiran i Ured za izvješćivanje o ratnim zarobljenicima koji je vodio evidenciju o osobama koje su kao pripadnici neprijateljskih formacija zarobljeni na području Republike Hrvatske. Rad službe se u prvom redu usmjerio na prikupljanje i obradu dokumentacije  o zarobljenim osobama, organizacijskim poslovima vezanima uz razmjene zarobljenih, izdavanje potvrda u svrhu ostvarivanja određenih prava i dr.

Pregovaračke aktivnosti

Od osnivanja Komisije 1991. godine pa sve do razmjene u Nemetinu, održan je veći broj sastanaka spomenute Komisije s neprijateljskom stranom, a uz monitoring predstavnika međunarodnih organizacija (Međunarodni odbor Crvenog križa – MOCK, Promatračka misija Europske zajednice – PMEZ) te potpisano više tripartitnih sporazuma. Jedan od ključnih sporazuma sklopljen sukladno odredbama III Ženevske konvencije, potpisan je dana 6.11.1991. godine između predstavnika Vlade RH i OS SFRJ te predstavnika Promatračke misije Europske zajednice. Taj – Sporazum o razmjeni zatvorenika bio je temelj za sve kasnije pregovore i dogovore te ostvarene razmjene. Iz tog razloga, nužno je istaći njegove osnovne značajke:

1. Svi zarobljenici moraju se razmijeniti po principu svi za sve
2. Pod pojmom zarobljenik smatraju se sve osobe zarobljene i lišene slobode u svezi s oružanim sukobom u RH, bez obzira je li protiv njih pokrenut sudski postupak i bez obzira na mjesto zarobljavanja i područje gdje se nalaze
3. Obje strane prihvatile su posebne kriterije Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) u svezi njihove posredničke uloge

Nakon potpisivanja spomenutog Sporazuma, uslijedio je veći broj više ili manje uspješnih pregovora, no kao lajtmotiv se gotovo uvijek javljalo nastojanje neprijateljske strane za odugovlačenjem ispunjavanja propisanih odredaba ili pak opstrukcijom samog procesa. Od održanih sastanaka i dalje potpisanih sporazuma, izdvajaju se sljedeći:

• U Sarajevu 11. veljače 1992. godine potpisan je Sporazum kojim je određeno da MOCK posjeti tzv. lokalne logore te da se i oni uključe u razmjene. Nadalje je određeno da se osobe koje zbog zdravstvenog i obiteljskog stanja uživaju posebnu zaštitu jednostrano oslobađaju te je utvrđeno da se lokalni pregovori i razmjene vode uz odobrenje centralnih komisija;
• Sporazumom u Pečuhu od 20. ožujka 1992. godine određeno je da se u razmjenu uključe i one osobe protiv kojih je pokrenut kazneni postupak te da se načelo „svi za sve“ provede u tri faze. Također, utvrđena je i metodologija popisa ratnih zarobljenika;
• Na pregovorima u Budimpešti 22. i 23. travnja 1992. godine utvrđeni su modaliteti I. faze – druge etape razmjene i II faze razmjene;
• U Sarvašu 9. svibnja iste godine, podržani su zaključci svih dosadašnjih pregovora te su detaljizirani modaliteti II i III faze;
• U Budimpešti od 2. do 4. lipnja 1992. godine postignut je Sporazum za ostvarivanjem III faze u nekoliko etapa te da MOCK registrira sve zarobljenike s jedne i druge strane;
• U Subotici 22. i 23. srpnja 1992. godine nije postignut dogovor o konkretnoj razmjeni jer je druga stana odbila uključiti u razmjenu osobe protiv kojih se vodio kazneni postupak i osobe koje su bile u vlasti samozvanih Krajina te je uvjetovala daljnje pregovore uključivanjem u razmjenu onih zarobljenika koji su zarobljeni na teritoriju BiH, a koji su iz sigurnosnih razloga smješteni u RH;
• U Ženevi 28. i 29. srpnja 1992. godine, u tadašnjem vremenu potpredsjednik Vlade dr. Mate Granić, potpisao je Sporazum o repatrijaciji i razmjeni ratnih zarobljenika s Milanom Panićem, tadašnjim predsjednikom Vlade SRJ.

Na pregovorima u Budimpešti, 7. kolovoza 1992. godine, delegaciju Republike Hrvatske predvodio je g. Franjo Gregurić, tadašnji predsjednik Vlade RH te je potpisanim Sporazumom određeno sljedeće:

1. Razmjena zarobljenika predviđena za dan 14.8.1992. u Nemetinu, i to na temelju popisa zarobljenika koje je Međunarodni odbor Crvenog križa registrirao kod obje strane do mjeseca srpnja 1992. godine;
2. Obveza je obje strane priznanje i sukcesivno oslobađanje preostalih zarobljenika koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, a nisu na popisima Međunarodnog odbora Crvenog križa;
3. Obveza je obje strane donošenje zakona o amnestiji na osnovu kojega bi se oslobodili kaznenog progona svi zarobljenici, osim onih čiji je progon obavezan po međunarodnom pravu.

Osnovne značajke razmjene u Nemetinu:

Unatoč svim pokušajima opstrukcije razmjene, a na koju je srpska strana de facto bila prisiljena zbog pritiska međunarodne zajednice, do iste je naposljetku, a temeljem pregovora iz Budimpešte, došlo 14. kolovoza 1992. godine na liniji razgraničenja Nemetin – Sarvaš.

Slika 1.: Autor: James Madison

S obzirom na nedostatak gradiva koji bi opisao provedbu razmjene od neprijateljske strane, dolazak na mjesto same razmjene može se djelomično rekonstruirati putem izjava bivših zarobljenika:

Prilikom ulaska u autobus, ja sam sjedio, a neki su sjedili na podu. Krenuli smo iz Mitrovice u 6 sati  i odmah je bilo glava dole, ruke na leđa ili ruke na glavi. Tako je bilo cijelo putovanje koje je trajalo oko 6 sati. Za vrijeme vožnje bili smo tučeni ili udarani od strane vojske… Na zastojima kada smo bili, ulazili su drugi vojnici i isto nas tukli

Razmjenom su obje strane trebale osloboditi sve zarobljenike koje je MOCK registrirao i koji su uvršteni u popise što ih je objema stranama MOCK predao na pregovorima u Budimpešti, a u slučaju nemogućnosti oslobađanja trebalo je MOCK-u podnijeti odgovarajuće izvještaje.

Na dan 14.08.1992. kada smo razmijenjeni došlo je do fizičkog maltretiranja sa strane civilnog stanovništva iz Bijelog Brda i okolice. Ti civili su ulazili u autobuse i u prisustvu UNPROFOR-a oni su tukli ljude u autobusu.

Prema tim popisima, Hrvatska je trebala osloboditi 424 osobe, a srpska strana 790 osoba. Na istoj su sudjelovali predstavnici Vojske Jugoslavije, na čelu s general-majorom dr. Radovanom Radinovićem i predstavnici Vlade RH na čelu s ministrom Muhamedom Zulićem zatim pomoćnikom ministra Josipom Kardumom, tadašnjim predsjednikom Izvršnog vijeća općine Osijek Branimirom Glavašem te predstavnikom Ministarstva obrane Josipom Bunčugom. Kao i pri svim pregovorima, razmjena je provedena tripartitno, dakle uz prisustvo MOCK-a na čelu s g. Paul Bonnarom, a razmjeni su prisustvovali i predstavnici UNPROFOR-a.

Pregovori se odvijaju pod šatorom, razapetim na raskrižju triju cesta. Nakon gotovo pet sati čekanja, razmjena je najavljena uz riječi: Dovedite novinare. Razmjena može početi.

Vojnici UNPROFOR-a su nas preuzeli neposredno pred Nemetin. Iako više nitko nije smio ulaziti u autobus, četnici su ulazili i tukli nas, dok su vojnici UNPROFOR-a okretali glavu na drugu stranu.

Slika 2.: Autor: James Madison

Nakon još pola sata čekanja dolazi autobus s naše strane. Izlaze zarobljenici koji bi trebali preko, na svoju stranu. Ali – ne žele. Pitamo iz zašto. Hrvatska je naša domovina, odgovaraju.

U pogledu same razmjene u Nemetinu, Hrvatska je svoju obvezu dosljedno ispunila kao i druge obveze koje proizlaze iz sporazuma u Budimpešti od 7. kolovoza 1992. godine. Na razmjenu je dovedeno 415 osoba od kojih je 156 odbilo razmjenu, dok devet (9) osoba koje jesu bile na popisu MOCK-a nisu dovedene jer je utvrđeno kako su počinile kazneno djelo koje nije u vezi s oružanim sukobom.

 Tokom cijelog puta smo u autobusu bili tučeni, provocirani i ponižavani od jednog desetara i jednog vojnika, a kada smo došli pred Sarvaš, autobus su opkolili civili i stalno nam prijetili. Neki civili su ušli u autobuse. Glave smo držali među koljenima i ruke na leđima cijelo vrijeme, bili smo primoravani izvikivati parole, pjevati četničke pjesme i često dizati ruku s tri prsta u zrak.

SRJ je na razmjenu u Nemetin dovela 666 osoba od kojih su četiri (4) osobe odbile repatrijaciju u Republiku Hrvatsku te su, prema tome, oslobođena 662 hrvatska branitelja (573) i civila (89).

Razmjenom su u najvećem broju oslobođeni zatočenici iz logora u Sremskoj Mitrovici (među kojima su branitelji s Mitnice, ranjenici iz Vukovarske bolnice) i to njih 442, zatim iz logora Morinj, njih 68, iz VIZ Beograda ukupno 92 zarobljenika, Vojnog zatvora u Nišu njih 15 te dva iz Valjeva i jedan iz Padinske Skele. Poseban značaj razmjeni daje i činjenica kako su među razmijenjenima bile i osobe osuđene na dugogodišnje zatvorske kazne kao i tri osobe osuđene na smrtnu kaznu – Martin Sablić, Zoran Šipoš te Nikola Ćibarić, zatim časnici bivše JNA koji su odbili napasti gradove u Republici Hrvatskoj (Milišić i dr.).

Napokon, kolona onih koje smo čekali dolazi. Dočekujemo ih pljeskom, prilazimo stisnuti ruke tim hrabrim ljudima, zagrliti ih. Suze guše riječi. Oni su gotovo mirni, žurno ulaze u autobuse. Odlaze put Osijeka, a mi dočekujemo sljedeće autobuse. Gledamo izmućena lica, mnoga sa svježim tragovima batina, mršavi su, često pognutih glava s rukama na leđima… U autobusima ih dočekuju djelatnici Crvenog križa sa sendvičima i hladnim sokovima i cigaretama.

Slika 3.: Zatočenici iz logora Morinj (autor: James Madison)

Od gore spomenutih 790 osoba, na razmjenu nisu dovedene 124 osobe iz zatvora u Somboru i Padinske Skele te osobe iz logora Knin, Manjača, Beli Manastir, Dalj itd. Međutim, na samoj su razmjeni predstavnici VJ javno potvrdili svoju obvezu, kako pred MOCK-om i UNPROFOR-om, kako će sve osobe osloboditi najkasnije do 10.09.1992. stoga se pristalo na razmjenu. Očekivano, i taj je dogovor srpska strana opstruirala. Prema tome, tada, a kao i danas, razvidno je kontinuirano stvaranje slike o humanitarnoj opredijeljenosti za rješavanje pitanja zarobljenih i nestalih osoba dok se odgovornost na neispunjenje svojih obveza nastojala prebaciti na Republiku Hrvatsku.

Razmjena u Nemetinu ostvarena je kao posljedica dugotrajnih i upornih aktivnosti hrvatske Vlade. Poseban značaj razmjene u Nemetinu je i činjenica kako je dio hrvatskih branitelja bio osuđen na dugogodišnje kazne zatvora ili su nad njima vođeni paralegalni sudski postupci. Također, među njima su bile i tri osobe osuđene na smrtnu kaznu (VIZ Beograd).

Nakon razmjene u Nemetinu, srpska je strana blokirala ostvarenje sporazuma iz Budimpešte dok je s druge strane Republika Hrvatska još jednom dokazala spremnost za ispunjenje propisanih preuzetih obaveza, što je prepoznato i u međunarodnoj zajednici. Nasuprot tome, srpska strana je nakon razmjene u Nemetinu blokirala daljnji proces oslobađanja: nije priznala da u svojoj vlasti drži i jednu osobu, pored ranije registriranih, unatoč postojanju obilja dokaza o tome te je, unatoč svemu, nastavila s negiranjem postojanja logora na svom teritoriju.

NASLOVNA FOTO – autor James Madison